BYE, BYE LONDON

Dok bi svi u emigraciju, ova cura ostavila je odličan posao i vratila se u Hrvatsku

DVN-andrea

DVN-andrea

Izvor: tportal.hr / Autor: Privatni album

Ne znam kome ovih dana Hrvatska izaziva neki topli sentiment oko srca, više je to grč u predjelu debelih crijeva, ali i takvi stisnuti i blijedi još uvijek smo sposobni za mala čuda. Nevjerojatno i sablažnjivo – djevojka je ostavila znanstvenu karijeru u Londonu, posao od dvadesetak tisuća kuna i vratila se u Zagreb. Da kondenziram njezinu priču u jednoj rečenici – pazi se svojih želja, mogle bi ti se i ostvariti

Irska nikad nije bila zelenija, Švedska nikad toplija, a 'Danke Deutschland' nikad zvučalo tako hrvatski kao ovih dana, kada domaći ganjaju svoje konobarske, recepcionerske, pa što ne i menadžerske snove po Europi i dalje. U Zagrebu se međunarodna studentska mladež na jednosemestralnom Erasmus programu zabavlja i opija za deset kuna po pivu, ne može vjerovati kako se u Zagrebu može svugdje pušiti, Hrvatska im dođe kao materijalizirana priča njihovih staraca o vremenu kada je sve bilo jeftinije, slobodnije, opuštenije i toksičnije. Gledano iz rakursa strukturiranih zapadnih društava gdje su užici kontrolirani, karijere slijede strogi PS, odnosi se odvijaju po nakrcanom rasporedu, a vrijeme mjeri atomskom preciznošću, izgledamo kao izgubljeni kontinent nečije divlje fantazije.

U nekom smislu to i jesmo. Evo, kao poučni kontrapunkt pustim naslovima o Hrvatima koji su navodno uhvatili sreću za jaja u nekoj stranoj zemlji, žena po imenu Andrea Pisac Freškura veli mi da je nakon uspješnih deset godina Londona skužila da je Hrvatska 'place to be'. Znanstvenica, književnica, krotitelj stipendija: 'Otišla sam 2003. u London s prestižnom stipendijom, upikirala sam si koledž, potpuno me oduševilo njihovo visoko obrazovanje. Završila sam anglistiku i kroatistiku. Magisterij im je bio totalno kreativan. Jedan predmet mi je bio antropologija, drugi književnost. University of London. Nešto fenomenalno. Imali smo, recimo, blok sat o tome kako se pije rakija na Balkanu. Zaljubila sam se u antropologiju. Nema aplikacije koju sam ispunila u Velikoj Britaniji, a da nisam dobila. Prijavljivala sam se za umjetničke projekte – prolazila bih. Osjećala sam se kao da sam došla doma. U Englesku se stvarno isplati otići na više obrazovanje. Magisteriji i doktorati su fenomenalni. Ali nakon toga počinje stvaran život.'

Stvaran život? Prevedeno s engleskog to znači biti znanstveni suradnik, znači upoznavati književne agente, dobivati ponude za pisanje romana, znači sjediti na dvadesetak tisuća kuna mjesečno. Kul stvarnost, ako mene pitate. Ali, jasno, postoji 'catch 22'. I lagano dolazimo do zaključka koji neće ni okrznuti gomilu naših emigranata-nadobudnika, ali hoće manjinu s nešto suptilnijim neuronskim vezama u prednjem čeonom režnju. Pazi ovo: 'Svi anglosaksonski fakulteti morali su tražiti novac od korporacija i stvorio se veliki pritisak. Teme su se birale po principu profitabilnosti, po principu 'impacta'. Rezultati do kojih se trebalo doći trebali su biti korisni i kvantificirani za razvoj dotičnog korporativnog proizvoda. Mene je to potpuno sablaznilo. Imala sam romantičnu viziju znanosti koja je društveni korektiv, oaza kritičke misli.'

Andreino umjetničko djelovanje nagazilo je na sličnu minu: 'Upoznala sam književne agente s kojima sam pregovarala za roman koji sam počela pisati na engleskom. Svi su našli za shodno da mi dirigiraju sam proces pisanja. Rekli bi mi - OK, izdat ćemo ti roman ako bude više krvi, više balkanski. Ne smije autorski glas biti suptilan, moraš se razgolititi. Svi su išli za stereotipom Hrvatske kao 'buretom baruta'. Ljubavna priča s Balkana nikog ne zanima. Daj nam rat, ubijanja, krađu, korupciju, ratne zločine. Toliko mi je to dosadilo da sam rekla - nema šanse.'

U Hrvatskoj, koliko god da vlada kaos, taj kaos potiče kreativnost, zbori cura koja je po povratku u 'bure baruta' izdala svoj roman na hrvatskom. Kao autorica imala je puno veću slobodu u našem dijelu planeta 'gdje postoji još uvijek dovoljno pukotina i prostora da čovjek zadrži autentičnost'. U Velikoj Britaniji plešeš po zadanim pravilima, u smjeru nečije (i vlastite) zarade. Što je genijalno za ljude koji znaju cijenu svoje slobode i vole je vidjeti brojčano ispisanu na tekućem računu. Andrea je, naprotiv, odlučila sačuvati svoju unutarnju infrastrukturu, pravilo službe i raspored prioriteta. To ili imaš sam u sebi ili netko ima za tebe.

Dakle, što: 'Nedvojbeno je da u europskim zemljama čovjek ima posao od kojeg će moći plaćati stanarinu i imati 'decent life'. Ali koliko god puno novca zaradiš u inozemstvu, to je nesigurno. Ne daj bože da izgubiš posao. Možeš biti sljedećeg dana na cesti. Protok novca je veći, ali i nesigurnost je veća. Drugo, cijena koju plaćaš u smislu osobnosti i individualnosti je velika. Da bi zaradio dovoljno za život, moraš igrati po pravilima. Ti si kotačić u mehanizmu. Za razliku od toga, ja sam htjela isfurati svoj projekt, što je jako veliki rizik. Meni se puno više taj rizik isplati u Hrvatskoj nego vani. Ako ti se ovdje ne isplati projekt, imaš nekoga tko će te podržati. Obitelj, partnera. Kod nas je 'safety net' neprocjenjiv.'

Hrvatska neefikasnost ima svoju pozitivnu stranu, nastavlja Andrea koja se u međuvremenu prometnula u solidnu blogericu. To je spontanost, kreativnost. Podsjeća me na riječi mladog Korejca koji se rola po Zagrebu 'U Hrvatskoj si slobodan ne raditi ništa', što zvuči porazno, ali skriva dublju i veću misao – ovdje imaš daleko veće šanse biti ono što želiš. I jasno, biti blago bez para.

Potvrdit će vam praktički svaki stranac koji je životno zapeo u Hrvatskoj, idealna kombinacija je raditi nešto malo i usput za inostranog poslodavca i trošiti taj bakšiš ovdje. Engleski ili francuski kikiriki kod nas se mistično pretvara u ozbiljniju lovu. Jer, kako kaže Andrea, dva soma funti britanske plaće u Velikoj Britaniji nije neka sreća. Ili činjenica da je Engleska strogo definirano klasno društvo gdje kad si pridošlica iz Hrvatske, ne znaju što bi s tobom: 'Ja sam bila moment koji ih je uznemiravao. Uvijek su me zvali classless. Prihvaćali su me do jedne mjere, ali nikad im nisam uspjela ući pod kožu.'

Andrea ima poruku za sve koji upravo klikaju po niskobudžetnim letovima za Dublin, London ili Berlin: 'Ne očekujte da će biti med i mlijeko ako odlučite otići.' Moj savjet istima – odite. Zaposlite se, okružite se ljudima i - pogledajte se u ogledalo nakon nekoliko godina. Ako se još uvijek prepoznajete, bingo. Šanse za to su tanke, neke druge stvari su deblje. Manevriranje između biti i imati je nešto iz čega nikada nećemo dobiti vozačku dozvolu.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!