Iranska vojna moć i kontrola nad Hormuškim tjesnacem predstavljaju ključne elemente sigurnosne arhitekture Bliskog istoka. Tjesnac, koji povezuje Perzijski zaljev s Omanskim zaljevom i Indijskim oceanom, jedno je od najvažnijih pomorskih 'uskih grla' na svijetu, kroz koje prolazi značajan udio globalne trgovine naftom i ukapljenim plinom. Stoga Iran, zahvaljujući svom geografskom položaju i vojnom kapacitetu, ima potencijal značajno utjecati na slobodu plovidbe u tom području.

Hormuški tjesnac širok je svega oko 33 kilometra na najužem dijelu, a plovni koridori dodatno su ograničeni. Njegovo značenje proizlazi iz činjenice da kroz njega prolazi između 20 i 30 posto svjetske pomorske trgovine naftom te predstavlja ključnu rutu za izvoznike poput Saudijske Arabije, Iraka, Kuvajta i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Svaka pak destabilizacija u tom području ima neposredan utjecaj na globalna energetska tržišta.

Iranska vojna strategija u kontekstu Hormuškog tjesnaca predstavlja primjer sofisticiranog korištenja geografske prednosti i asimetričnih vojnih sposobnosti. Iako Teheran ima kapacitet za ozbiljno ometanje pomorskog prometa, potpuna kontrola nad tjesnacem mu je ograničena zbog međunarodne vojne prisutnosti i vlastitih ekonomskih interesa. Stoga se Hormuz može promatrati kao prostor stalne napetosti, u kojem vojna moć, geopolitika i globalna ekonomija međusobno djeluju u dinamičnoj ravnoteži.

Vojna strategija Teherana u ovom području temelji se na konceptu asimetričnog ratovanja, s ciljem kompenzacije tehnološke inferiornosti u odnosu na zapadne sile, osobito američku ratnu mornaricu. Ključni elementi te doktrine uključuju brze napadne čamce Iranske revolucionarne garde (IRG), a ona koristi flotile malih i brzih plovila opremljenih raketama i torpedima za taktiku tzv. rojnih napada.

Sve je na američkim marincima

Valja istaknuti da IRG raspolaže protubrodskim sustavima Nur i Kader, sposobnima za napade s kopna i mora, a Teheran računa i na minske operacije, odnosno postavljanje pomorskih mina u uskim plovnim kanalima radi značajnog otežavanja ili blokiranja prometa. Također, ima balističke i krstareće rakete kojima može gađati brodove i infrastrukturu s velikih udaljenosti.

Iako Iran često koristi retoriku o zatvaranju Hormuškog tjesnaca, potpuna blokada bila bi vojno i politički izuzetno složena pa analitičari vjeruju da se u tom slučaju može osloniti na tri moguća scenarija. Prvi scenarij svodi se na ograničenu eskalaciju, odnosno povremene napade na tankere ili zapljene brodova radi političkog pritiska. Slijedi mogućnost privremene blokade miniranjem prolaza i raketnim napadima koji bi poremetili promet. Treća pak mogućnost bila bi potpuna blokada, no ona bi zahtijevala dugotrajnu konfrontaciju s međunarodnim snagama, što bi vjerojatno rezultiralo još opsežnijom vojnom intervencijom.

Kontrola nad Hormuškim tjesnacem daje Iranu značajnu geopolitičku polugu jer mu omogućuje utjecaj na globalne cijene energije, a djeluje i kao sredstvo odvraćanja protiv vojnih intervencija. Pored svega, ta kontrola jača pregovaračku poziciju Teherana u međunarodnim odnosnima. Međutim i njegova ovisnost o izvozu nafte kroz Hormuz ograničava mu spremnost na radikalne poteze.

Plan A: Zauzimanje Harga. Plan B: Marinci

Američki predsjednik Donald Trump najavio je u četvrtak da je spreman na daljnje napade na otok Harg, s kojeg Iran kontrolira 90 posto svojeg izvoza nafte. Međutim njegovo zauzimanje predstavlja ogroman rizik jer bi mu se politički ugled kod kuće mogao narušiti ako bi američka kopnena invazija na otok izazvala potpuni rat Irana protiv energetske infrastrukture diljem Perzijskog zaljeva. Naime daljnja eskalacija sukoba na Bliskom istoku, koja uključuje uništavanje naftnih polja, luka i skladišta prirodnog plina, mogla bi uzrokovati dodatni i nagli porast cijena sirove nafte te približiti svijet recesiji.

Trumpovi javni komentari ukazuju na to da njegov plan za ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca ide preko zauzimanja kontrole nad Hargom, čime bi lišio režim u Teheranu prihoda od nafte i prisilio ga na predaju. Ako bi njegova administracija slijedila svoju strategiju naftne blokade Venezuele ranije ove godine, invazija na Harg mogla bi započeti dolaskom američkih ratnih brodova koji bi okružili otok te spriječili da Iranci pune svoje i tankere svojih kupaca.

Prema nekim najavama, ekspedicijske postrojbe američkog Marinskog zbora trebale bi stići u regiju za otprilike tjedan dana. Marinci bi trebali biti sposobni pokrenuti kopnenu invaziju radi preuzimanja kontrole nad otočnim naftnim terminalom, a to bi bila najrizičnija operacija američkih snaga od izbijanja rata. No prije iskrcavanja marinaca, Amerikanci bi trebali neutralizirati iranske minopolagače i preostale vojne instalacije.

Iranska Ahilova peta i put u totalni asimetrični rat

Iran ima vojne instalacije na Hargu već desetljećima, iako je on prvenstveno poznat kao njihovo glavno naftno izvozno središte. Iranci na njemu imaju manju bazu s patrolnim brodovima i brzim napadnim čamcima kojima se služi IRG, a raspoređeni su i protuzračni sustavi poput američkog HAWK-a i kineskog HQ-2. U sklopu baza na otoku su smješteni i radari te obrambene pozicije, ali i skladišta mina i projektila, kao i manja zračna pista.

Dosadašnji američki udari na Harg ciljali su sustave protuzračne obrane, raketne bunkere, kontrolni toranj i hangare, a prema tvrdnjama Pentagona, dosad je pogođeno više od 90 vojnih ciljeva na njemu, što jasno ukazuje na to da otok nije samo energetski objekt, već i snažno militarizirana točka.

Uloga Harga u daljnjem sukobu je višeslojna i nadilazi klasičnu obranu baze. Radi se o strateškom čvorištu koje povezuje energetsku ekonomiju, pomorsku kontrolu i vojnu projekciju moći. Harg se nalazi izvan samog Hormuza, ali unutar Perzijskog zaljeva, oko 480 kilometara od samog tjesnaca. Time ima dvostruku ulogu jer djeluje kao pozadinska logistička baza i sigurna točka izvan neposrednog bojišta.

Budući da je Harg Irancima ono što je za organizam srce, bez kojeg bi ratna sposobnost Teherana brzo kolabirala, tamošnji režim dobro se pripremio za zaštitu otoka. Čitava infrastruktura na njemu omogućuje brzu rotaciju mornaričkog dijela IRG-a, munjevito ponovno naoružavanje i kontinuiran pritisak na brodski promet. Harg, na kojem se nalazi oko 30 milijuna barela nafte i terminali u dubokim vodama za pristup supertankera, nije samo logistička baza, jer kontrola Hormuza ovisi o održivosti operacija s tog otoka.

Što ako Amerikanci zauzmu Harg

Prema mišljenju vojnih analitičara, uništenje Harga bilo bi strateški poraz Irana, bez potrebe za opsežnijom kopnenom invazijom. Toga su svjesne obje strane jer podjednako znaju da je on istovremeno najvažnija i najranjivija iranska točka. Razlozi za to su trostruki jer je riječ o malom otoku površine od samo 20 četvornih kilometara, gusto koncentrirane naftne i vojne infrastrukture te činjenice da se vrlo lako može gađati preciznim udarima. Stoga ne čudi mišljenje stručnjaka da bi američko osvajanje Harga bilo prečac do strateške pobjede.

Ako ga Iran uspije zadržati, režim u Teheranu nastavit će djelomično održavati izvoz nafte i s dugotrajnom blokadom Hormuza, što bi dovelo do globalnog energetskog šoka. Za slučaj da Amerikanci unište Harg, došlo bi do kratkoročnog globalnog kaosa zbog cijene nafte, a dugoročno bi Iran izgubio financijsku osnovu za nastavak rata.

Najpesimističniji scenarij je onaj koji predviđa da Amerikanci zauzmu Harg nakon iskrcavanja marinaca, što bi dovelo do dramatične eskalacije i moguće kopnene faze rata u kojoj bi Iran prešao na totalni asimetrični rat.