KOMENTAR HELENE PULJIZ

Zlatna medalja za promašeni trenutak

  • Autor: Helena Puljiz
  • Zadnja izmjena 25.04.2014 10:01
  • Objavljeno 25.04.2014 u 10:01
medalje mladen novosel krešimir sever damir jakuš vilim ribić

medalje mladen novosel krešimir sever damir jakuš vilim ribić

Izvor: Pixsell / Autor: Ilustracija: Ivana Galović/tportal.hr

Ako smo i pomislili da nas ništa gore od Zorana Milanovića na vlasti i Tomislava Karamarka u opoziciji (i obrnuto) u ovoj razarajućoj krizi ne može zadesiti, grdno smo se prevarili. Jer, uvijek može gore, a titulu 'izjednačenih' u ovom trenutku, što se mene tiče, ponijet će sindikalni vođe na čelu s Mladenom Novoselom

Mladen Novosel zlatnu medalju za promašeni trenutak zaslužio je neviđenom brigom za radnike koji će gledati utakmice ovogodišnjeg Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu. Iskazao ju je u Dnevniku 3 Tatjane Munižabe u srijedu navečer, zdušnim prihvaćanjem ideje njemačkih sindikata o prilagodbi radnog vremena rasporedu utakmica SNP-a.

Zabrinut je, kaže, za prava radnika koji će morati ići raditi u jutarnju smjenu, nakon što su noću gledali utakmice, a za resornog ministra Miranda Mrsića baš u na tom primjeru vidi priliku da testira ideju o preraspodjeli radnog vremena. Rješenje je, prema Mladenu Novoselu, da se 'iziđe u susret radnicima koji rade jutarnje smjene da im se radno vrijeme pomakne nešto kasnije ili da rade skraćeno pa mjesecima kasnije nadoknađuju izgubljene sate'.

Od svih prava koja uživaju njemački radnici, radnici najsnažnije i najstabilnije ekonomije Europe, Novoselu je u ovom trenutku presudna implementacija prava na nogometno navijanje.

Registar radnika-navijača

Treba li pravo na navijanje uz televizor dok se gledaju nogometne utakmice upisati među temeljna radnička prava? Treba li to pravo upisati u Ustav i(li) Zakon o radu? Imaju li to pravo samo radnici, a ne i radnice? Kako bi to trebalo izgledati u hrvatskoj praksi? Kako će se dokazivati navijački radnički status - selfiejima na kauču u kockastim dresovima? Bi li Novosel s Mrsićem složio Registar radnika-navijača na TV-prijenosima utakmica Svjetskog nogometnog prvenstva pa da znamo konačno na čemu smo?

Uz ova neodgovorena pitanja, što se u zraku nad nama guraju sa svakodnevnim pitanjem hrvatskih radnica i radnika, a i poduzetnika, kako preživjeti 2014., postaje nevažna činjenica da nijedna od utakmica hrvatske nogometne reprezentacije neće počinjati nakon ponoći - prve dvije počinju u 22 sata po našem vremenu, a treća u ponoć. Dakle, radnicima-navijačima ostaje dovoljno vremena da proslave pobjedu, tuguju zbog poraza i još i (malo) odspavaju te dođu na vrijeme na posao.

Novoselu je to posve nevažno, šef glavne sindikalne središnjice strepi nad sudbinom radnika-navijača kao što majka bdije nad posteljom bolesnog djeteta. Zaposlena majka i(li) otac koji ne prospavaju noć jer im je dijete bolesno ili zato što nemaju od čega platiti sljedeću ratu kredita ili režije, našem su sindikalnom vođi manje važni od noćobdija u kockastim dresovima. Nesretnici (roditelji ili ne, nevažno) koji probdiju noć zbog egzistencijalnih briga, a ne navijačkih, normalno, zaslužuju manja radna prava.

328853, 327807, 322021, 319117
Tko je čiji navijač?

Nije slučajno da Novosel progovara iz perspektive vječno neispavanog navijača, jer sve na što su se naši sindikati i sveli jest puko navijanje za timove koji su im u danom trenutku nudili više, ali više u odnosu na njihove osobne interese. Jer, kako drukčije objasniti njihovo višegodišnje ponašanje?

I gdje su uopće bili dosad, što su radili? Jesu li ponudili ijedno suvislo rješenje? Svima je jasno da nas guši prenapučena i, slijedom tih viškova, preskupa državna administracija pa kako to da sindikati nisu pozvali vlast da konačno krene sa socijalnim programom zbrinjavanja tih viškova ili inzistirali na ukidanju desetaka besmislenih državnih ureda i agencija koje nam kao pijavice sišu javni novac? Da smo krenuli prije barem godinu-dvije, danas bismo imali manje poreze, učinkovitiju birokraciju, živnula bi privreda pa bi oni još radno sposobni, koji bi izgubili posao, do danas pronašli novi. Jasno je da ova vlast za to nije (bila) spremna ni sposobna, ali nitko je na to nije ni tjerao. Zašto na tom dijelu političkog igrališta nisu pritisnuli, krenuli u sindikalni napad?

Iako je Ivo Sanader sa svojim timom (od)igrao dvije po Hrvatsku u svemu katastrofalne sezone, Mladenu Novoselu, Vilimu Ribiću, Krešimiru Severu i Damiru Jakušu nijednom nije palo na pamet da ga pozovu da abdicira kao što to sada, uoči 1. maja traže od Zorana Milanovića.

Biranje vlasti bez izbora

Nije problem to što sindikati traže povlačenje Zorana Milanovića, očito nedoraslog zadatku premijera; imaju na to pravo, kao što imaju pravo tražiti i prijevremene izbore.

Problem je što to sindikalni vođe zahtijevaju isključivo zato da bi se - mimo demokratskih izbora - na vlasti u Hrvatskoj ustoličilo točno određene političke igrače. Za početak su otkrili da bi ih predvodio Račanov ministar gospodarstva dr. Ljubo Jurčić. Nemam ništa osobno protiv gospodina Jurčića, čak mi je i simpatičan, ali zašto baš on? Jesu li do njegova imena došli anketom među sindikalnim članstvom? Kako su u njemu baš prepoznali novog hrvatskog Mesiju? Ta već je bio ministar gospodarstva, a nije se baš pokazao kao ekonomski Mandžukić, Modrić, Ćorluka, Srna...

Izbor koji nam nude sindikalni vođe, s pozicije demokratski osviještenih građana, a ne podnapitih navijača, zapravo je strašan: ili nesposobna, ali demokratski izabrana vlast ili od sindikalnih političkih navijača (i njihovih zaštitnika) nametnuti vladar.

Ne bismo, hvala!

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!