Kontinuirani napori palestinske diplomacije (nepriznate ili djelomično priznate države također mogu imati mrežu predstavništava u inozemstvu) oko priznanja Države Palestine, kao i prilično žestoke i često moralizirajućim jezikom nabijene rasprave na Zapadu oko karaktera izraelskih vojnih operacija u Pojasu Gaze, urodili su plodom.

Naime, nakon što je niz europskih zemalja, uključujući Španjolsku, Irsku i Norvešku, priznao Palestinu, to su učinili i Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, a britanski primjer slijedile su Kanada i Australija.

Pa ipak, dokle god Sjedinjene Države ne priznaju Palestinu, njezin status u UN-u teško se može unaprijediti prema punopravnom članstvu, a upravo je punopravno članstvo nešto na čemu se temelji strategija brzog priznanja. Naime iza toga stoji ideja da bi se time poslala poruka da Palestinci imaju pravo na samoodređenje u obliku vlastite države te da izraelsko-palestinski sukob time postaje međudržavni sukob, što bi stavilo sasvim drugačiji teret odgovornosti na izraelske vlasti i promijenilo manevarski prostor obiju strana u mirovnom procesu.

Početak novog zasjedanja Opće skupštine UN-a na njujorškom East Riveru još je više zakuhao pomalo nerazmrsiv izraelsko-palestinski sukob.

East River kao područje borbe

Palestinska borba za priznanje i samoodređenje godinama je vezana upravo uz Ujedinjene narode. Nakon što je 2012. godine Opća skupština dodijelila promatrački status Palestini, lani je 12 od 15 članica Vijeća sigurnosti dalo podršku inicijativi za puno članstvo, no američki veto srušio je te snove. Pa ipak, već idućeg mjeseca Opća skupština povećala je palestinska raspravna prava.

U srpnju 2024. godine Međunarodni sud donio je odluku da je dugogodišnja vojna prisutnost Izraela na Zapadnoj obali nezakonita te pozvala na konkretne korake za njezino okončanje. Ova odluka ojačala je argumente onih koji se zauzimaju za palestinsku stvar. Dodatni vjetar u leđa dalo je nedavno objavljeno izvješće neovisnog UN-ovog povjerenstva, u kojem je zaključeno da su izraelske vlasti pokazale namjeru provoditi u Gazi mjere opisane u Konvenciji o genocidu.

Val priznanja i džepovi otpora

Nakon Španjolske, Irske i Norveške, tijekom 2024. priznanju Palestine pridružile su se Slovenija i Armenija. Međutim ovog mjeseca, upravo uoči i za vrijeme početka zasjedanja 80. sjednice Opće skupštine Ujedinjenih naroda, krenuo je novi val priznanja. Pored već spomenutih Francuske, Velike Britanije, Australije i Kanade, tu su još Portugal, Belgija i Luksemburg te Andora, Malta, Monako i San Marino.

Radi se o prekretnici jer su još dvije članice Vijeća sigurnosti (pored Rusije i Kine) priznale Palestinu, kao i drugi američki saveznici (Kanada i Australija). Trumpova administracija relativno je blago, tek retorički, reagirala na to, no ne najavljuje ikakve trgovinske ili diplomatske mjere.

Sada ukupno 157 od 193 članice UN-a priznaje Palestinu. Različiti su razlozi što ih navode zemlje koje se odbijaju pridružiti valu priznanja. Sjedinjene Države smatraju da ono mora doći tek kao posljedica konačnog mirovnog sporazuma. Usprkos velikoj promjeni u raspoloženju američke javnosti, poglavito među najmlađim generacijama, Washington je i dalje glavni izraelski saveznik te je teško očekivati da bi Trump tek tako popustio, odnosno promijenio mišljenje.

Tko se odupire priznanju u Europi?

Njemačka također smatra da bi priznanje trebalo predstavljati vrhunac mirovnog procesa, a ne biti stanoviti preduvjet. Najveća država članica Europske unije u pogledu Izraela uvijek ima osjetljiv položaj zbog povijesne hipoteke, no i u Berlinu se već dulje vrijeme čuju sve kritičniji tonovi prema IDF-ovoj operaciji u Gazi, što posljedično puše u rog palestinskih napora. Nadalje, u Rimu smatraju da je prvo potrebno osloboditi sve taoce i isključiti Hamas iz izvršne vlasti, a tek onda prionuti na priznanje. Američki saveznici u istočnoj Aziji, Japan i Južna Koreja, slijede primjer Washingtona te stavljaju naglasak na daljnje pregovore.

U Europi također postoje različiti naglasci oko ove teme. Nizozemci žele vezati priznanje uz jamstva demokratske vladavine i sigurnosti, Grci govore o njemu kao o nečemu čemu se teži na kraju (mirovnog) procesa, a Danska i Finska priželjkuju koordinaciju na razini EU-a.

Češka, Švicarska, ali i Hrvatska, odbijaju priznanje iz kombinacije privrženosti Washingtonu, povijesno opterećenog odnosa s Izraelom te bojazni da ono ne bi ništa postiglo samo po sebi u ovome trenutku, a dalo bi zeleno svjetlo Hamasu. Pored toga, službena hrvatska pozicija (kojoj kontrira Pantovčak, što je bilo razvidno i iz predsjednikova govora na East Riveru) drži da Palestina treba zadovoljiti stanovite preduvjete, kao što ih je onomad morala zadovoljiti Hrvatska (sigurnosna i demokratska jamstva), što je približava nizozemskom stavu. Mađarska je specifičan slučaj jer je još komunistička vlast priznala Palestinu, a to nakon demokratske tranzicije nikada nije povučeno, premda današnja vlast u Budimpešti ne podržava Palestinu.

Novi Zeland smatra da bi priznanje trebalo biti plod pregovora, a niz malih pacifičkih otočnih država, bliskih Americi, ima povijest glasanja u UN-u u korist Izraela, tako da ne treba očekivati da će se pridružiti ovom valu. Singapur načelno podržava priznanje, ali traži reformu Palestinske samouprave i isključenje Hamasa iz vlasti.

Reakcije, simbolika i sadržaj

Izrael inzistira na argumentaciji da su ova priznanja nagrada Hamasu za terorizam, a Sjedinjene Države koriste veto kao alat sprečavanja jednostranih priznanja, no sve više su usamljeni u međunarodnim odnosima po ovom pitanju. Unutar Europske unije, barem među većim državama članicama, Njemačka i Italija sada iskaču kao skeptici.

Ovaj val priznanja ipak je više simboličnog nego praktičnog značenja. Naime predstavnici Globalnog juga (skupina država u UN-u poznata kao G77) koriste ga da bi promicali 'protukolonijalnu i protuimperijalističku' agendu. Također, radi se o reakciji vlada u Parizu i Londonu na domaće prosvjede i diskusije (obje zemlje imaju velike muslimanske zajednice koje su solidarizirane s palestinskom stvari). Međutim, dokle god Amerikanci ulažu veto u Vijeću sigurnosti, put Palestine prema punopravnom članstvu u UN-u ostat će zapriječen.

Nasuprot simboličnom činu priznanja, nameću se konkretniji potezi. Države mogu uvesti striktniju kontrolu naoružanja koje se izvozi u Izrael, ali i diljem svijeta nadzirati tokove novca koji ide u Hamasove džepove. Međunarodni nadzor na Palestinskom samoupravom i budućim izbornim procesima također je od presudne važnosti. Pored toga, proces obnove Pojasa Gaze može poslužiti kao osnova za izgradnju institucija i mira. Naposljetku, sudska mišljenja i nalazi povjerenstva mogu se koristiti kao sredstvo pritiska da bi se zaustavile daljnje ratne operacije.

Hamas neće proći

Za kraj, valja reći da se novo zasjedanje Opće skupštine, s nizom točaka dnevnog reda koje se tiču dvodržavnog rješenja, priznanja Palestine, osude vojne prisutnosti Izraela na Golanu, Zapadnoj obali i u Istočnom Jeruzalemu, kao i humanitarne katastrofe u Pojasu Gaze, preklapa s obilježavanjem Roš hašane, židovske nove godine, pri čemu su izraelski diplomati bili djelomično onemogućeni pravovremeno sudjelovati u raspravama i pripremiti svoje predstavke, što je dodatno dolio ulje na vatru u ovome vječnom sukobu.

U svojim govorima na otvorenju zasjedanja Opće skupštine Francuzi su istaknuli da bi aneksija Zapadne obale destabilizirala cijelu regiju, a s Britancima te Australijom i Kanadom založili su se za cjelovitu reformu Palestinske samouprave, isključenje Hamasa iz vlasti te sigurnosna jamstva za Izrael. Drugim riječima, usprkos priznanjima, put do mira još je daleko, a oni koji misle da će Hamas doista proći lišo i prošvercati se u neku buduću palestinsku vlast, zaboravljaju da se zapadne zemlje po ovom pitanju ipak prije svega razlikuju u tajmingu i taktici, a ne u sadržaju.