Kada su, nakon što je u travnju prošle godine preminuo sveti otac Franjo, počele pripreme za izbor novog poglavara Katoličke crkve, američki predsjednik Donald Trump dao je izjavu: 'Volio bih biti papa. Bio bi to moj prvi izbor.' Svi su, naravno, pomislili da se šali. Možda i jest, ali ne treba sumnjati u to da aktualni šef Bijele kuće misli da je u gotovo svemu najbolji, uključujući izbore u kojima ne može sudjelovati. Takav ga je stav, uostalom, i doveo u Bijelu kuću. Dvaput.

Prvi se put 2016. godine tumačilo da je nemoguće da autsajder poput njega uopće osvoji republikansku nominaciju, a zatim i same izbore. Drugi put 2024. godine vjerovalo se da gubitnik izbora otprije četiri godine ne može pobijediti. Dok su drugi mislili da se Trump šali ili da su njegove namjere šala sama po sebi, on je čvrsto vjerovao u sebe. Tako je i sada čvrsto uvjeren da će američko-izraelski vojni napad na Iran ili 'zlo carstvo', kako ga američki šef države naziva, postići sve ono što američka politika prema Teheranu od 1979. godine nikako ne uspijeva postići. Ni milom, ni silom.

Iran u sendviču između Venezuele i Kube

A to je pad iranskog režima te izbor novoga državnog vodstva, o čijem će sastavu odlučivati osobno Trump. Jer upravo je to nakon početka najžešćih američkih zračnih udara na Bliskom istoku poslije napada na Irak 2003. godine izjavio prvi čovjek SAD-a. Sve ostalo, prema njemu, ne dolazi u obzir, pri čemu Iran mora bezuvjetno kapitulirati. Izrael pod vodstvom jednoga od najbližih Trumpovih vanjskopolitičkih partnera, premijera Benjamina Netanyahua, prijeti likvidacijom svakoga sljedećeg iranskoga vjerskog vođe nakon što je odmah na početku rata 28. veljače ubijen Ali Hamenei s članovima svoje obitelji. Sada je upravo član ajatolahove obitelji, sin Modžtaba Hamenei, na čelu Irana.

Pritom se Iran, opet prema Trumpovim planovima, nalazi u svojevrsnom sendviču eliminacija američkom predsjedniku nepoželjnih lidera i režima. Nakon što su početkom siječnja ove godine američke snage usred Caracasa uhitile te u SAD prebacile predsjednika Venezuele Nicolása Madura, vlast je u zemlji stabilizirala Madurova potpredsjednica Delcy Rodríguez kroz očiti dogovor s američkom stranom prije i poslije spektakularnog uhićenja venezuelskog predsjednika. Promijenjen je, dakle, samo prvi čovjek režima, a režim je uz novo vodstvo postao poželjan partner američkog predsjednika, osobito u pogledu tamošnje naftne industrije.

Isti razvoj situacije SAD pod Trumpovim vodstvom planira realizirati na Kubi, što je američki šef države također već najavio. Stoga u Iranu mora što prije postići ne samo vojni uspjeh, nego prije svega politički. To podrazumijeva nove prve ljude u Teheranu, čija pak dvojna struktura vlasti – teokratska i ograničeno demokratska – zahtijeva kudikamo složeniju transformaciju od one u Venezueli te potencijalno na Kubi.

Iskustvo iz Afganistana

I dok su Amerikanci početkom 21. stoljeća svoje vojne intervencije najprije u Afganistanu 2001., a zatim i u Iraku 2003. godine opravdavali i potrebom ubrzane demokratizacije tamošnjih autokratskih režima, sada SAD-u odgovaraju nova vodstva protivničkih država koja ne moraju nužno imati demokratsku legitimaciju poput u ovom trenutku iznimno kooperativne nove venezuelske predsjednice. Tomu svakako treba dodati da sadašnji američki predsjednik ni na koji način ne zazire od dogovora s brutalnim autokratima u svijetu, što moćnijima, tim bolje, poput ruskog predsjednika Vladimira Putina, kojemu nastoji honorirati agresiju na Ukrajinu pristajanjem na njegov prvotni plan otkidanja što većeg dijela te države.

Hoće li američki napad na Iran, ovaj put uz izraelsko sudjelovanje, u perspektivi biti sličan ili različit u odnosu na vojne intervencije SAD-a u Afganistanu i Iraku prije četvrt stoljeća? I to u prostoru koji je Carnegiejeva zaklada za međunarodni mir iz Washingtona 2004. godine definirala kao Veliki Bliski istok (engl. The Greater Middle East), dakle kao regiju koja granicama, a zbog geopolitičke povezanosti, nadmašuje 'uobičajeni' Bliski istok, čiju istočnu granicu zatvara upravo Iran. Obje su te intervencije završile neostvarivanjem prvotnih američkih političkih ciljeva.

Rat se u Afganistanu vodio od 2001. godine, kada je SAD vojno porazio tamošnji talibanski režim optuživši ga za zaštitu počinitelja terorističkog napada na New York i Washington 11. rujna te godine, do 2021., kada su Kabul napustile američke snage u kaosu kojim je restaurirana rigidna vjerska strahovlada talibana. Inače, de facto povratak talibana na vlast dogovorio je prethodno upravo Trump Sporazumom u Dohi s njihovim predstavnicima u veljači 2020., u posljednjoj godini svoga prvog predsjedničkog mandata. Tako je dva desetljeća posljednjega rata u Afganistanu, u kojem je prema različitim procjenama poginulo između 175 i 215 tisuća vojnika i civila, nakon propalog pokušaja demokratizacije završilo ondje gdje je počelo. S talibanima na vlasti. Sada taj isti režim ratuje s Pakistanom, državom koja je, u nekim drugim vremenima i okolnostima, podupirala talibane.

Preventivni rat u Iraku

Bliskoistočni kaos u 21. stoljeću osobito je generirao rat u Iraku, a SAD ga je započeo vojnom invazijom u ožujku 2003. godine, samoinicijativno se povukavši u prosincu 2011. Bijela kuća, u kojoj je tada stolovao George W. Bush, pokrenula ga je predvodeći Koaliciju voljnih, uz kasnije prokazane tvrdnje o iračkom programu proizvodnje oružja za masovno uništavanje. Dokazi su bili lažirani, ali je rat bio stvaran. Srušeni režim iračkog diktatora Sadama Huseina transformiran je u krhku demokraciju pod baražnom vatrom unutarnjeg sukoba u kojem je, također prema različitim procjenama, od 2003. do 2011. godine poginulo nekoliko stotina tisuća ljudi.

Uz susjednu Siriju, zahvaćenu najtežim građanskim sukobom na Bliskom istoku u suvremenoj povijesti, Irak je uskoro postao metom terorističke Islamske države, koja je u međuvremenu kolabirala, ali je cijela regija ostala ratnom zonom. Ta se zona upravo proširila odlukom Trumpa da, nakon Dvanaestodnevnog rata u lipnju 2025. godine, u kojem su Izrael i SAD ciljali uništiti iranski nuklearni program, uništi cjelokupnu iransku vojnu spremu te eliminira njegov politički i vojni vrh.

Svojedobna američka vojna intervencija u Iraku izvedena je kao tzv. preventivni rat (engl. preemptive war) da bi se unaprijed onemogućio ratni protivnik u njegovu eventualnom prvom udaru. Niti je tadašnji režim Sadama Huseina planirao napasti američke ciljeve, niti je imao elementarne resurse za takav tip napada. Trump je pak zapovjedio napad na Iran kao početak svojevrsnoga 'preventivnog-preventivnog' rata.

Nedužne žrtve Trumpova realityja

Jer ako je u lipnju uništen iranski nuklearni program, a u međuvremenu su otpočeli pregovori američke i iranske strane, dok Iran ne može napasti SAD, niti posjeduje interkontinentalne balističke rakete, koji je to casus belli za ovaj rat? I kakav je to međunarodni poredak u kojem pojedine države, makar bile i one najmoćnije, drugim suverenim državama nameću vodstva? Je li riječ o posredničkom ratu kojim će se Kini otežati opskrba energentima s Bliskog istoka ili je pak Izrael uvukao SAD u vlastiti posrednički rat rekonfiguracije cijele bliskoistočne regije?

I koliko će nedužnih civilnih žrtava, poput mnogobrojnih iranskih djevojčica poginulih u školi u Minabu prvog dana američkog udara na tu zemlju, stradati do završetka rata? Za taj masovni zločin Trump krivi iranske neprecizne projektile dok The New York Times, CBC te drugi izvori, naprotiv, izvještavaju o odgovornosti američke strane. Hoće li nakon monarhijskog izbora Modžtabe Hameneija za vođu iranske teokracije, pri čemu je Revolucija dokinula monarhiju, pokretači napada isplanirati i njegovu likvidaciju, također kako je najavljeno?

I što uopće može biti pobjeda američko-izraelske strane u aktualnom ratu? Pobunu nezadovoljnika iranskim režimom, koju je nedavno nasilno ugušio sam režim s tisućama poginulih, teško je očekivati u ratnim uvjetima. Čak i uz teške gubitke, iranska vlast oslonjena je o jak represivni aparat, na čelu s Iranskom revolucionarnom gardom, te u čvrstoj mreži financijskih interesa unutar i izvan zemlje nadasve ovisi o unutarnjim prilikama. Američka se operacija, starozavjetno nazvana Epski gnjev, može tako pretvoriti u epski promašaj.

Nestabilnost u Iranu nakon Islamske revolucije 1979. godine veoma je brzo uravnotežio početak Iračko-iranskog rata 1980. godine, koji je inicirao Sadam Husein. Napad izvana konsolidirao je teokratski režim te se održao sve do danas. Hoće li novi vanjski šok ovaj put destabilizirati režim do njegova propadanja ili mu dati novu prigodu za održanje? Čini se da Trumpova odluka da vojno porazi Iran 'iz zraka' te uz pomoć unutarnje pobune, a da pritom nanese štetu suparnicima poput Kine, djeluje kao zadatak iz vojno-političke inačice šoua 'Pripravnik', kojim se američki predsjednik proslavio. Problem je taj što su ovdje ulozi ljudski životi, a ne karijere.