Glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt izjavila je u utorak da predsjednik Donald Trump raspravlja sa svojim timom o nizu opcija za postizanje strateški važnog vanjskopolitičkog cilja Washingtona. Pritom je istaknula da je Trumpu, kao vrhovnom zapovjedniku američke vojske, na raspolaganju i opcija korištenja vojske za postizanje željenog cilja. Marco Rubio, američki državni tajnik i Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, kazao je da se nedavna predsjednikova retorika ne bi trebala tumačiti kao signal za vojnu invaziju.

Iako Trumpova administracija opetovano tvrdi da namjerava kupiti Grenland od Danske, službeni Kopenhagen i nadalje šalje poruke da taj arktički teritorij i najveći otok na svijetu nije na prodaju. Povijesno gledano, kupovina teritorija nije proces nepoznat SAD-u, a njemu su unazad nešto manje od osam stoljeća pribjegavale i druge zemlje.

U međunarodnom pravu i političkoj povijesti kupnja teritorija je formalna metoda, odnosno stjecanje cesijom, osobito kada se suverenitet prenosi s jedne države na drugu u zamjenu za financijsku naknadu. Razlozi za kupnju teritorija uglavnom su stjecanje strateške prednosti u obliku osiguravanja plovnih putova, luka ili zaštitnih zona, ali i ispunjenje nacionalnih ambicija za rastom veličine i utjecaja, kao što je to bio slučaj prilikom širenja SAD-a. Uz to, kupovinom teritorija dolazi se do pristupa vrijednim resursima, poput onih na Aljasci, a ponekad su kupnje rješavale granične sporove ili bi pak uslijedile nakon vojnih pobjeda.

Zamagljivanje granice između privatnog vlasništva i međunarodnog prava

Povijesno gledano, međunarodno pravo prepoznavalo je pet glavnih načina stjecanja teritorija. Pored već spomenute cesije, odnosno prijenosa temeljenog na ugovoru, područja su stjecana okupacijom tumačenom kao polaganje prava na određeni teritorij, ali i akrecijom, iza koje stoji prirodan geografski rast. Također, pojedini teritoriji pripajani su nakon dugotrajnog neospornog posjedovanja i klasičnim vojnim osvajanjem.

Pravni stručnjaci ističu da se kupnjom nekog područja stvara tzv. derivativni vlasnički dokument, što znači da pravo kupca ovisi o pravnom zahtjevu prethodnog vlasnika. Međutim pravnici ističu da su takvi sporazumi često zamagljivali granice između prava privatnog vlasništva i međunarodnog javnog prava. Pritom valja istaknuti da su se kupnjom zemljišta kao robe zapravo prenosili suverenitet i pravo obavljanja državnih funkcija unutar tih granica.

Prva kupovina teritorija u povijesti zabilježena je 1266. godine, kada je tadašnje Norveško Kraljevstvo kupilo od Škotske za 4000 sterlinga otok Man, arhipelag Hebridi, poluotok Kintyre i estuarij Firth of Clyde. Engleska je pak 401 godinu kasnije otkupila od Francuske Dunkirk i Fort-Mardyck za 400.000 funti, a Rusija je 1721. godine, nakon Velikog sjevernog rata, platila Švedskoj dva milijuna srebrnih rubalja za Estoniju i Livoniju.

Nešto manje od 50 godina kasnije Francuska je stekla Korziku od Republike Genove u zamjenu za neplaćene vojne dugove, a proširenja teritorija u zamjenu za novac nastavljena su i u prvoj polovici 19. stoljeća, kada je britanska Istočnoindijska kompanija kupila Singapur od sultana Johora za 60.000 tadašnjih španjolskih dolara.

Danci kupili pa preprodali teritorij Amerikancima

Zanimljivo je to da je Kraljevina Danska ranije i sama kupovala teritorije pa je tako 1733. godine pribavila od Francuske karipsko otočje Sveti Križ po cijeni od 750.000 livri. Danas je Sveti Križ najistočnija točka Sjedinjenih Država i najveći otok Američkih Djevičanskih otoka, za koji je Washington 1917. godine platio Danskoj 25 milijuna dolara, a sve kako bi se zaštitio od moguće njemačke kontrole.

Valja istaknuti da je SAD apsolutni prvak u kupovini ove vrste te da je kupnjom stekao otprilike 40 posto svog trenutnog teritorija, često koristeći financijske sporazume da bi se formalizirala kontrola nakon vojnog pritiska ili spriječila suparnička europska sila da drži zemlju. Prva takva akvizicija zabilježena je 1803. godine, kada je Washington platio Francuskoj 15 milijuna dolara za današnju američku saveznu državu Louisianu.

Šesnaest godina kasnije SAD je stekao Floridu Adams-Onisovim ugovorom, plativši pritom pet milijuna dolara u zamjenu za rješavanje potraživanja protiv španjolske vlade. Amerikanci su i 1853. godine isplatili Meksiku 10 milijuna dolara za južnu Arizonu i Novi Meksiko da bi osigurali rutu za transkontinentalnu željeznicu, a ključna američka strateška kupnja uslijedila je 1867., kada je za 7,2 milijuna dolara, odnosno dva centa po hektaru, od Rusije kupljena Aljaska.

Stjecanje teritorija u zamjenu za novac zabilježeno je i u novije vrijeme. Primjerice, Pakistan je 1958. godine kupio od omanskog sultanata ključni lučki grad Gvadar po cijeni od tri milijuna dolara, a Kiribati su 2014. kupili zemljište od Fidžija da bi se zaštitili od porasta razine mora. Postoje i slučajevi oduzimanja teritorija dok se ne isplati ratna šteta, kao što je to Nizozemska učinila Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata.

Nakon što je Bonn 1963. godine isplatio Haagu 280 milijuna maraka u ime ratnih reparacija, Nizozemci su vratili Nijemcima ranije oduzetih 69 četvornih kilometara pograničnog područja. Zabilježen je i slučaj strateškog najma, poput zone Panamskog kanala, koju je SAD 1903. platio 10 milijuna dolara i držao je pod svojom kontrolom, bez formalne aneksije, sve do 1999. godine.