U značenju njegova kineskog imena, Xuchen, skriva se golemo nebo i sunce koje se tek podiže. U Bostonu ga pak njegovi prijatelji i kolege stranci zovu Danny. Lakše je tako, kaže Danny uz poluosmijeh, svjestan da se u toj prilagodbi gubi mnogo više od nekoliko suglasnika što ih jezik koji nije kineski nije u stanju točno izgovoriti.

Kineski studenti zato često po dolasku u Sjedinjene Države uzimaju zapadnjačka imena, kao tihi most prema novom okruženju, ali i zaštitu od suptilne izolacije koja nastaje kada nelagoda zbog pogrešnog izgovora njihovih imena preraste u izbjegavanje komunikacije s Kinezima. U toj promjeni nema međutim odricanja od identiteta, već je to samo pragmatična odluka da komunikacija teče glatko te da potraga za znanjem i uspjehom ne zapne već na prvom slogu vlastitog imena.

Kineska radna formula 9 - 9 - 6

Danny je diplomirao matematiku na Sveučilištu u Šangaju, a potom prošle godine završio magisterij iz računalnih znanosti na Sveučilištu u Bostonu, na kojem danas radi kao istraživački asistent. Nada se upisati doktorski studij iz istog područja, sa specijalizacijom iz računalnog vida, i zato šalje prijave na programe diljem svijeta. Volio bi ostati u Sjedinjenim Državama, ali svjestan je da mu smanjena financijska sredstva američkih sveučilišta, pa i činjenica da dolazi iz Kine, ne idu nužno u prilog. Istodobno zna da bi se bez poteškoća mogao vratiti kući i ondje nastaviti obrazovanje jer današnja Kina više nema manjak vrhunskih doktorskih programa.

Ono što ga zapravo odvraća od povratka nije akademska kvaliteta, već kineska radna kultura poznata kao 9 - 9 - 6, a koja označava njihov pristup radu. Radi se, naime, od devet ujutro do devet navečer šest dana tjedno u sustavu u kojem je svatko, ma koliko talentiran bio, lako zamjenjiv jer je ponuda radne snage golema. Paradoks je to da Amerika, koju iz ugodne europske perspektive doživljavamo kao zemlju u kojoj se živi da bi se radilo, mladim Kinezima djeluje gotovo kao prostor predaha od kineskog radnog ritma. To bi pak nama Europljanima trebalo biti signal da u globalnim preslagivanjima koja tek dolaze Europska unija možda ima još manji potencijal nego što smo sami sebi spremni priznati.

Nove migracije morskih kornjača

Slučajeva poput Dannyjeva u Bostonu ima dosta. Mnogi mladi i talentirani Kinezi danas se nalaze na istom raskrižju, razapeti između ostanka u Sjedinjenim Državama i povratka u domovinu. Ako se odluče vratiti, njihova kultura za njih ima posebno ime: oni su 'morske kornjače', hai gui, oni koji se nakon školovanja i profesionalnog sazrijevanja u inozemstvu vraćaju kući.

Najpoznatiji među njima bio je Qian Xuesen, profesor na Caltechu rođen u Hangzhouu, koji je 1955. godine tijekom antikomunističke histerije u Americi deportiran iz SAD-a. Po povratku u Kinu postao je ključna figura u razvoju balističkog programa Dongfeng i utemeljitelj kineske raketne industrije. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Tajvan je pak iz Sjedinjenih Država vrbovao kinesko-američkog inženjera Morrisa Changa, a on je potom osnovao TSMC, danas vodećeg svjetskog proizvođača čipova. I u ovom stoljeću tisuće kineskih istraživača i poduzetnika, naoružanih američkim diplomama, kontaktima i poduzetničkim iskustvom, poticane su na povratak, a među najuspješnijim 'morskim kornjačama' je i Robin Li, suosnivač tehnološkog diva Baidu.

O kineskim 'morskim kornjačama' svjedoče i brojni anonimni studenti koji se nakon diplomskog studija vraćaju raditi ili nastaviti svoju akademsku karijeru u toj zemlji. Naime, usprkos kulturi 9 – 9 – 6, ona sve više postaje mjesto za kvalitetan profesionalni i akademski razvoj i u tom se smislu preferencije kineskih studenata mijenjaju. Povratak se više ne doživljava kao profesionalni neuspjeh, već kao nastavak karijere u sustavu koji je sazrio. A da je Kina doista sazrela, pokazuju i rang-liste sveučilišta.

Kineska invazija na sveučilišne rang-liste

Na Šangajskoj listi iz 2010. godine u prvih deset nalazilo se osam američkih i dva britanska sveučilišta, a među pedeset najboljih nije bilo nijednog kineskog. Dominacija je bila gotovo potpuno zapadna: Sjedinjene Države imale su čak 34 sveučilišta u top 50, Ujedinjeno Kraljevstvo pet, Francuska i Kanada po dva, Japan dva, a Njemačka, Nizozemska, Švedska, Danska i Švicarska po jedno.

Petnaest godina kasnije slika se dramatično promijenila. Na listi za 2025. godinu u prvih deset i dalje dominiraju osam američkih i dva britanska sveučilišta, no u prvih pedeset sada se nalazi čak šest kineskih, od čega čak četiri među 30 najboljih. Istovremeno je broj američkih sveučilišta u top 50 pao s 34 na 25. Ujedinjeno Kraljevstvo, baš kao i Kina, ima šest sveučilišta u top 50, Francuska tri, Njemačka, Japan i Švicarska po dva, a Kanada, Danska, Švedska i Australija po jedno. Kineski uspon je ništa manje od impresivnog: od potpune odsutnosti do stabilne i rastuće prisutnosti u samo desetljeće i pol. I upravo ta promjena objašnjava zašto se Danny i njemu slični danas više ne vraćaju u akademsku prazninu, nego u sustav koji je postao ozbiljan globalni konkurent.

Na slične trendove ukazuje i lista CWTS Leiden Ranking, a ona rangira sveučilišta po kvaliteti objavljenih znanstvenih radova. Na njoj se u top 50 danas nalazi 17 američkih i 13 kineskih sveučilišta, a prije 15 godina u top 50 bila su 33 američka sveučilišta i tek jedno jedino kinesko. Dakle ne samo da kineska sveučilišta nezaustavljivo napreduju, nego je očito i to da američka sveučilišta sve više gube svoj nekoć skoro pa nedodirljiv primat. Dakako, na vrhu i jedne i druge ljestvice i dalje se nalaze najprestižnija američka sveučilišta, no upravo su ona zbog svoje liberalne provenijencije na udaru nove američke administracije, što ne može rezultirati nikako drugačije nego njihovim daljnjim nazadovanjem na globalnim sveučilišnim rang-listama. Neće se taj proces odviti preko noći, ali s obzirom na brzinu kojom Kina grabi naprijed, ići će to puno brže nego što trenutno možemo i zamisliti.

Kulturološki predodređeni za izvrsnost

Možda tek kada istodobno i studirate i predajete kineskim studentima, kao što to trenutno imam prilike činiti, postane jasno zašto je Kina tako brzo akademski napredovala. Kineski studenti su, u prosjeku, vrlo inteligentni, nadareni za apstraktno razmišljanje i izrazito radišni, a dolaze iz kulture u kojoj se obrazovanje i akademski uspjeh tretiraju gotovo kao moralna obaveza. Impresivno je promatrati ih kako na ispit dolaze organizirani i sabrani, gotovo vojnički disciplinirani, fokusirani na zadatak pred njima.

Za razliku od, recimo, Indijaca, u pravilu ne varaju na ispitu. Za razliku opet od Indijaca, koji često dižu kredite da bi studirali u Americi, kineski studenti dominantno studiraju uz financijsku potporu roditelja i kod njih se jako osjete visoka roditeljska očekivanja vezana za njihov akademski uspjeh. Na nastavi su uglavnom tihi; rijetko postavljaju pitanja i ne uključuju se spontano u rasprave, ali ne zato što nemaju stav, nego zato što dolaze iz obrazovnog sustava u kojem je profesor, kolokvijalno rečeno, i bog i batina.

Iz zapadnjačke perspektive njihov najveći nedostatak jest svojevrsna kulturološka zatvorenost ili distanciranost. Druže se ponajprije međusobno, a čak i kada uzmu zapadnjačko ime da bi si olakšali integraciju, i dalje se osjeti suptilna distanca koja kod zapadnjaka može izazvati nelagodu. No upravo ta kombinacija discipline, radne etike, pouzdanosti i ambicije omogućuje im da akademski postižu iznimne rezultate, pa ne čudi to da i njihova sveučilišta ubrzano napreduju. Istodobno, zbog iste te zatvorenosti, kineske akademske institucije zasad nisu jednako privlačne stranim studentima kao zapadnjačke, niti kineske vlasti čine osobite napore da ih otvore u tom smjeru. No kako se globalna ravnoteža znanja nastavlja mijenjati, vjerojatno će se s vremenom promijeniti i to.

Uzaludnost pokušaja zaustavljanja odljeva znanja iz SAD-a u Kinu

Uzevši u obzir sve dominantniju ulogu kineskih sveučilišta na globalnoj sceni i njihovu duboko ukorijenjenu kulturološku orijentaciju na obrazovanje i akademski uspjeh, aktualna nastojanja američke administracije da administrativnim i političkim mjerama spriječi odljev strateških znanja djeluju kao pokušaj zatvaranja aerodroma da bi se spriječio let aviona koji je već odletio. Ne može se spriječiti proces koji se već dogodio. I Šangajska i Leidenska lista pokazuju da se težište znanstvene moći postupno pomiče. Američki kulturni rat, koji je u svoje središte stavio upravo najuspješnije i najotvorenije akademske institucije, taj proces može samo ubrzati, nikako ne usporiti ili zaustaviti. Kinezi već imaju i više nego dovoljnu znanstvenu bazu da o vlastitom znanstvenom napretku i sveučilišnoj izvrsnosti odlučuju oni sami, ma što god druge globalne sile o tome mislile ili poduzimale.

Možda će stoga za petnaest godina dilema poput Dannyjeve izgledati sasvim drukčije. Možda roditeljima nekog budućeg Xuchena neće ni pasti na pamet da uzmu SAD u obzir kao prirodnu postaju na putu prema akademskoj izvrsnosti svoga sina. Možda će tada golemo nebo i sunce iz njegova imena sjati nad kampusima u Šangaju, Pekingu ili Shenzhenu, a ne nad Bostonom ili Palo Altom. Povijest znanosti nikada nije bila statična, ali rijetko kada se pomicala ovako brzo.

A možda činjenica da se najutjecajnija svjetska rang-lista zove upravo Šangajska nije samo tehnički detalj o mjestu njezina nastanka, nego proročanski podsjetnik na to gdje se težište znanja postupno premješta. Jer ako se sadašnji trendovi nastave, naziv liste jednog dana mogao bi zvučati manje kao oznaka porijekla, a više kao opis stvarnosti.