Nema tu neke velike razlike, kad čovjek pogleda najnovije medijske muke i skandale u Hrvatskoj. Uloga rodijaka Kutle poznata je odavno i nekako je specifično hercegovački fenomen, dakako proširen na cijelu Hrvatsku po uobičajenoj špranci, pak ćemo ga ostaviti po strani. U Srbiji nikada nismo imali tako uspješnoga tajkuna na konkretnom medijskom planu, mada ih imamo na drugim razinama, ali to je drugo. Nismo, doduše, imali ni fenomen poput EPH, megakorporacije koja se polako rastače i tone poput Titanika nakon slavnih vremena velikih provoda, zlatnih kartica, megamenadžerskih ugovora, letenja business klasom i zlatnih padobrana za nesposobne menadžere-šarlatane, ali to je opet druga tužna priča.

Medijska se scena u Srba razvijala od 1990. pod auspicijama krvave bitke sa Miloševićevim samodržavljem, gdje su i glave padale, pa je prevrat iz listopada 2000. dočekala podijeljena na režimske i nezavisne medije. Režimski su ostali režimski, prenoseći svoju ulizičku lojalnost, resurse, naklade i novce u službu nove vlasti. Nezavisni su ostali nezavisni – koliko i dokle god se moglo. Velike koncentracije medijske moći nije bilo do nedavno, kada su se počeli uspostavljati monopoli, uz neizbježnu ulogu velikih medijskih multinacionala poput WAZ-a, Ringiera, Styrije i sličnih.

Pritom su se – slično Kutlinom slavnom primjeru – pojavili i monopolisti u oblasti distribucije i oglašavanja. Kao što znamo, tržište komercijalnih medija (iza kojih ne stoji država sa svojim lukavim načinima neizravnog financiranja) kontrolira onaj tko ima monopol nad distribucijom tiska (poput Kutle), a još više onaj tko ima oglašivače u svojoj toploj i znojnoj ručici. Procesom stratifikacije, taloženja, to jest, u tako shvaćenoj pseudoliberalnoj ekonomiji, isplivali su pravi i ozbiljni kandidati za medijske monopole: naši tajkuni od prekjučer, oni koje se ne pita za prvi, dvanaesti i sedamnaesti milijun; na ostalo su – kažu, a vi im vjerujte – čak i poreze platili.

Začarani krug: tajkuni, oglašivači i politika

E, sad: u Srbiji je na distribuciju bio dosta uspješno stavio šapu čuveni Cane Subotić, kroz svoju tvrtku 'Futura plus' koja je polako popapala značajnu većinu kioska i trafika. Dobro: novine su bile manji dio prihoda s kioska i trafika, ali novine bez maloprodaje ne mogu. U našim sredinama pretplata na novine nezamisliva je iz niza razloga, od kojih je najmanji veličina poštanskih kaslića po kućama, a najveći uporno i sustavno odbijanje same ideje raznošenja novina (za razliku od normalnih zemalja). Cane Subotić, našavši se u stanovitim neprilikama zbog financijske i drugih kriza, sada svoju 'Futuru' polako umnožava u seriju 'sestrinskih' tvrtki i ostaje dužan raznima, ali su razni dužni i njemu, pa neka se prebijaju kako znaju.

Mnogo je značajniji od toga oglašivački sektor. Cane nije nikada pravio pitanje od prodaje listova koji su ga čak i napadali; novci su novci. Oglašivači, međutim, u izravnoj su relaciji s tajkunima i velikim tvrtkama, dakle monopolistima po definiciji i težnjama. Marketinški umjetnici također su se staložili u danu hijerarhiju i točno se zna tko je koliki i što kontrolira.

Veliki morski psi i debele mačke iz 'big businessa' imaju svoje političke interese, klijente, trabante, povjerljiva lica, dužnike i saveznike po dubini društva. Imaju također – po prirodi stvari – i svoje marketingaše i trgovce sekundama na televiziji i oglasnim prostorom u tisku. Ti trgovci, slučajno, u Srbiji spadaju u vrh vladajuće stranke. Dalja uzročno-posljedična veza jasna je i neizbježna: ako neki medij stane u tanjur danom tajkunu, odmazda je neumitna i trenutačna: nema oglasa, distributer (ako su novine u pitanju) odjednom kasni s isplatom prodane naklade, a računi stižu prije nego što se očekivalo.

Mediji su siromašni i nemaju novčanu pozadinu da na velikom skandalu profitiraju barem nakladom (oglašivači po pravilu nisu impresionirani dostignućima istraživačkog novinarstva). Sjećam se da mi je davno nekada izdavač njujorškog Timesa, stari gospon Sulzberger, odgovorio na sljedeće pitanje: vi imate svakoga dana dvije pune strane u boji oglasa od IBM-a i General Motorsa, po pol milijuna dolara za stranu; što ako jednu od te dvije tvrtke ulovite u nekoj svinjariji? Eh, rekao je stari gospon, to ovisi od naše procjene: ako je svinjarija dovoljno velika da nam poveća nakladu i ugled u SAD, objavit ćemo, pa neka ostanemo bez milijuna na dan; ako nije, onda nije. Naši mediji takav ugled i dugoročnu strategiju njegovoga očuvanja nemaju niti ih mogu imati. Njujorški Times je nešto drugo, znate.

Tako, dakle, naši mediji žive u stalnome strahu od tajkuna, jer od njihovih oglasa doslovno ovise. U Srbiji je glavni tajkun Miroslav Mišković od 'Delte' (Kosovo je Srbija, sve ostalo je 'Delta'; stari vic). Nije pametno stati Miškoviću u tanjur: ne samo njegovi, nego i razni drugi oglasi presušit će naglo, a naplata će se produžiti ad infinitum, pa ga vi tužite.

Da je samo Mišković; velike medijske multinacionale imaju svoje miljenike koji se javljaju po misterioznoj logici međunarodnoga kapitala, a s mjesta neočekivanih. WAZ ne voli da mu se mediji svađaju sa vlašću; Styria još manje, a i Ringier ne bi ljuljao svoju barku. Vitki menadžeri u Armanijevim ajncugima i sa skupim satovima trude se da uz mineralnu vodu uvjere urednike svojih medija da je ovo najbolji od svih svjetova i da ne prave nepotrebne scene u javnosti – osim ako treba zabiti nož u leđa konkurenciji. Ali, to su onda složene i promišljene operacije, javnosti neprozirne i povremeno zbunjujuće.

Kao ishod svega toga dobivamo upravo onaj Gleichschaltung, peglanje i poravnavanje javne medijske scene gdje su sve mačke crne, mada miševe ne love, skandala (osim po našoj naredbi) i propitivanja nema, a mediji 'proizvode sadržaje' (Viktor Ivančić) umjesto novinskih članaka. Sve novine, ukratko, imaju ličiti na lokalna izdanja 'Bilda' i točka; pustite nas politike i moraliziranja, istraživačkog novinarstva i skandala (osim onih koje naručimo od vas)! Dajte nam Simonu Gotovac i Vlatku Kokoš! To narod voli!

U Srbiji su to turbo-folk zvijezde za koje ne želite znati tko su, zlikovci poput Legije, nogometaši koji nogomet ne znaju igrati, jet-set polusvijet i ostali šljam, sojke koje su vas u stanju daviti satima oko toga koji je džip 'ženstveniji' i zašto. I tajkuni, dakako, ali na način suptilniji: ne kao Kerum, s jahtama, 'Vlajbachom' i 'helihopterima', nego u svom svojstvu dobrotvora i uspješnih ljudi. Glavni pravac pritisaka tajkuna, međutim, jeste na nezavisne medije koji se usude propitivati njihove poslovne poduhvate. To se toliko obezobrazilo da već otvoreno prijeti medijima koji iznose njihova prljava posla. Država je – razumljivo – u dvojbama: s jedne strane, mediji su u pravu i to mogu dokazati; s druge pak strane, tajkuni imaju novac i to mnogo novca. Nije to mala muka za državu i za tajkunske klijente u njoj.

Tako srbijanski mediji plivaju između jednih i drugih tajkuna; državnih i inozemnih, financijera ove ili one stranke, što ne mora nužno biti isto. Slobodni prostor smanjuje se ulaganjem kapitala, domaćeg ili inozemnog, svejedno, u sve siromašnije medije. Ostaju nam portali poput ludo simpatičnih e-novina Pere Lukovića i nešto malo preostalih tiskovina poput 'Vremena' i 'Danasa', kao i RTV B92 – ako i dok izdrži sve veće pritiske.

A kad i to sve ode, ostaje nam Internet.