Dvije godine bjesnio je rat u Pojasu Gaze – nakon upada Hamasa u Izrael 7. listopada 2023. godine, u kojem je ubijeno gotovo 2000 osoba, Izrael je odgovorio žestokim napadima na Gazu. I dok je svijet u prvih nekoliko dana gledao s, nazovimo to tako, razumijevanjem na Izrael i njihovu potrebu da odgovore na krvoproliće, kako su mjeseci prolazili, tako su brutalni izraelski napadi na Palestince rezultirali žestokim reakcijama širom svijeta.

Nekoliko pokušaja mirovnih pregovora je propalo, Pojas Gaze doveden je do pojave masovne gladi, a onda je Izrael napravio 'korak previše': u svojoj želji da izbriše Hamas s lica zemlje, napao je Katar, velikog saveznika SAD-a. Arapske države tada su odlučile reći 'dosta' i izvršile pritisak na američkog predsjednika Donalda Trumpa, čija je administracija izašla s mirovnim planom u 20 točaka.

O situaciji na Bliskom istoku, kao i o Trumpovu planu, čija je prva faza nekim čudom dogovorena između Izraela i Hamasa, razgovarali smo s politologom i teologom te stručnjakom za Bliski istok Vedranom Obućinom.

Prošli tjedan američki predsjednik Donald Trump predložio je svoj plan za Gazu, a Hamas i Izrael brzo su došli do dogovora oko prvog dijela sporazuma – prve faze povlačenja izraelske vojske te puštanja na slobodu Hamasovih talaca. Po vašem mišljenju, ima li šanse za provedbu Trumpova plana u potpunosti?

Trumpov plan za Gazu u ovom trenutku treba promatrati u širem kontekstu dugotrajne nestabilnosti i višestrukih interesa koji nadilaze samu regiju. Šanse za njegovu potpunu provedbu su ograničene prije svega zato što nijedna od strana još nije pokazala dovoljno povjerenja u posredničke mehanizme ni spremnosti na istinske ustupke. Hamas i Izrael polaze iz vrlo različitih percepcija sigurnosti, identiteta i pravednosti, što otežava operacionalizaciju bilo kojeg plana koji dolazi izvana. No svaka inicijativa koja barem otvara prostor za prekid neprijateljstava i za humanitarnu pomoć može imati vrijednost. Ključno je da se mir ne promatra samo kao politički dokument, nego kao proces koji uključuje lokalne zajednice, civilno društvo, vjerske lidere i međunarodne aktere. Iskustvo pokazuje da se održivi mir ne gradi samo potpisima političara, nego i izgradnjom povjerenja među ljudima koji žive s posljedicama sukoba. Ako se plan nadogradi dugoročnim pristupom koji kombinira političke, ekonomske i duhovno-humanitarne aspekte, tada može postati korak prema stvarnom mirovnom procesu, a ne tek još jednoj epizodi diplomatskog pokušaja. Mir u Gazi neće doći iznad glava ljudi, nego s njima i među njima.

Koje su najspornije točke Trumpova plana, bilo za Hamas, bilo za izraelsku stranu?

Najspornije točke Trumpova plana odnose se na samu prirodu suvereniteta i sigurnosti. Za izraelsku stranu ključno je pitanje demilitarizacije Gaze i jamstva da Hamas ili slične skupine više neće imati vojnu infrastrukturu kojom bi ugrozile izraelske gradove. Izraelu je također važno da kontrolira sigurnosne koridore, granice i zračni prostor, što automatski ograničava puni suverenitet palestinske strane. S druge strane, za Hamas i Palestince općenito najspornije su odredbe koje de facto potvrđuju izraelsku kontrolu nad velikim dijelom teritorija i resursa, osobito granica i mora. Palestinska strana doživljava plan kao jednostrano pisan dokument koji ne uvažava njihova temeljna prava: pravo na samoodređenje, povratak izbjeglica i kontrolu nad vlastitim prirodnim resursima. Posebno osjetljivo pitanje jest status Jeruzalema i budućnost izbjeglica, što već desetljećima čini srž nepovjerenja. Dokle god te točke ne budu rješavane uz obostrano priznanje dostojanstva i sigurnosti, teško je očekivati da će bilo koji plan – pa ni ovaj – dovesti do trajnog mira. U konačnici, ključ nije samo u sporazumu, nego u procesu koji mora uključiti glasove običnih ljudi, ne samo političkih struktura.

Ovaj tjedan obilježeno je i dvije godine od Hamasova napada koji je na kraju doveo do rata istrebljenja. Gdje je Izrael pogriješio u svom odgovoru na taj napad?

Izraelska vlada imala je legitimno pravo na obranu svojih građana – to pravo nitko razuman ne osporava. Međutim način na koji je to pravo provedeno pretvorio se u ono što su mnogi međunarodni promatrači i humanitarne organizacije opisali kao rat kolektivnog kažnjavanja, a ne obrane. Umjesto preciznog i proporcionalnog odgovora, izraelska je vlada krenula putem masovnih razaranja, opsade i blokade koja je pogodila milijune civila, uključujući djecu, žene i starije. Time je uništeno povjerenje koje bi moglo biti temelj svakog budućeg suživota. Glavna pogreška izraelske vlade nije bila samo vojna, nego moralno-politička. Umjesto da razlikuje Hamas od palestinskog naroda, vlada je – pod utjecajem svojih krajnje desnih i vjersko-nacionalističkih frakcija – izjednačila cijelu populaciju Gaze s neprijateljem. Time je oslabljena moralna pozicija Izraela u međunarodnoj zajednici i otvoren put daljnjoj radikalizaciji i izolaciji. Izrael je zemlja s bogatom demokratskom tradicijom i brojnim građanima koji se hrabro protive ekstremizmu, zagovarajući mir i pravdu za obje strane. No današnja vlada, sastavljena dijelom od osoba s kriminalnim dosjeima i ideološkim ekstremistima, ne odražava najbolje vrijednosti izraelskog društva. Naprotiv, svojim politikama šteti i Palestincima i samim Izraelcima koji žele živjeti u miru i sigurnosti. Prava hrabrost u ovom trenutku ne leži u vojnim akcijama, već u moralnoj sposobnosti da se prekine spirala osvete i da se počne tražiti put prema suživotu.

Mnoge su države posljednjih mjeseci priznale Palestinu, no ne i Hrvatska, jer inzistira na dogovoru o dvije države. Smatrate li da je Izrael spreman pristati na stvaranje palestinske države?

Realno gledano, današnja izraelska vlada nije spremna pristati na stvaranje palestinske države. Iako se službeno još uvijek govori o 'rješenju dviju država', politička praksa na terenu govori suprotno. Nastavak naseljavanja okupiranih područja, de facto aneksija dijelova Zapadne obale i potpuna blokada Gaze pokazuju da se kreće prema modelu jedne države s dva sustava, odnosno trajnog nejednakog suživota koji podsjeća na aparthejd. Ekstremni elementi u vladi, koji imaju presudan utjecaj na odluke, otvoreno zagovaraju etničko čišćenje i 'transfer' palestinskog stanovništva. To nije samo moralno neprihvatljivo, nego i duboko destruktivno za samu izraelsku državu, jer potkopava njezine demokratske temelje i moralni kredibilitet u svijetu. Takva politika dugoročno vodi izolaciji, nasilju i nesigurnosti – upravo suprotnom od onoga što izraelski narod uistinu želi i zaslužuje. Ako bi se ta njihova želja ostvarila, Izrael bi doista živio u državi u kojoj brojnost arapskog stanovništva neće ugrožavati njegovu ustavnu kategoriju kao zemlje židovskog naroda (a ne njegovih stanovnika!). Priznavanje Palestine nije usmjereno protiv Izraela, nego za mir, jer se temelji na ideji da mir ne može postojati bez pravde. Hrvatska, kao zemlja koja je i sama prošla rat i izgradnju vlastite države, ima moralnu i povijesnu obavezu razumjeti koliko je važno da oba naroda imaju jednako pravo na dostojanstvo, sigurnost i političku samostalnost. Ipak, dobro je stati i promisliti što se zapravo priznaje, jer osim ideje palestinske državnosti, još uvijek nemamo jasne obrise te države.

Arapske i druge muslimanske bliskoistočne države većinom su se u sukobu držale po strani, sve dok nije došlo do napada na Dohu. Vjerujete li da će u budućnosti imati odvažniju ulogu u odnosima Izraela i Palestine?

Arapske i druge muslimanske države Bliskog istoka doista su dugo zadržavale distancu, prije svega zbog vlastitih političkih i ekonomskih interesa te straha od destabilizacije. No napad na Dohu označio je prekretnicu – ne samo zato što je Katar važan medijator, nego i zato što je time otvoreno pitanje regionalne sigurnosti. U budućnosti možemo očekivati da će te zemlje imati aktivniju, ali i selektivnu ulogu. Neke, poput Katra i Jordana, već dugo pokušavaju posredovati; druge, poput Saudijske Arabije, čine to iz geopolitičkog interesa, a ne iz čiste solidarnosti s Palestincima. Ako se u regiji oblikuje nova svijest da je mir u Palestini preduvjet trajne stabilnosti Bliskog istoka, tada bi arapske zemlje mogle postati ključni akteri u postizanju pravednog rješenja. No za to je potrebna hrabrost – politička, moralna i vjerska – da se prestane kalkulirati i počne graditi kolektivna vizija regionalnog mira. Samo kada arapske države, s međunarodnom zajednicom, prepoznaju da su palestinska prava i sigurnost Izraela međusobno povezani, a ne suprotstavljeni ciljevi, može se otvoriti put prema istinskom pomirenju. Izgleda da su arapske države imale neki utjecaj u novom planu, ali njihova odsutnost u konkretnim koracima, kao i u nadgledanju procesa, govori da barem panarapska solidarnost još uvijek nije na djelu.

U Trumpovu planu uopće se ne spominje Zapadna obala, iako je on obećao arapskim državama da Izrael neće aneksirati to područje. Što to znači za budućnost Palestinske samouprave i Palestinu?

Izostavljanje Zapadne obale iz Trumpova plana i istovremeno obećanje arapskim državama da Izrael neće aneksirati to područje stvaraju ozbiljnu pravnu i političku prazninu. Palestinska samouprava praktično ostaje bez jamstava teritorijalne suverenosti jer plan ne definira njezin politički status, upravljanje resursima ni sigurnosne ovlasti. To znači da je budućnost Palestine – ako se plan provede u sadašnjem obliku – neizvjesna i vrlo ograničena: palestinska država mogla bi ostati de facto pod izraelskom kontrolom, bez stvarne mogućnosti da upravlja vlastitim teritorijem ili da ostvaruje međunarodno priznate državne funkcije. Takva situacija slabi povjerenje Palestinaca u mirovni proces i otežava bilo kakvu trajnu stabilizaciju u regiji. U praksi to vodi produbljivanju nejednakosti i osjećaja pravne i političke nepravde, što su upravo uvjeti koji pogoduju radikalizaciji i nasilju. Za održiv mir nije dovoljno samo obećanje da neće biti aneksije – potrebna je jasna politička vizija, uključujući Zapadnu obalu, koja Palestincima omogućuje stvarnu samostalnost, kontrolu nad resursima i održivu ekonomiju. Bez toga svaki mirovni plan riskira ostati deklarativan i simboličan, a ne instrument za trajno rješenje. I onda se opet vraćamo na pozicije koje su postojale prije početka rata u Gazi, pa do novog rata. To je neodgovorno i neodrživo.