Otuđeni šUmarak

Zamisli, u skrivenoj džungli usred Jaruna živi jedan Rade

Rade s Jaruna i Krešimir Dujmović

Rade s Jaruna i Krešimir Dujmović

Izvor: tportal.hr / Autor: KD/tportal

Kladim se da 95 posto Jarunčana nikada nije prošlo šikarom usred urbane zone kod tramvajske stanice Srednjaci. Kladim se da nemaju pojma o tome da u njoj žive starosjedioci iz vremena kad je Jarun bio nakupina skela za gradnju. Govorim o Radi. Tipu s brkovima, fudbalerkom i roza tenisicama. Živi kao Tarzan na dvjesto metara od tramvajske pruge. Nevjerojatno

Sjećam se k'o klinac šume uz potok preko puta tramvajske stanice Srednjaci, u smjeru Save. Sjećam se kako su u njoj nekada bile kolibe u kojima su bili Romi i ina šarolika ekipa. Neki dan u posjetu kod staraca sjetim se otuđenog šumarka između zgrada gdje nitko nije ulazio. Odlučim provjeriti što je ostalo od tog jarunskog paralelnog svemira. Prošle su godine i godine. Čitave devedesete, čitave nulte. Odlaze i desete polako i sigurno. Jarun je u međuvremenu urbano procvjetao, eksplodirao i blago potonuo.

Od trafostanice vodi puteljak u šikaru. Bam! Nakon prolaza kroz portal tog zapuštenog Neverlanda imam što vidjeti. Smeće, kondomi, gume. Prolazim uz temelje jedne od tih zgrada. Idem dalje, dublje... Samo sam sto, dvjesto metara od ulica koje znam napamet, a nisam tuda prošao četvrt stoljeća. Očekujem da će me zaskočiti neki stvor iz 'Priča iz davnina'. Nalijevo vidim nekoliko baraka. TO je to! Još uvijek su tamo. Oronule, jedva stoje. Kako je to moguće? Približavam se. Nigdje žive duše. Ziher tu nikog nema godinama. Pucaju me slike iz djetinjstva.

Odjednom, iz jedne od njih izlazi brko s fudbalerkom i roza tenisicama.

'Dobar dan', velim. 'Što još netko živi ovdje?'

'Pa... ostalo nas je par', kaže tip. 'A tko ste vi?'

Rade. Rade je ostao. Ostao je i njegov susjed koji se jedva kreće i malo govori. Rade je izgradio Jarun. Visio je po svim zgradama, uglavnom po Jarunu, koje je u osamdesetima gradila GP Bosna, firma koja je još prije rata otišla iz Hrvatske. Nekad je njegova baraka bila samo mali dio ogromnog kompleksa s javnom kuhinjom i stanovima za radnike. Imali su i rampu i portira. Pitam Radu živi li u baraci. 'I da i ne', kaže. 'Bježim od žene', nastavi kroz smijeh. Imaju stan na Srednjacima, ali njemu je draže ovdje. U stan se dođe okupati četiri puta mjesečno.

Rade se u stan odlazi okupati, a više voli živjeti u svojoj baraci

Rade se u stan odlazi okupati, a više voli živjeti u svojoj baraci

Izvor: tportal.hr / Autor: Krešimir Dujmović

Rade ima psa, hrčka, zamorca i zeca. Vodi me kroz dugi hodnik barake, pokazuje mi sobe koje nemaju ni svjetlo ni grijanje. Unutra si je složio sobicu u kojoj spava, a ako ne može spavati, uvijek može baciti oko na oblijepljene duplerice po zidovima. Rade izgleda drito onako kako su izgledali radnici u osamdesetima. Prodavali smo im romane ispred haustora zgrade i sretali ih pred dućanom kad su otvarali mesne doručke i jogurt.

Priča mi Rade kako se sve to odigralo nakon osamdesetih. 'GP Bosna je propala, počeo je rat. Na povratku iz rata u baraci sam sreo neke muslimane koji su je totalno uništili. Samo što se krov nije urušio. Nije bilo prozora... Sve sam ih rastjerao. Ponovno sam je uredio. Počistio šikaru unaokolo. Pa pogledaj...', govori dok pokazuje prema malom vrtu oko barake. 'Uzgojio sam salatu, krastavce, bude tu svega, šteta što nisi došao u proljeće...'

Radetova baraka

Radetova baraka

Izvor: tportal.hr / Autor: Krešimir Dujmović

Zanimalo me prolazi li tko ovuda. 'Prođu tu i tamo ljudi sa psima', objasnio je domaćin. Nije mi jasno kako je moguće da netko nije kupio cijelo to zemljište i podigao zgradu. Na sto metara u svim smjerovima od džungle je čisti beton; zgrade, ceste, pruge. Rade kaže da nije riješena situacija s GP-om Bosna. A ima i privatnih terena. Kako god, drago mi je što je ostao komadić Jaruna kakav je bio dok su okolo još bila polja kukuruza i autobus se okretao kod Braće Domany. Tramvaj je bio znanstvena fantastika.

Rade me je odlučio provesti kroz svoj penthouse. Pod plavim svjetlom, koje pogone baterije, gledam zamorca u kavezu pored kreveta. Do njega je i hrčak. Prava senzacija je zec u mračnoj prostoriji na kraju hodnika. U kutu sobe nabacane starim namještajem šćućurio se preplašeni zeko. Nije mu baš život iz snova, mračno je i vlažno. Ali OK, valjda Rade zna...

  • +9
  • +6

Jarunski deponij

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

'Najmlađa kći mi je u drugom osnovne, tu u OŠ Josip Račić, pa nekada dođu kod mene održati tzv. školu u prirodi. Obožava prespavati kod mene u baraci. Tu ti je kao da si u planini. Zrak svjež. Dođi i ti jedan dan. Vidjet ćeš. Spavat ćeš k'o beba', zbori moj sada već frend u roza tenisicama. Nema nekog posla. Ode tu i tamo do jarunske tržnice obaviti utovar - istovar. Pozovu ga u građevinske radove. Kaže da su mu iz barake ukrali većinu opreme.

Preko puta njegova zdanja stoji kamp-kućica. Pitam ga što će mu to. Dobio ju je pod račun jer mu tip nije isplatio lovu. Pored nje do vrha napunjen dječji bazen. Voda je već smeđa. 'Ma to mi se mala dolazila kupati s prijateljicama ljeti. Moram ga isprazniti. Znaš koliko litara ima?' 'Nemam pojma.' '440!' I tako... sitnozubi razgovori s Radom u kojima saznajem da mu često dolaze frendovi navečer pa se kartaju. Rade mi na kraju mora pokazati još nešto. Dovodi me u kuhinju. Vadi pušku: 'Gledaj ovo što imam... puška britanske vojske. S početka 20. stoljeća. Vrijedi jako puno. Što misliš, je l' je možeš prodati za mene?' Priznajem mu da se nisam dosad nešto bavio trgovinom oružjem.

Zaposlenici Zrinjevca izbjegavaju džunglu u srcu Jaruna. Sve što je počišćeno i uređeno, napravio je, pogađate, Rade. Pitam ga boji li se da će mu danas - sutra pokucati netko iz grada, deložirati ga i sravniti sve sa zemljom: 'Samo nek' dođu. Pa ću im reći da mi prvo isplate sve što sam tu uložio, sve što sam uredio. Ali neće to zasad sigurno napraviti jer ova baraka ima građevinsku dozvolu na ime GP-a Bosna, čije je sjedište u Sarajevu. I to će morati s njima rješavati. A kako stvari stoje, neće se to riješiti još dugo. Pa pogledaj ono neizgrađeno ruglo kod crkve sv. Mati Slobode. Slovenska firma je gradila starački dom, a onda se Juga raspala i sada stoji tako nedovršeno. Unutra se skuplja onaj ološ s iglama.'

Uneređena džungla usred Jaruna. Volio bih da tako i ostane. Kao hommage svijetu koji je bio daleko živopisniji i stvarniji. Jer kad usporedim odrastanje u osamdesetima, lunjanje po takvim šikarama, penjanje po tuđem drveću, paljenje vatri na kojima bismo pekli ukradene kukuruze iz polja oko jarunskog jezera i prodavanje stripova radnicima što su oko dućana mažnjavali parizer i jogurt... kad usporedim tu avanturu s današnjim ograđenim parkićima za klince i igračkama koje su sve jednako plastične i predvidive ili s brdom institucionaliziranih aktivnosti kojima roditelji zatrpavaju potomstvo u nadi da će ih sačuvati od lošeg utjecaja ulice i nabildati im šanse za kasniji društveni uspjeh, mogu slobodno reći da djetinjstva više nema. Ukinuli smo ga iz curriculuma. Kao što nema ni divljine, koliko god prljava i opasna bila. Ostale su samo kontrolirane površine i kontrolirani životi.

Ali, čekaj, ostao je i jedan Rade. 

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!