Žižić u izjavi za tportal navodi da je enciklika Rerum novarum iz 1891. godine 'oblikovala svijet u kojem danas živimo'. 'Kako kaže papa Lav XIV. u enciklici Magnifica humanitas, njegov prethodnik Lav XIII. je u enciklici Rerum novarum dao poticaj promišljanju o društvu, gospodarstvu i politici, što je danas poznato kao socijalni nauk Crkve.

U vrijeme objavljivanja Rerum novaruma na sceni je bio 'kulturni rat' između Katoličke crkve i moderne liberalne demokracije s njezinim protucrkvenim politikama, kaže Žižić i podsjeća da je Crkva tada osuđivala i odbacivala politički modernizam, ali je počela uviđati važnost i vrijednost političkog djelovanja katolika u modernoj demokraciji.

Potraga za 'trećim putem'

'Katolici su se trebali uključiti u politiku da bi djelovali kao protuteža revolucionarnom socijalizmu i neobuzdanom liberalnom kapitalizmu. Zadaća katolika bila je pronaći 'treći put' koji bi usuglasio interese rada i kapitala u cilju općeg dobra, a naročito je bilo važno poboljšati životne uvjete rastućeg radničkog sloja jer je zbog obespravljenosti počeo prihvaćati marksizam', dodaje. Postupnim uključivanjem katolika u modernu politiku, objašnjava Žižić, došlo je do pomirenja Crkve i moderne demokracije.

'To je otvorilo prostor za demokršćanske političke aktere, ideje i politike. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata demokršćani su postali dominantna politička snaga u kontinentalnoj Europi te su izgradili model redistribucijske socijalne države, a on je zaslužan za široku raspodjelu društvenog blagostanja i učvršćivanje liberalne demokracije u zapadnim društvima. Demokršćani su najzaslužniji i za pomirenje europskih nacija i integraciju europskih država', smatra.

'Sve vlade osnivačica EEZ-a bile su demokršćanske'

Sve vlade država koje su 1957. godine potpisale Rimski ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice vodile su demokršćanske stranke, nastavlja Žižić. 'Kako ističe politolog Carlo Invernizzi Accetti, prvenstveno su demokršćani preuzeli zadatak obnove Europe nakon njezine političke katastrofe, što znači da je svijet u kojem danas živimo još uvijek u velikoj mjeri proizvod demokršćanskih aktera i ideja. Toga ne bi bilo bez enciklike Rerum novarum jer je ona utrla put za suštinsko uključivanje katolika u političke procese moderne demokracije. Kako kaže papa Lav XIV. u već spomenutoj enciklici, Rerum novarum nas nastavlja podsjećati da nema autentične evangelizacije koja ne utječe i na strukture ljudskog društva', kaže.

Koliko je stvarnog demokršćanstva u desnici?

Iako demokršćanstvo živi u političkim programima i deklaracijama desnih stranaka, pitanje je koliko toga doista ima u najširim društvenim slojevima. Žižić navodi da je, prema anketama Fakulteta političkih znanosti, demokršćanstvo najzastupljeniji politički svjetonazor među hrvatskim biračima.

'U prosjeku se malo više od 31 posto ispitanika svrstava među demokršćane. U Hrvatskoj općenito postoji animozitet prema političkim ideologijama koje se prikazuje kao nepotrebne, beskorisne i štetne te građani imaju političke svjetonazore, ali u 'protuideološkom okruženju' često ih nisu skloni javno iskazivati', dodaje. Politički akteri su svjesni demokršćanske opredijeljenosti znatnog dijela hrvatskih birača, tvrdi Žižić, i nastoje se pozicionirati kao demokršćanski kandidati i političari. 'Politički akteri koji se predstavljaju kao demokršćani često slabo razumiju ideološku tradiciju s kojom se poistovjećuju. Demokršćanstvo nije desna, već centristička politička tradicija u pristupu socijalno-ekonomskim pitanjima kao temelju politike, a francuski političar Georges Bidault izrazio je suštinu demokršćanstva u političkoj formuli: vladanje u centru i provođenje politika ljevice koristeći se metodama desnice', dodaje.

Demokršćanstvo – katolički odgovor na neriješeno socijalno pitanje

Kod nas se, smatra, demokršćani prečesto iscrpljuju u kulturno-identitetskim pitanjima ili pogrešno poistovjećuju demokršćanstvo s protržišnim liberalizmom. 'Zanemaruju se socijalno-ekonomska pitanja, a demokršćanstvo je nastalo kao katolički odgovor na neriješeno 'socijalno pitanje' u kapitalističkim industrijskim društvima', objašnjava.

Odgovarajući na pitanja je li Crkva odviše sveprisutna u procesima i institucijama odlučivanja u Hrvatskoj ili ne doprinosi društvenom boljitku te jesu li, primjerice, i procesije za blagdan Tijelova uzurpacija javnog prostora, Žižić odgovara da je 'sekularizirani oblik kršćanstva prestao biti dominantna kultura u zapadnim društvima'.

Sekularnost podrazumijeva da ne postoji državna vjera

'Kako podsjeća francuski politolog Olivier Roy, sekularisti su sve do 60-ih godina 20. stoljeća dijelili iste poglede na obitelj, pobačaj i homoseksualnost kao i Katolička crkva, ali nisu priznavali crkveno utemeljenje svojih stajališta. Nakon antropološkog raskida između kršćanstva (katoličanstva) i sekularnog društva, sekularistima postaje sporno sve što Crkva čini u javnosti, a naročito im je sporno zagovaranje kršćanske antropologije te je smatraju opresivnom prema individualnoj slobodi i osobnom samoostvarenju', dodaje.

Sekularnost hrvatske države, smatra Žižić, ne podrazumijeva isključivanje katolika ili bilo kojih drugih vjernika iz političkih procesa. 'Sekularnost podrazumijeva da ne postoji jedna državna vjera i da svaki građanin ima pravo ispovjediti vjeru koju želi, a to je ispunjeno u Hrvatskoj. Neki će uvijek smatrati da u našoj zemlji ima previše utjecaja Crkve dok će drugi misliti da ima premalo katolika u politici i vlasti. U pluralističkom i demokratskom društvu Crkva je legitiman društveni dionik te, kao i drugi građani, katolici imaju pravo na političko organiziranje i odlučivanje o zajedničkom životu. Usto imaju odgovornost za obnavljanje i osnaživanje evanđeoske jezgre demokracije', zaključuje Žižić.