U prvom dijelu događaja Hrvoje Stojić, glavni ekonomist HUP-a, održao je prezentaciju na temu regulacije, o tome koliko ona košta, kome pomaže i kada staje, nakon čega su u panel-raspravi o državnom intervencionizmu govorili Martin Evačić, predsjednik HUP-ove Udruge trgovine; Vlado Čondić Galiničić, član HUP-ove Udruge prehrambene industrije i poljoprivrede te član Nadzornog odbora Podravka Agrija; Ante Mandić, član Izvršnog odbora HUP-ove Udruge energetike i predsjednik Uprave Petrola; Tamara Perko, direktorica Hrvatske udruge banaka; profesorica s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Marijana Ivanov i ekonomski analitičar Damir Novotny.

Irena Weber, glavna direktorica HUP-a, uvodno je istaknula da upravo balans između nužne državne potpore i pretjeranog upliva države u tržište određuje koliko će gospodarstvo biti snažno i konkurentno.

'Država mora uskočiti u vremenima krize i pomoći nam da je lakše prebrodimo, što i jest njezina svrha. Međutim previše intervencija guši inicijativu i inovacije i upravo zato je važno osvijestiti kada država ipak treba prepustiti tržištu da diše i da se razvija. Istina je jednostavna – bez države se ne može, ali s previše nje gospodarstvo nije produktivno i konkurentno', ističe Weber, postavljajući pitanje je li zaista bilo potrebno sniziti cijenu mlijeka svima, pa i onima kojima je taj trošak neznatan dio kućnog budžeta, a pritom ugroziti naše proizvođače mlijeka.

Svaka nepotrebna i pretjerana intervencija guši poduzetnički duh, smanjuje konkurentnost i tjera investicije iz Hrvatske. Intervencije su nužne u krizama, ali one ne smiju postati trajno stanje jer kad država preuzme ulogu poduzetnika, tržište gubi svoju snagu, a društvo svoju priliku za rast', naglasila je Weber.

Koliko nas košta pretjeran državni intervencionizam?

Glavni ekonomist HUP-a Hrvoje Stojić uvodno je istaknuo da je još jučer trebalo stati s državnim intervencijama.

'Hrvatska je značajno regulirala maloprodaju hrane, cijene energenata, financijske usluge, cijene lijekova – snažnije nego EU – i kad to nije potrebno', rekao je Stojić, ističući pritom velik porast kupovne moći u našoj zemlji, a on dugoročni intervencionizam, kako kaže, čini potpuno paradoksalnim.

'Cijene energenata padaju, a unatoč tome država i dalje ograničava cijene i pumpa trošak rada', ističe on, dodavši da potonje i jest najveća, ali i najopasnija državna intervencija u Hrvatskoj.

'To je majka svih intervencija – umjetno podizanje troška rada. Poražavajući je podatak da se razlika u plaćama između privatnog i javnog sektora udvostručila – s 15 na 32 posto. Nema puno država s tom anomalijom, kamoli ovakvom', dodaje.

Prijedlozi HUP-a su da treba depolitizirati utvrđivanje minimalca i uvesti, po uzoru na Njemačku, minimalnu vrijednost sata rada te zakonski promijeniti tretman stanke za odmor i smanjenje troškova bolovanja, kao i porezno rasteretiti sve one koji su kadri proizvesti višu dodanu vrijednost.

Istaknuo je da su prerađivači kave i kakaovca već dvije godine pod snažnim pritiskom očuvanja održivosti poslovanja. Raste rizik i od zatvaranja farmi i manjih pogona, naročito u mliječnoj i mesnoj industriji, gdje marže gotovo nestaju.

'Administrativno limitiranje cijena prehrambenih proizvoda kratkoročno ublažava potrošačku inflaciju, ali dugoročno ugrožava održivost industrije. Cijene hrane negdje rastu, negdje padaju, a tamo gdje se smanjuju nema potrebe intervenirati – to je u potpunosti kontra tržišne logike', kaže Stojić i pritom ističe da su bruto marže hrvatskih trgovaca za dva postotna boda manje od EU-ova prosjeka, što osporava daljnje državne regulacije trgovačke djelatnosti. Stojić vidi rješenje u smanjenju PDV-a na hranu na usporedive razine u okruženju.

Osvrnuo se i na zabranu rada nedjeljom, što je ocijenio potpuno nelogičnom odlukom, s obzirom na to da je struktura naše ekonomije navezana na turizam i zbog toga ima veliku sezonalnost, a apsurdnim smatra i to da je došlo do ograničavanja naplata bankarskih usluga u zemlji koja ima jednu od najnižih bankarskih naknada u Uniji. A još je to apsurdnije ako uzmemo u obzir da u Hrvatskoj imamo jedne od najnižih kamata na kredite u europodručju, što uvelike doprinosi ekonomiji.

Što se pak tiče energenata, Stojić ističe da i nakon krize imamo nižu cijenu struje za stanovništvo, a poduzeća, koja su nositelji rasta, plaćaju 12 posto više, što ubija njihovu konkurentnost.

'Taj sektor mora biti profitabilan u narednom razdoblju da bi mogao dalje investirati, što u konačnici vodi do veće konkurentnosti i nižih cijena', ističe on.

'Po jedinici BDP-a koristimo pet puta više energenata od Austrije. To znači da se praktički razbacujemo energijom, a onda te subvencije tek gube smisao', zaključuje on.

Državne intervencije i trgovina, hrana i poljoprivreda

U panel-raspravi, održanoj nakon Stojićeve prezentacije, Martin Evačić rekao je da ograničavanje cijena negativno utječe posebice na male trgovce i obiteljske trgovine.

'To je pogubno. Imamo svakodnevne primjere zatvaranja tih trgovina – kad bi čovjek bio zlonamjeran, rekao bi da netko želi uništiti malu trgovinu', ističe Evačić.

'Možda je prva mjera ograničavanja cijena devet artikala bila koliko-toliko suvisla. Ali ograničiti cijene za 70 proizvoda – to mogu napraviti samo ljudi koji nemaju puno veze s trgovinom i nabavnim lancima. Za neke stvarno esencijalne artikle, poput mlijeka i brašna, morate imati pet posto marže i toliki je pritisak na proizvođače da im ta proizvodnja na kraju bude neisplativa', naglašava on.

S druge strane, Vlado Čondić Galiničić kaže da je hrvatska poljoprivreda ionako u nepovoljnom stanju te da su ograničenja cijena samo pridonijela takvoj situaciji.

'Mala proizvodnja mlijeka je nestala. Te mjere jednostavno predugo traju. Uvozimo meso, mlijeko, prerađevine od brašna, a proizvodimo dvostruko više pšenice nego što nam je potrebno', rekao je, dodavši da je još jedan velik problem za poljoprivrednu i prehrambenu industriju to što je jako rasla potrošnja, a proizvodnja padala, stoga je pokrivenost našeg izvoza uvozom ispod 60 posto.

'Uvođenje besplatnog računa je besmisleno'

Tamara Perko dala je perspektivu financijskog sektora na državni intervencionizam, naglasivši da trenutno imamo situaciju u kojoj ne mogu naplatiti uslugu u koju ulažu, što naposljetku demotivira ulaganja.

'Kad spustimo to na osobnu razinu, ljudima se čini odlično to da imaju besplatan račun, ali to je kratkoročno gledanje na stvar. Ako imate uslugu koju ne možete naplatiti, dugoročno nećete investirati u nju ili ćete ulagati samo onoliko koliko morate prema regulativi – to dugoročno vodi do smanjenja kvalitete usluge', kazala je Perko.

'Neshvatljivo je to da imamo jedne od najnižih naknada na razini EU-a, da već imamo besplatan paket za one koji su socijalno osjetljiviji i da država tu ima potrebu intervenirati. Doista ne vidimo smisao uvođenja besplatnog računa ako je cilj riješiti problem socijalno osjetljivih skupina', smatra Perko.

O poziciji sektora energetike govorio je Ante Mandić, istaknuvši dobre primjere iz prakse.

'Slovenija ima 65.000 solarnih elektrana, Hrvatska 27.000, dakle oko 43 posto manje. Snaga instalirane energije u slovenskim elektranama isto je za 50 posto manja. Koja je ključna razlika: poticanje proizvodnje na mjestu potrošnje, što ujedno manje opterećuje mrežu. Poticanje proizvodnje iz obnovljivih izvora – to je područje u kojem bi trebalo tražiti veću proizvodnju struje, što će smanjiti njezin trošak, ali i pridonijeti civilnoj zelenoj tranziciji', kaže Mandić.

'Hrvatska ekonomija raste samo prividno'

Ekonomski analitičar Damir Novotny kazao je da su si sve hrvatske vlade u suvremenoj povijesti davale pravo da redovito i često ulaze u tržište.

'Ne može Vlada stalno ulaziti u naš teren. Vlada radi sve za nas, samo ne radi, i to je ozbiljan strukturni problem koji ograničava privatni sektor u planiranju, investicijama i razvoju. Snažan rast BDP-a posljedica je domaćeg umjetnog rasta plaća. Stimulirali smo potrošnju i stvorili privid da ekonomija raste, a proizvodnja zapravo pada', naglašava Novotny.

'Vlada mora utvrditi pravila igre i ne mijenjati ih svake godine. Intervencija Vlade u tržišne odnose može biti samo u trenucima jako duboke ekonomske krize, ali samo tako. Kriza obično traje kratko i nakon nje po povijesnom iskustvu uvijek dolazi do većeg gospodarskog rasta. Samo mi u Hrvatskoj nismo imali oporavak šest godina nakon krize 2009. godine – upravo zbog intervencija Vlade.

Profesorica s Ekonomskog fakulteta Marijana Ivanov istaknula je pak da oni koji donose odluke što pogađaju sve sektore najčešće ih ni sami ne razumiju, dodajući da su one često populističke.

'Oni misle da moraju donijeti neku socijalnu mjeru koja mora vrijediti za sve – ali ne mora. Nitko se ne zapita koliko košta punjenje bankomata na nekom otoku i mnogi ne shvaćaju da je plaća trošak. Kao što mnogi radnici nisu svjesni toga da poslodavac plaća njihove zdravstvene doprinose', kaže Ivanov.

Ipak, misli da je u ovoj fazi moguće spriječiti daljnji rast plaća u javnom sektoru, kao i pretjeran rast minimalne plaće.