INTERVJU: LUKA BEBIĆ

'Nisam bio poltron ni Tuđmanu, pa neću ni Jadranki Kosor'

Luka Bebić (5)

Luka Bebić (5)

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Još samo tri dana i nekoliko sati Luka Bebić sjedit će na mjestu predsjednika Hrvatskog sabora. Već od sljedećeg tjedna će Bebić, poznatiji pod nadimkom barba Luka, biti u političkoj mirovini koju je najvljivao već duže vrijeme. Upravo je njegov odlazak i micanje iz fokusa javnosti bilo prilika da s njim u razgovoru rezimiramo njegov mandat na mjestu predsjednika Sabora, ali se i dotaknemo aktualnog odnosa s njegovom matičnom strankom HDZ-om

Nakon 48 godina staža, od čega 20 provedenih u saborskim klupama, Luka Bebić odlučio je reći zbogom aktivnoj politici. Je li tome razlog zamor politikom ili su ga na to natjerali nedavni događaji u HDZ-u, Bebić će najvjerojatnije posve iskreno prvi put ipak objasniti u svojim memoarima. U njima će se vjerojatno prisjetiti samog početka političke karijere u Komunističkoj partiji Jugoslavije, ali i izbacivanja iz Saveza komunista 1975. zbog nacionalizma. No unatoč tome, Bebić se danas ne srami što je bio član Partije, iako je vjerojatno puno ponosniji na svoju ulogu u stvaranju Hrvatske početkom devedesetih. Tada je, kao član HDZ-a od 1989, gradio HDZ u Dalmaciji, a već 1991. našao se u prvom sazivu višestranačkog Sabora.

U novijoj političkoj karijeri obavljao je i funkciju ministra obrane od srpnja do rujna 1991, šest puta je biran za saborskog zastupnika, u petom sazivu Sabora obnašao je dužnost potpredsjednika Sabora i dužnost potpredsjednika Nacionalnog odbora za praćenje pregovora, no političku karijeru okrunio je nakon izbora 2007. kada je izabran za predsjednika Sabora.

Iako ga nakon 2000. javnost nije doživljavala u previše pozitivnom svijetlu, čemu su pridonijele i sumnje u nepotizam, Bebić u mirovinu ipak odlazi kao jedan od boljih predsjednika Sabora, koji je u svom predsjedničkom mandatu, a posebice u posljednje dvije godine, ipak bio predsjednik zastupnicima svih stranaka, a ne samo HDZ-u.

Prije tjedan dana dobili ste nagradu HHO-a koja se dodjeljuje dužnosnicima i političarima za izniman doprinos u zaštiti ljudskih prava. Vama je nagrada dodijeljena zbog vaše uloge u saborskom životu i zbog jačanja parlamentarizma. Kako gledate na tu nagradu, pogotovo kada ste se zbog nje našli i na udaru kritika iz vlastite stranke?

Je li ikada donesena neka odluka ili dodijeljena nagrada, a da se baš svatko s njom složio? Uobičajeno je da tu ima različitih mišljenja. Nikome neću zamjeriti bilo što niti bilo kakvo mišljenje, svatko ima na to pravo, pogotovo ako je utemeljeno i ako se može obrazložiti. Ne želim vjerovati da bilo tko, ako kritizira, onda kritizira sa stajališta neke zavisti, jer toga kod mene nema u odnosu na druge. Naravno da ima ljudi koji su zaslužili tu nagradu i prije, a i poslije mene. Međutim, HHO je odlučio tako i o nagradi se glasalo tajno. Za mene je to čast, pogotovo zato što sam poznavao Miku Tripala čije ime nagrada nosi i koji je bio kod mene u Metkoviću na veličanstvenom zboru mjesec dana prije Karađorđeva i kojeg znam otprije i znam za što se zalagao; zato mi je ta nagrada još veća čast.


Kako biste opisali svoju ulogu u jačanju parlamentarizma?

Lucija Bušić

Lucija Bušić

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Kada je u pitanju parlamentarizam, sve je propisano. Dakle, mnogi cinici kažu da je demokracija zapravo procedura. Međutim, mislim da nije samo procedura, iako je temelj. Nastojao sam da se u skladu s poslovnikom Hrvatskog sabora odvijaju otvorene, dinamične rasprave bez ograničenja u pogledu političkih kvalifikacija. Jedino što sam pozivao zastupnike da zadrže stanoviti dignitet u pogledu osobnih odnosa, da ne dođe do vrijeđanja ni omalovažavanja. To je sve propisano poslovnikom, međutim možete se striktno držati poslovnika, a možete tu biti i malo tolerantniji. Nastojao sam da se nekim poslovničkim odlukama i intervencijama ograniči sloboda rasprave, kada bi zastupnici i zastupnice prelazili zadane okvire. Nisam htio dodavati ulje na vatru, da moje odluke ne bi dodatno rasplamsale netrpeljivosti do kojih bi ponekad dolazilo. Nastojao sam tada biti predsjednik Sabora svih zastupnika, iako sam predložen od HDZ-a, odnosno većinske koalicije. Međutim, kad sjedite za stolom u Saboru, onda niste samo predsjednik jedne opcije, nego cjelokupnog Sabora. Pogotovo kada se uzme u obzir da sam prilikom glasanja o predsjedniku Sabora izabran sa 141 glasom za, 3 suzdržana i nijednim protiv. To me obvezivalo da se tako i ponašam. Mnogi nisu bili zadovoljni. Bilo je poznato da su mi iz oporbe aplaudirali kada sam opomenuo jednog zastupnika HDZ-a i ja sam im odvratio da bih volio kada bi aplaudirali i onda kada njihova zastupnika i zastupnicu opomenem jer bi onda to bila prava stvar. Ali to je bilo tako – je li moj rad bio doprinos ili neki iskorak u jačanju parlamentarizma, neka procijeni javnost. Tijekom ovih šest mandata imali smo različite situacije i mislim da smo ovaj šesti saziv Sabora priveli kraju na jedan koliko-toliko dostojanstven način.

Kada govorite o različitim situacijama, u ovom sazivu imali smo i rekordan broj izbacivanja zastupnika sa sjednica, bojkota sjednica, međusobne političke netrpeljivosti koja je rezultirala teškim uvredama, a na sjednicama su sjedili i zastupnici protiv kojih su se vodile istrage, protiv kojih su bile podignute optužnice te čak i nepravomoćno osuđeni zastupnici. Kako se po vašem mišljenju to odrazilo na ugled sabora u javnosti?

Mislim da se ugled parlamenta ne mjeri samo tim ekscesima niti izuzetnim situacijama i sukobima, premda to nije nikakva posebnost Hrvatskog sabora. Imamo u svijetu primjera, na koje se, naravno, ne moramo ugledati, ali da nam bude lakše, nisu svugdje ti sukobi tako benigni i dolazi i do fizičkih obračuna. Međutim, to je jedan od elemenata kad se procjenjuje uloga Sabora. Mediji i javnost vole te izuzetne situacije, jer koga zanima pametna i obrazložena rasprava. Traže se neke riječi koje će pobuditi interes javnosti pa se to glorificira i ističe. Moje je stajalište da medije i njihov način rada mogu donekle razumjeti, međutim Sabor je odradio veliki posao. Samo da uzmemo ovaj dio zakonodavstva za Europsku uniju, oko 300 zakona, a da spomenem i druge zakone, deklaracije, izvješća. Kad bi to netko sustavno pratio, možda bi to za javnost bilo malo dosadno, ali treba jedna razumna mjera između tih temeljnih zadaća parlamenta i onih koje su obojene ekscesima. Potrebna je ravnoteža i onda bi možda slika u javnosti bila bolja. Bezbroj puta sam rekao da Sabor nije samo sjedenje na plenarnoj sjednici, da Sabor zasjeda u odborima i klubovima, da zastupnici idu na teren u svoje izborne jedinice, da čitaju i upoznaju se s materijalima koje treba raspraviti – to je jedan ogroman posao koji se u javnosti zapravo i ne vidi. Ne tvrdim da se svi tako ponašaju, ali jedan prosječan zastupnik ima hrpu materijala i ako se želi upoznati s nekim stvarima kako bi kompetentno mogao raspravljati, on nešto od toga mora i pročitati. Naravno, klubovi mogu zadužiti pojedince da se po pojedinim točkama i područjima bolje pripreme. Onda bi i bilo racionalno da se za pojedinu raspravu ne javi 15 zastupnika iz istog kluba i da samo ponavljaju iste stvari, nego bi bilo realno da predstavnik kluba iznese stav kluba i da ga dopune dvojica ili trojica zastupnika i da s time završi rasprava. Jer se pretpostavlja da se to raspravilo na klubovima i odborima i da nema potrebe da se zbog ne znam čega u javnosti vidi kako je on vrijedan, a to je često više-manje isprazno ponavljanje onoga što je već rečeno. U tom smislu se može popraviti situacija. Po meni je previše da klub govori 15 minuta – dovoljno bi bilo 10, a zastupnici ne trebaju više od pet. Za to se vrijeme može reći sve što je relevantno. Gledao sam i druge parlamente - evo sada na zasjedanju Europskog parlamenta zastupnici govore minutu-dvije i imaju sve pripremljeno i iskoriste svaku sekundu. Mislim da ima prostora da se poboljša i da se racionalizira vrijeme.

'I u nogometu treba transparentnost rada'

Nedavno ste u jednom intervjuu priznali da volite i Dinamo i Hajduk, a nije tajna da rado odlazite gledati značajnije utakmice ta dva kluba. Kako gledate na najnovija događanja u hrvatskom nogometu i USKOK-ovu istragu? Kako ocjenjujete potez Hrvoja Maleša – kao herojski ili poguban za hrvatski nogomet?

Na svim područjima društvenog djelovanja i u svemu što je od općeg interesa potrebno je osigurati prihvatljive mehanizme javnog nadzora. Ovi posljednji događaji pokazuju da je i u nogometu, ali i drugdje, potrebno osigurati transparentnost rada. Nijedno tijelo ne može imati ekskluzivitet tajnosti rada i u tome je smislu podložno javnom nadzoru, a na dobrobit društva u cjelini.

Po vašem mišljenju jedan od prvih zadataka novog saziva trebala bi biti izmjena poslovnika?

Tako je. Pokušao sam da se oko toga postigne sporazum među klubovima. Jedna vrsta konsenzusa bi trebala biti i oko poslovnika. Recimo, pitanje replike unutar kluba – sjećam se jedanput kada je bilo 11 replika na zastupnike iz istog kluba. Mislim da to nije opravdano. U klubu treba raščistiti sve eventualne razlike, ali kad dođete u Sabor, onda se pretpostavlja da klub dolazi s jednim stajalištem. Ima tu puno razloga da se vrlo ozbiljno pozabavi poslovnikom i da se neke stvari preciziraju, poput ispravka netočnog navoda.

Kako biste vi odgovorili kritičarima koji kažu da je parlament samo glasačka mašinerija vladajuće stranke?

Što to znači glasačka mašinerija? Što se očekuje od Sabora? Takozvana glasačka mašinerija je u krajnjoj liniji glasovanje bez kojeg se ne može. E sad, ako u jednoj stranci postoje razlike, onda će se one iskazati, no pretpostavka je da stranka ima o nekoj stvari raspravljeno i dogovoreno stajalište o kojem se onda glasuje. Što bi sad trebalo da se pola njih digne i bude protiv? Za to postoje stranke i njihove različitosti. Jedna glasuje za ovo, druga za ono. Kažu da je riječ o glasačkoj mašineriji zato što zastupnici samo dižu ruke – a kako ćemo nešto izglasati ako neće dizati ruke. U svim parlamentima se tako glasuje i u čemu je tu problem? Ne vidim kako to drugačije riješiti. Ako netko ima neku formulu, neka je iznese, ali bez glasovanja nema donošenja zakona.

U Saboru ste već šesti saziv i jedan ste od dvojice najdugovječnijih zastupnika. Koji vam se događaj najviše urezao u pamćenje?

Bilo je puno velikih događaja – od prvog saziva i donošenja Ustava, donošenja odluke o nezavisnosti i odluke o državnosti. Kad bismo tražili neki događaj koji je mogao krenuti u nekom drugom pravcu i koji je mogao preokrenuti situaciju, meni su se urezala dva događaja. To je bilo kada su 25. siječnja 1991. predsjednik Franjo Tuđman, predsjednik Sabora Žarko Domljan i predsjednik Vlade Josip Manolić išli u Beograd radi tadašnjih političkih pregovora s jugoslavenskom stranom u SIV-u. Te noći su se trebali vratiti u Zagreb i već je bilo javljeno da su poletjeli, no ispalo je kasnije da ipak nisu poletjeli, nego su otišli na dodatne razgovore s Miloševićem. No te noći smo ih očekivali. Kako je situacija bila izrazito napeta i nesigurna, jedan mali dio zastupnika ostao je u sabornici, a veliki dio se smjestio po zagrebačkim hotelima jer je bilo naznaka da bi ih mogli uhititi. To se srećom nije dogodilo. Negdje pred zoru su doletjeli naši predstavnici iz Beograda i oni, koji su tada bili u našem izaslanstvu, govorili su o tome kako je situacija bila dramatična. Spominjalo se oružje koje je imala i naša strana, dok je srpsko osiguranje bilo opremljeno čak i dugim cijevima. Dakle, situacija je bila napeta i neizvjesna i ja sam predlagao da, ako se i dogodi da ih se uhiti, donesemo odluku o nezavisnosti, koja se tada prema Ustavu mogla donijeti s nedefiniranim brojem zastupnika, pa bi onda s međunarodnog stajališta situacija bila nešto bolja.

Druga situacija, koja je bila vrlo dramatična, dogodila se krajem 1993. kada je skupina političkih uglednika zatražila ostavku predsjednika Tuđmana pa je negdje na proljeće došlo do rascjepa u HDZ-u i izlaska 12 zastupnika iz stranke. To je moglo ugroziti većinu, no to se nije dogodilo zahvaljujući jednom ili dvojici zastupnika. To je bila situacija u kojoj je prijetilo da se obezglavimo u najtežoj i najdelikatnijoj fazi, kada smo očekivali i počeli pripreme za Bljesak i Oluju. Tko zna kako bi se to dalje razvijalo... Nisam prorok, no predočavam si razvoj događaja koji možda ne bi bio takav kakav je bio zato što se sačuvala saborska većina i što nije došlo do promjene vlasti.

Vaš mandat bit će zapamćen i po čestim putovanjima, od kojih je velika većina bila vezana i uz ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Po putovanjima ste bili aktivniji od predsjednika države i premijerke. Jasno je da je teško ocjenjivati sam sebe, no koliko smatrate da ste vi osobno zaslužni i da ste pomogli u lobiranju za ulazak u EU?

Kao prvo, zamjeram svakome tko sebe previše hvali u bilo čemu, jer nije potrebna nikakva samohvala, nego postoje činjenice koje će govoriti same za sebe. Ako ja sada deset puta ponovim da sam bio tu i tu i da sam učinio to i to, kome to uopće služi osim možda mojoj taštini? Međutim, kada ste u političkim okvirima i političkim zadaćama, onda radite za državu, a ne za vlastitu afirmaciju. Obišao sam puno parlamenata, pogotovo zemalja Europske unije, i kada je bilo pitanje lobiranja za NATO savez i ratifikaciju koja je trebala biti završena za sedam mjeseci. Znate, 26 zemalja ima različite procedure u postupku ratifikacije. Mi smo razgovarali s tim zemljama i tražili da postupak ratifikacije na vrijeme stave u proceduru kako bi i te komplicirane postupke ratifikacije mogli svladati i na kraju smo u tome uspjeli. S predsjednicom albanskog parlamenta Jozefinom Topalli uputio sam i jedno zajedničko pismo pa je i to možda imalo svoju težinu. Tumačili smo svoja stajališta utjecajnim osobama u parlamentima koji ujedno imaju utjecaj na izvršnu vlast. Ne bih precjenjivao našu zadaću, ali nisam ni zato da se ona podcjenjuje i da se zasluge pripisuju samo jednoj grupi ili pojedincima. To ne bi bilo realno. Sabor je u tome sudjelovao i dao veliki doprinos i taj doprinos mi suvremenici teško možemo ocjenjivati.

Pitam vas to jer smo zadnjih par mjeseci čuli od premijerke Jadranke Kosor da su zapravo ona i njena vlada najzaslužniji za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, a pri tome se zanemaruje uloga parlamenta.

Smatram da je Vlada napravila jako puno i da se cijeli proces odvijao u dobroj suradnji Sabora i Vlade jer je postojao i Nacionalni odbor koji je konsenzusom donosio odluke o mjerilima i pojedinim područjima pregovora. Ne želim umanjiti ničiju ulogu – izvršna vlast po logici operativnog djelovanja jest najviše radila. Međutim, svatko je radio svoj dio posla i u tome je ta stvar. Ne umanjujem ničije zasluge, no ne bih dovodio u pitanje one koji su na ovaj ili onaj način pridonijeli. Lijepo je čuti da su sve Vlade pridonijele, ali naravno da je ova vlada zatvorila najviše poglavlja, ali u suradnji s pregovaračkim timovima i Nacionalnim odborom, i Sabor. Mislim da nam je to zajednički uspjeh.

Lucija Bušić

Lucija Bušić

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Koja vam je najdraža zemlja koju ste posjetili?

Meni je bilo svugdje lijepo i svuda smo dočekani otvorena srca. Nigdje to nije bilo s nekom rezervom. Bilo bi dobro da to pitate i zastupnike koji su putovali sa mnom, ne nužno iz HDZ-a. Ja bih se s njima polunašalio i rekao im da nećemo domaću politiku u naš avion, u našu butigu, u naše izaslanstvo, nego ćemo govoriti o interesima Hrvatske, a kad dođemo kući možemo se svađati i prepirati. Takva formula je stvorila atmosferu dobre komunikacije unutar izaslanstava koja su bila sačinjena od različitih stranaka. Impresionira vas kada vidite neke stvari koje nikada u životu niste vidjeli, kao u Japanu, Kini, Kanadi, u Rusiji… ali i u malim zemljama su znali prirediti velika iznenađenja. Recimo, Armenija i Gruzija nisu kandidati za Europsku uniju i dug je put pred njima, ali su oni htjeli čuti naša iskustva i htjeli su da im u prijateljskoj i dobronamjernoj raspravi otvoreno kažemo naše probleme te ono što oni mogu očekivati.

Za vas osobno posebni značaj imalo je putovanje u Prag krajem rujna ove godine. Možete li nam reći zašto?

Upravo sam prije tri dana od predsjednika Senata dobio pismo u kojem je vojna nadležnost Češke Republike, odnosno njihov povijesni odjel potvrdio da je tamo sahranjen moj djed Luka Bebić koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu. Tamo je ranjen pa je umro u bolnici u Pragu. Pronašao sam njegov grob iz drugog pokušaja. Prvi put nije bio podveden pod slovo B pa ga nismo našli, a kasnije smo ga tražili pod slovom L i vidjeli da su ga upisali s pretpostavkom da mu je Luka prezime. Da sam to otkrio 1974, kada sam ga prvi put tražio, možda bi sve bilo drugačije. No sada je teško prenijeti njegove ostatke u Hrvatsku, jer je u istoj grobnici sahranjeno pet-šest osoba. U našoj obitelji na određeni način postoji određena trauma, odnosno mučan osjećaj jer je djed poginuo u Prvom svjetskom ratu i nismo znali gdje mu je grob, a otac u Drugom  svjetskom ratu i još uvijek ne znamo gdje mu je grob. To je u obitelji stvorilo nelagodu. Evo konačno smo pronašli djedov grob, a oca teško da ćemo ikada.

Na jednoj od ovogodišnjih saborskih sjednica kazali ste da čovjek ponekad u životu ima mišljenje iza kojeg ne stoji. Da li je bilo takvih situacija kod Vas kao člana HDZ-a?

Bilo je. Bilo je situacija kada se s nekim stvarima nisam složio intimno, ali se ponekad nađete u situaciji da se morate složiti s većinom uzimajući u obzir sve elemente, jer uglavnom ništa nije crno-bijelo. To je naravno teško i u životu. Recimo, intimno se nisam slagao s projektom pretvorbe i privatizacije. Pokojni zastupnik Ivan Milas je predlagao donošenje zakona sa samo dva članka, i ja sam se s njim tad složio, iako smo svi kasnije prihvatili nešto drugo. Prvi članak je trebao propisati da cjelokupna imovina, koja se vodi kao društveno vlasništvo, postaje državno vlasništvo s kojima upravlja Vlada, a drugi članak je trebao propisati kada ta odredba stupa na snagu. Što to znači? To znači da bi državne tvrtke tada imale titulara i da bi netko bio odgovoran za to što se nešto ovako ili onako privatiziralo. Ovako su radnički savjet, upravni odbor imali prava, a nitko odgovornost. No, dogodilo se tako kako se dogodilo. Prema tome, ima nekih pojedinosti s kojima se nisam slagao, ali zato pripadate nekoj stranci da neke stvari raspravite…ne morate imati isto mišljenje, ali je interes stranke iz ovog ili onog razloga da se to izglasa i glasujete zapravo mimo svoje savjesti ponekad. Ali morate razabrati što je bolje i gdje je manja šteta, dakle puno puta se opredjeljujete po načelu manje štete. Je li to principijelno? Nije. Je li to za pohvaliti se? Nije. Ali je to naša politička realnost.

U nekim stvarima se niste slagali s predsjednicom HDZ-a Jadrankom Kosor i nije tajna da ste prije dvije godine imali prepirku s njom. Idete u političku mirovinu, no ostajete član HDZ-a. Kakvu sudbinu predviđate HDZ-u?

Zavisi kako će započeti pripreme za unutarstranačke izbore i kako će se oni organizirati, koje će upute doći s vrha stranke u tom pogledu, hoće li u prvom planu biti jedinstvo HDZ-a. Jedinstvo HDZ-a nije jedinstvo u smislu – ja sam za Antu, a nisam za Matu. Može li jedna velika stranka, koja je toliko zaslužna za stvaranje države, sebi dozvoliti luksuz da samo formalistički održi unutarstranačke izbore i izabere vodstvo? Ja mislim da ne može. Ne tražim hajku ili kampanju protiv nekoga i nikakav politički linč. Opći sabor treba proisteći iz stanja na terenu, iz stanja naših uspjeha i zašto smo ovdje uspjeli ili zašto nismo. Nikakvi klišeji unaprijed zadani, nikakve upute unaprijed zadane i nikakva kadrovska rješenja unaprijed zadana ne mogu razviti tu stvaralačku analizu koja bi utvrdila razloge zbog kojih smo izgubili četiri izbora u šest godina. Neću reći da je to bolest, no ako ima bolesnih elemenata onda to moramo znati liječiti. Nećete aspirine davati ako je netko bolestan od kostobolje. To je sve u interesu da se stranka osnaži i da sagleda svoje propuste i uspjehe. Ako tako bude, u proljeće možemo očekivati stranački sabor koji će biti stvaralački, realan i odraz mišljenja članstva. Unaprijed prihvaćam rješenje koje je plod takve rasprave i demokracije u stranci.

Lucija Bušić

Lucija Bušić

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Koliko ima istine u tome da ste vi na neki način zaslužni što se nakon povratka Sanadera u Sabor nije stvorila frakcija sačinjena od Biance Matković, Jerka Rošina, Marija Zubovića i drugih Sanaderu bliskih ljudi?

Unatoč očitim razlikama, koje su prešutno postojale u okviru HDZ-a, nastojao sam da se ne stvori frakcija koja bi mogla ugroziti stabilnost koalicijske vlade. Iako su postojale indicije da bi se takvo što moglo dogoditi, bio sam mišljenja da vladajuća koalicija treba ostati stabilna do kraja mandata. Koliko je moja uloga u tome bila važna, procijenit će javnost, no rezultat je očigledan jer je 6. saziv Sabora završio sa stabilnom većinom. Smatrao sam da je stabilnost parlamentarne većine i koalicijske vlade važnija, jer se eventualna nestabilnost mogla uvelike negativno odraziti, primjerice, na hrvatsku poziciju u procesu pregovora s Europskom unijom.

Sami ste u izjavama priznali da vas stranka već duže vrijeme ne zove na sjednice predsjedništva. Zadnje što smo vidjeli je da vas nisu zvali na obljetnicu smrti Franje Tuđmana. Osjećate li se na neki način izdano od stranke kojoj ste toliko dali?

HDZ ne gledam kroz jednog čovjeka, pet ili pedeset ljudi. HDZ gledam kao jednu veliku organizaciju koju je inicirao i organizirao predsjednik Tuđman i to je mnogo šire od pet ljudi koji imaju ovo ili ono mišljenje o nekom pojedincu. Da li netko ne želi čuti istinu? Ima ljudi koji znaju da vi ne govorite istinu, nego frizirate, ali on uživa da vi frizirate, da hvalite i da se divite. Od mene nitko to nezasluženo neće čuti. U nekim prilikama sam u svom mišljenju bio usamljen, no ipak sam ga iznosio. Ponekad sam i prešutio neke stvari jer sam vidio da je to trošenje vremena. Nisam konfliktan, ali nisam ni klimač glavom, ni ulizica. Nisam poltron niti sam to bio predsjedniku Tuđmanu, ni Sanaderu, niti ikome. Znao sam reći ono što mislim i po tom pitanju sam miran.

Vjerujem da ćete dosta toga napisati u svojim memoarima. Do kuda ste došli s pisanjem?

To je sada više kostur koji još treba garnirati mnogim događajima, sjećanjima. Nikada ne možete ni tvrditi da je ono što vi govorite istina – to je moja istina. Pročitao sam šest ili sedam Staljinovih biografija, a mislio sam nakon prve da sam sve saznao o njemu. Ali ne…neke stvari su se demantirale s drugog kuta gledanja. Ni sada ne mislim da ga nakon toliko knjiga mogu procijeniti. Uzeo sam Staljina za primjer, ali isto tako se mogu uzeti i Tito i Tuđman. Dakle, u mojim memoarima će biti doza subjektivizma, ali ću nastojati govoriti moju istinu. Da li će to i za druge biti istina, to ćemo vidjeti.

Kojoj ćete osobi u memoarima posvetiti najviše prostora? Hoće li to biti Vladimir Šeks?

U političkom životu nove Hrvatske najviše sam se družio s njim i vjerujem da će veliki dio sjećanja biti u odnosu na njega, ali nije mi namjera pisati tendenciozno. Nego ono što je bilo, pa kako god da je bilo.

Idete u mirovinu. Postoji li šansa da se još politički aktivirate?

Ne postoji šansa da se politički aktiviram, osim kao član. Još sam član i namjeravam i dalje biti. I u tom smislu, ako mogu nešto pomoći, pomoći ću.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi