ANALIZA DRAGE PILSELA

Jesu li talijanski vukovi rastrgali njemačkog pastira?

  • Autor: Drago Pilsel
  • Zadnja izmjena 12.02.2013 11:30
  • Objavljeno 12.02.2013 u 11:30
Papa Benedikt XVI.

Papa Benedikt XVI.

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Papin pontifikat završava usred strategije napetosti, u 'orgiji vendeta' i preventivnih ratova koje su izmakle kontroli onih koji su je pokrenuli. Nikada osjećaj dezorijentacije u Katoličkoj ckrvi nije dosegao ovakvu razinu. Imamo, zapravo, sustavni nered, pa Benedikt odlazi, ne samo zbog slaba zdravlja, već i zbog toga što je bilo očito da je njegov autoritet ozbiljno narušen

Među brojnim stvarima koje je Joseph Ratzinger rekao kada je 19. travnja 2005. izabran za nasljednika Ivana Pavla II. kao 265. rimski biskup po redu, to jest, kao nasljednik apostola Petra, dakle, kao onaj koga se od raskola na ovako smatra poglavarom Katoličke crkve jest i ona da dolazi kao 'pastir među vukovima'. Mislio je na izazove Crkve u svijetu odnosno da neprijatelje koje Crkvu, lađu, oluje treskaju amo tamo. Zapravo, bio je i nešto autokritičan jer je govorio i o Crkvi 'kao o lađi koju pušta vodu na sve strane i koja tone'.

Ta je sintagma, o pastiru među vukovima, ponovno rabljena u jeku goleme provale crkvenih tajni poznatije kao VatiLeaks ali ovoga puta u jasnoj aluziji da su vukovi ne izvan nego unutar vatikanskih zidina i to iz pera uvodničara vatikanskoga dnevnika L'Osservatore Romano! Bio je to krik bijesa, očaja i boli zbog niza teških nasrtaja na Papu. Među inima, spomenimo jednu od najmarkantnijih. Na primjer, dokument objavljen na stranicama La Reppubblice u kojem se zahtijeva ostavka kardinala Državnog tajnika Tarcisija Bertonea i osobna papina tajnika, George Gaenswein, koji je u svom sefu imao neke od povjerljivih dokumenata koji su iscurili u javnost (poput originala pisma na njemačkom jeziku kolumbijskoga kardinala Castrillona Hoyosa koji je Papu upozorio na priču da mu se sprema smrt unutar godinu dana) jer će u suprotnome štošta još strašnije biti objavljeno o tajnama i korupcijskim aferama kurije. Dakle, čista i žestoka ucjena Pape! Tada se žalosno konstatiralo: pa da, vukovi su ga rastrgali.


Benedikt XVI. je zaista tada bio uzdrman i vidjelo se da uopće ne kontrolira situaciju već da se opaki igrači kurije loptaju sa njim. 'Ovo curenje dokumenata ne može se samo definirati kao izdaja', napisao je povjesničar Crkve Alberto Melloni u listu Corriere della Sera dodavši kako se radi o dijelu unutarnje borbe između kurijalnih kardinala. 'To je strategija napetosti, orgija vendeta i preventivnih vendeta koje su izmakle kontroli onih koji su je pokrenuli', napisao je Melloni. 'Nikada osjećaj dezorijentacije u Katoličkoj ckrvi nije dosegao ovakvu razinu. Ovo je sustavni nered', dodao je. Drugi povjesničar Crkve Vittorio Messori, koji je pisao knjige o kardinalu Ratzingeru prije nego što je izabran za Papu, kazao je za La Stampu da je vatikanska kurija uvijek bila 'gnijezdo stršljenova'.

A vukovi, metaforički rečeno, uzbuđuju se kada nanjuše krv. Kandidati da naslijede Benedikta (oni, naime, koji misle da to jesu) započeli su prije dvije godine s borbama, prilično profanim i grubim, da se dočepaju papina položaja. Prednjače Talijani. Jer ne samo prezimena koja se spominju već i načini koji se koriste su potpuno lokalne naravi. Postoji i jedan drugi važan razlog: Petrova stolica je zauzeta od 1978. strancem pa se Talijani pitaju: nije li došlo vrijeme da (kako se vjeruje da se događa kod izbora Pape) Duh Sveti usmjeri pogled na nekog talijanskog kardinala tijekom iduće konklave u Sikstinskoj kapeli?
Je li Ratzinger otišao predaleko s kontrolom vatikanskih financija?

No, što je tu baš neobično i zašto pišem na ovaj način? Jer se bitka za vlast u srcu Katoličke crkve, na jedinstven i bolan način za mnoge istinske vjernike, vodila na stranicama dnevnih listova. No, pitanje koje je prevažno, dakako, ostalo je u zraku: što je istina a što laž u toj gomili otkrivenih tajni, demantija i priopćenja? Možda ništa nije baš kako se prikazalo u medijima. Možda je riječ samo o tomu da jedan sektor vatikanske kurije, kasta diplomata i prelata, misli da je Papa otišao predaleko promovirajući transparentnost vatikanskih financija i stav o nultoj toleranciji i potrebi kažnjavanja svećenika, redovnika i biskupa pedofila, među inim važnim pitanjima koji su mučili Benedikta u ovom pontifikatu.

Možda je Papa za ukus te vatikanske kaste otišao predaleko i prebrzo jer, na kraju krajeva, nije drugo nego starac i stranac od 85 godina, koji je sve usamljeniji i boležljiviji, koji se gubio u labirintima niskih udaraca i zavjera. Jer kroz 26 godina, Vatikanom i Crkvom je kraljevao poljski Papa, ekspert u odnosima s javnošću, čovjek želježne karizme i velikoga manevarskog prostora. Osam godina skoro, pak, Crkvu je vodio sramežljiv njemački Papa pa se odista činilo kako su talijanski purpurati odlučili povratiti ono što misle da im pripada: prsten ribara ljudskih duša.

U knjizi razgovora s novinarom Peterom Seewaldom 'Svjetlo svijeta', koju je prije par godina u nas objavio splitski nakladnik Verbum, Papa je na određeni način najavio svoju jučerašnju odluku. Pape ne podnose ostavku, ali se mogu odreći dužnosti (kanon 332 stavak 2, Zakonika crkvenoga prava). Razlika nije samo terminološka, nego suštinska, podsjeća Inoslav Bešker: ostavka se podnosi nekome, nad papom nema autoriteta (barem ne na ovom svijetu), pa se on samo može odreći dužnosti i časti.

(Pre)uzak krug suradnika

Mislim da treba u ovoj prvoj analizi vijesti da se Papa povlači nešto kazati o tomu što je bio njegov pontifikat s obzirom da nisu za sve krivi oni koji su se čerupali oko njega narušavajući mu ugled i autoritet.

Pape bi trebali imati jasnu viziju međunarodnih odnosa ali ovaj pontifikat ostavlja sliku fragmentiranog djelovanja. Jednog dana Ratzinger kaže da je važan dijalog s muslimanima, a drugi dan ih vrijeđa u Regensburgu, zatim hrli u plavu džamiju u Carigradu 'da se pomoli' a onda u Asizu saziva vjerske predstavnike ali ne na način Ivana Pavla II. već na način na koji naglašava da ne možemo moliti zajedno! Slično je s putovanjima. Na primjer, ono u Svetu zemlju je bilo jako dobro osmišljeno ali zatim Papa ostaje bez teksta tijekom rata i arapskog prolijeća, itd, i tako slično. Zapravo, izvan Italije, u svijetskim medijima, malo se govorilo o Ratzingeru, možda je to bilo lani u ožujku, kada je obišao braću Castro na Kubi, ali i to se brzo stavilo ad acta.

Posebno dramatično jest što se Ratzinger kretao unutar jako suženog kruga suradnika pa nije bio u stanju ili nije želio shvatiti što su mu govorili važni insideri kao što je bio mons. Carlo Maria Viganò, koji je želio upozoriti na financijske malverzacije pa je maknut u nucijaturu u Washington. Papa je već tada bio toliko nemoćan da ga nije mogao zaštititi. Vatikanu se još jednom, rekli smo tada, kao bumerang vratila njegova informacijska zatvorenost, čvrsta navada da se 'prljavo rublje' pere samo unutar četiri zida, uz tradicionalni omekšivač 'čovjek je krhak'. Jer kada skandal izbije izvan vatikanskih zidina, obično se (što je također ljudski) sumnja da je ostalo skriveno još mnogo gore.

Nered sivih činovnika i poltrona

Elem, Marco Politi, jedan od najuglednijih vatikanista koji je objavio razornu analizu 'Joseph Ratzinger, kriza jednog pontifikata', smatra da je problem nepostojanja diskusije i dijaloga u Ratzingerovom pontifikatu posljedica uvjerenja sadašnjega Pape da sve o svemu zna, da mu nisu potrebni savjetnici. To će bitno utjecati na budućnost Crkve jer sada prevladavaju konfuzija i nered sivih činovnika i poltrona.

Odabirom pape ne bira se toliko ime koliko određeni profil i program. Ali Ratzinger je stigao bez programa, s toga nije jasno koje će biti alternative eventualnih kandidata da ga nasljede nakon što je jučer objavljeno da Papa odlazi, što se nije događalo od ostavke Grgura XII. 1415. Vatikan i Katolička crkve prolaze, već duže, duboku krizu koja je višeslojna. U prvom redu treba govoriti o lošoj geopolitičkoj viziji: Vatikan je izgubio znatnu težinu u međunarodnim odnosima.

Čitajući iz nova što je Papa najavio na početku službe treba kazati da su mnoge nade angažiranih vjernika, nažalost, nisu ostvarile. Papa Benedikt XVI. je, nedvojbeno, svoje svakodnevne papinske obveze savjesno ispunjavao, darovavši nam i tri korisne enciklike o vjeri, nadi i ljubavi. Ali što se tiče velikih izazova našeg vremena, njegov se pontifikat sve više pokazivao kao pontifikat propuštenih prilika i neiskorištenih šansi. Ovdje ću ih, zbog kratkoće prostora, lapidarno istaknuti onako kako ih je poredao njegov koncilski kolega, prof. Hans Küng

Propuštene prilike i neiskorištene šanse

U prvome redu dolaze promašaj na ekumenskom planu. Naime, prokockano je približavanje evangeličkim i drugim kršćanskim crkvama: to uopće nisu crkve u pravom smislu riječi, kazao je Ratzinger, pa stoga nije moguće priznavanje njihovih službi i zajedničko euharistijsko slavlje. Tu treba spomenuti i to što je prokockana i dugotrajna akcija sporazumijevanje sa Židovima: Papa iznova je uveo pretkoncilsku molitvu za prosvjetljenje Židova i u Crkvu primio notorne antisemitske shizmatičke biskupe. Dalje, prokockan je dijalog, ispunjen povjerenjem, s muslimanima: simptomatičan je Benediktov 'Regensburški govor', u kojemu je karikirao islam kao religiju nasilja i neljudskosti, uzrokujući na taj način trajno nepovjerenje među muslimanima. Prokockano je pomirenje s koloniziranim prastanovništvom Latinske Amerike: Papa najozbiljnije tvrdi da su oni 'žarko žudili' za religijom svojih europskih osvajača. Prokockana je šansa da se pomogne afričkim narodima: afirmacijom kontracepcije u borbi protiv prenapučenosti, a u borbi protiv AIDS-a dopuštenjem uporabe kondoma. Prokockana je prigoda za sklapanje mira s modernim znanostima, da se ozbiljno porazgovara s nevjernicima ili, isto toliko važno, da se učine konkretni koraci za promociju položaja žene u svijetu, itd.

Ali, napose, prokockana je šansa da se duh Drugoga vatikanskog koncila napokon i u Vatikanu učini kompasom Katoličke crkve i ubrza njezine reforme. Ovaj Papa neprestano je relativizirao koncilske tekstove, interpretirajući ih nazadnjački, protiv duha koncilskih otaca. Mislim da treba jasno i bez straha pozdraviti odluku Pape da odstupi jer završava, toplo se nadam, razdoblje negiranja toga novoga lica Crkve koje se najavljuje od 1965. Iako, nisam baš siguran da će, prema strukturi glasačkog tijela, biti izabran čovjek koji će konačno osloboditi 'radosti i nade' toga velikoga crkvenoga ekumenskoga sabora i zaustaviti daljne propadanje Crkve i sviju koji do nje drže.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!