Posljednji put kada su SAD i Izrael bombardirali Iran, jedan je novinar upitao Vladimira Putina kako bi reagirao kada bi u napadu bio ubijen iranski vrhovni vođa. 'Ne želim ni raspravljati o tome', odgovorio je tada ruski predsjednik.

Manje od devet mjeseci poslije Putin više nije mogao izbjeći tu temu. Ajatolah Ali Hamenei poginuo je u subotu u ciljanom napadu koji je predvodio Izrael uz potporu Sjedinjenih Država.

Taj atentat aktivirao je dva Putinova najdublja instinkta: duboko ukorijenjenu paranoju o vlastitoj političkoj dugovječnosti i opsesivnu potrebu za političkim preživljavanjem koje vidi kroz pobjedu nad Ukrajinom – bez obzira na cijenu, piše Politico.

Oboje se jasno moglo iščitati u kratkom priopćenju objavljenom na internetskoj stranici Kremlja, u kojem je Putin osudio ubojstvo Hamneija kao 'počinjeno u ciničnom kršenju svih normi ljudskog morala i međunarodnog prava'.

Bila je to snažnija reakcija nego nakon uhićenja još jednog nekadašnjeg ruskog saveznika ranije ove godine, venezuelskog predsjednika Nicolása Madura. Ipak, Putin je pritom izbjegao imenovati države koje stoje iza atentata.

Mentalitet bunkera

U ruskim političkim krugovima Hameneijeva smrt odmah je prizvala uspomene na pad drugog autoritarnog vođe. Snimka mobitelom na kojoj se vidi kako je libijski diktator Moamer Gadafi pretučen na smrt nakon NATO-ove intervencije 2011. godine ostavila je Putina 'apoplektičnim' (bijesan kao da će ga pogoditi moždani udar, op.a.), tvrdi dobro upućeni ruski novinar Mihail Zigar.

'Pokazali su cijelom svijetu kako je ubijen, sav u krvi', rekao je tada vidno bijesan Putin tijekom televizijske konferencije za novinare. 'Je li to demokracija?'

U svibnju 2012. godine, nedugo nakon svrgavanja Moamera Gadafija, Putin se vratio na mjesto predsjednika nakon kratkog razdoblja na funkciji premijera. Na dužnost je opet došao s jasnom političkom misijom: raskinuti sa Zapadom i slomiti domaće protivljenje vlasti, optuživši je da pokušava surađivati s ruskim neprijateljima kako bi izazvala promjenu režima.

'Upravo je Gadafijeva smrt postala prekretnica u ruskoj politici – i vanjskoj i unutarnjoj', piše Aleksandar Baunov, viši suradnik berlinskog centra Carnegie Russia Eurasia.

Kremlj se ipak okreće diplomaciji

Kremlj je, međutim, službeno zauzeo znatno diplomatskiji ton. Dan nakon što je Putin osudio ubojstvo Hamneija, njegov glasnogovornik Dmitrij Peskov izrazio je 'duboko razočaranje' zbog propasti američkih pregovora s Iranom. Istodobno je izrazio 'duboku zahvalnost' američkim naporima za posredovanje u postizanju mira u Ukrajini. 'Prije svega, vjerujemo samo sebi i branimo vlastite interese', dodao je Peskov.

Poruka je bila jasna. Putin neće dopustiti da odnosi s Iranom stanu na put njegovim ciljevima u Ukrajini. 'Njegovo najjače oružje u tom sukobu bila je spremnost i sposobnost administracije Donalda Trumpa da izvrši pritisak na Ukrajince i Europljane', rekao je Sam Greene, profesor ruske politike na londonskom King's Collegeu. 'Zbog toga nema apsolutno nikakvog razloga da se odrekne tog oružja.'

Bez obzira na to što ruski predsjednik osobno osjeća, njegovi potezi pokazuju da je prije svega pragmatičar. 'Putin neće riskirati vlastitu sigurnost, stabilnost režima ili svoju viziju ruske nacionalne sigurnosti da bi pomogao Irancima, Sjevernokorejcima, Kinezima ili bilo kome drugome', smatra Greene.

Kriza u Iranu pomaže Moskvi

Za Moskvu kriza u Iranu ima i niz potencijalnih prednosti: moguć rast cijena nafte, nova neslaganja između Europe i Sjedinjenih Država oko načina rješavanja krize te odvraćanje Washingtona od rata u Ukrajini.

Trumpovi potezi također pomažu Putinu u jačanju njegove unutarnje i međunarodne naracije o opasnostima zapadne hegemonije. Pritom ruski predsjednik raspolaže sredstvom odvraćanja koje ni Gadafi ni Hamnei nisu imali – najvećim nuklearnim arsenalom na svijetu.

No nuklearno oružje ne štiti od prijetnji iznutra. Ako pad savezničkih autokrata potakne Putinove strahove, njegova pozornost vjerojatno će biti manje usmjerena na NATO-ove projektile, a više na dvorske intrige u vlastitom sustavu.

Ruski predsjednik, kaže Greene, dobro zna ono što povijest pokazuje iznova i iznova. Diktatori koji toliko dugo drže toliku moć obično napuštaju vlast na jedan od dva načina. 'Ili završe uhićeni – ili u lijesu.'