Kina je izgradila elektroenergetski sustav kakav ostatak svijeta samo može zamisliti. Ultravisokonaponske mreže (UHVDC) povezuju goleme obnovljive izvore energije u unutrašnjosti zemlje s megagradovima na obali, a tehnologija koja omogućuje taj pothvat postaje i novi kineski izvozni adut. Europa, upozoravaju analitičari, sve više zaostaje
Kad proizvodnja magneta za magnetsku rezonancu u tvornici Siemens Healthineersa u Šangaju radi punim kapacitetom, pouzdana opskrba električnom energijom pitanje je opstanka. Taj se pogon, kao i velik dio najvećeg kineskog grada (po broju stanovnika), oslanja na struju koja dolazi s tisućama kilometara udaljenih mjesta – iz hidroelektrana u Sichuanu ili solarnih parkova u Qinghaiju.
Procjenjuje se da se i do 40 posto električne energije za Šangaj prenosi tzv. zapadno-istočnim energetskim koridorima. To je ključno i za strane kompanije: gotovo dvije trećine njemačkih tvrtki u Kini posluje upravo u širem području Šangaja, piše Handelsblatt.
vezane vijesti
Struja s kraja pustinje do obale
Geografski gledano, ovakva je infrastruktura nužna u Kini. Najveći vjetroparkovi, solarne elektrane i hidroenergetski kapaciteti nalaze se u zapadnim i sjeverozapadnim dijelovima zemlje – često u planinskim ili pustinjskim područjima. Industrijska središta i megagradovi, s druge strane, koncentrirani su gotovo isključivo uz istočnu i jugoistočnu obalu.
Bez elektroenergetske mreže koja može prenositi struju na udaljenosti od nekoliko tisuća kilometara kineska tranzicija prema obnovljivim izvorima bila bi neizvediva.
U posljednjih deset godina više od trećine novih prijenosnih mreža na svijetu izgrađeno je upravo u toj zemlji. Instalirano je oko 500.000 kilometara dalekovoda, uključujući visoko i ultravisokonaponske istosmjerne vodove (HVDC i UHVDC) koji povezuju energetski bogatu unutrašnjost s potrošačkim centrima na istoku.
Tiha revolucija tehnologije UHVDC
UHVDC – ultravisokonaponski istosmjerna struja – možda zvuči tehnički nezgrapno, ali riječ je o pravoj energetskoj revoluciji. Ova tehnologija omogućuje prijenos električne energije uz minimalne gubitke na ekstremno velikim udaljenostima. Dok klasični izmjenični vodovi gube oko šest posto energije na svakih tisuću kilometara, UHVDC gubi tek oko tri posto.
Kineske UHVDC linije rade s naponom do 1100 kilovolta. Najpoznatija među njima, linija Changji-Guquan, duga 3300 kilometara, povezuje Xinjiang s pokrajinom Anhui i prenosi čak 12 gigavata električne energije – dovoljno da pokrije prosječnu potrošnju cijele Švedske.
Kina je pritom otišla korak dalje od same primjene tehnologije. Najveći mrežni operator na svijetu, kineski State Grid, razvio je gotovo cijeli opskrbni lanac u zemlji: od konvertera i izolatora do poluvodičkih ventila i sklopne opreme. U uvjetima geopolitičkih napetosti i poremećaja u globalnim lancima opskrbe to se pokazalo kao strateška prednost.
Sve više obnovljivih izvora, ali i ugljen ostaje
Prema riječima energetskog analitičara Antoinea Koena iz think-tanka Future Cleantech Architects, ove su mreže prvenstveno građene za prijenos energije iz vjetra i sunca. Ugljen se, podsjeća, može koristiti bliže potrošačima.
No Kina paralelno gradi nove elektrane na ugljen. Samo 2024. započeta je izgradnja elektrana snage gotovo 95 gigavata, najviše od 2015. godine, no ekološke organizacije upozoravaju da to dovodi u pitanje kinesku zelenu energetsku tranziciju.
Koen smatra da je ta bojazan pretjerana. Obnovljivi izvori postali su jedan od rijetkih snažnih motora rasta kineskog gospodarstva, a ono se i dalje nosi s krizom u sektoru nekretnina i slabom domaćom potražnjom.
Brojke su impresivne: samo 2024. Kina je dodala 277 gigavata solarnih i 79 gigavata vjetroelektrana, čime je cilj za 2030. ispunila čak šest godina ranije. Prema planovima koje je zacrtao Xi Jinping, ukupni kapacitet obnovljivih izvora trebao bi dosegnuti 3600 gigavata.
Europa koči samu sebe (kao i obično)
Dok Kina ubrzava, Europa se suočava s ozbiljnim ograničenjima. Potražnja za podmorskim kabelima za offshore vjetroelektrane i međudržavne interkonektore naglo je porasla, a proizvodni kapaciteti europskih lidera poput Prysmiana, Nexansa i NKT-a popunjeni su sve do 2030. godine.
No još veći problem su dozvole. Prosječno vrijeme za odobrenje izgradnje visokonaponskog voda u Europskoj uniji iznosi osam godina, a u Kini isti proces traje oko godinu i pol.
Rezultat je strukturni zaostatak: Europa ulaže milijarde u obnovljive izvore, ali bez mreže koja može podnijeti opterećenje, energetska tranzicija nailazi na fizičke granice.
Kineski model i globalni izvoz
Kineski bum u području HVDC-a i UHVDC-a odavno više nije samo domaći projekt. Tehnologija se izvozi u jugoistočnu Aziju, na Bliski istok i u Brazil, gdje se struja iz amazonskih hidroelektrana prenosi prema obalnim metropolama.
Projekti poput SunCablea (Australija–Singapur) ili Xlinksa (Maroko–Ujedinjeno Kraljevstvo) pokazuju da će istosmjerni prijenos, osobito podmorski, biti ključna tehnologija globalne energetske tranzicije. Dok se kabeli još često proizvode u Europi, konverteri i sustavna integracija sve češće dolaze iz Kine.
Stručnjaci ističu tri elementa kineskog pristupa koji će ubuduće biti presudni svugdje u svijetu: sustavno planiranje umjesto pojedinačnih projekata, brzinu zahvaljujući snažnoj državnoj koordinaciji i integraciju mreže kao strateški prioritet.
