General Joseph Votel jedan je od najvažnijih američkih generala iz razdoblja ratova na Bliskom istoku nakon 2001. godine, a bio je na čelu američkih specijalnih operacija te kasnije i zapovjednik cjelokupnih američkih snaga na Bliskom istoku što spadaju u djelokrug CENTCOM-a. Njegova karijera snažno je povezana s operacijama u Iraku, Afganistanu i borbom protiv tzv. Islamske države, a nakon umirovljenja 2019. godine postao je analitičar za međunarodnu sigurnost, predavač vojnih strategija te suradnik američkih think tank institucija.

U javnim nastupima i analitičkim intervjuima Votel je više puta komentirao mogućnost američke kopnene invazije na Iran. Njegove izjave ne zagovaraju takvu operaciju, već je opisuju kao krajnju i vrlo rizičnu opciju u potencijalnom kopnenom sukobu. Valja naglasiti da se Votelove analize temelje na njegovu operativnom iskustvu u regiji te procjeni iranskih vojnih sposobnosti, geografske konfiguracije zemlje i političko-strateških posljedica takve akcije.

U jeku Trumpovih najava o mogućoj kopnenoj invaziji na Iran, Votel je u više intervjua naglasio da ona nije primarna strategija američke vojske u sukobu s Iranom te da se američka doktrina u takvom scenariju prvenstveno oslanja na zračne udare velikog intenziteta i pomorske operacije u Perzijskom zaljevu. Uz to, oslonac američke vojske u takvom scenariju uključivao bi specijalne operacije i obavještajne aktivnosti, ali i regionalne saveznike i posredne kopnene snage.

Dramatična eskalacija sukoba i dugotrajan rat

Prema Votelovom tumačenju, slanje velikih američkih kopnenih snaga u Iran predstavljalo bi dramatičnu eskalaciju sukoba i otvorilo mogućnost dugotrajnog rata. Takva Votelova procjena proizlazi iz dosadašnjih iskustava opsežnih američkih operacija u Iraku i Afganistanu, gdje je početna pobjeda relativno brzo postignuta, ali je stabilizacija teritorija godinama trajala i nikada u potpunosti nije polučila uspjeh.

Jedna od ključnih Votelovih teza odnosi se na način na koji Iran promatra potencijalni sveobuhvatni američki napad te ističe da iranska strategija pretpostavlja rat iscrpljivanjem protiv tehnološki nadmoćnog protivnika.

U jednoj od svojih analiza istaknuo je da Teheran računa na to da može produžiti sukob dugotrajnom borbom, što bi ujedno povećalo političke troškove za Washington. Pored toga, režim u Teheranu nastoji prisiliti Sjedinjene Države na odluke koje ne žele donijeti, poput raspoređivanja velikog broja kopnenih snaga. Drugim riječima, prema Votelovoj procjeni, iranska strategija pokušava pretvoriti američku tehnološku prednost u politički teret.

Također je naglašavao da bi kopnena invazija bila iznimno složena zbog geografskih i demografskih karakteristika te države. Iran, naime, ima površinu veću od 1,6 milijuna četvornih kilometara i planinske masive koji otežavaju manevarske operacije. Pored svega, ima veliku populaciju sposobnu za mobilizaciju i razvijenu mrežu paravojnih snaga.

U takvim uvjetima američke snage bi se suočile s kombinacijom konvencionalnog i gerilskog ratovanja, što bi nastavak operacije Epski bijes učinilo dugotrajnom i logistički zahtjevnom. Ovakav scenarij Votel implicitno uspoređuje s dugotrajnim sukobima u Afganistanu i Iraku, gdje su asimetrično i gerilsko ratovanje neutralizirali dio tehnološke nadmoći SAD-a.

Nesigurna logistika i medicinska evakuacija

Primjerice, Votel je ocijenio da zauzimanje lokacija poput otoka Harg, o čemu je tportal već pisao, zahtijeva intenzivan napor ne samo za iskrcavanje trupa, već i za njihovu zaštitu snažnom zračnom podrškom i kontinuiranom opskrbom. Pritom je ukazao na ranjivost kopnenih snaga kazavši da nakon što se američke čizme nađu na terenu, one postaju ranjive na iransko oružje, što logistiku i medicinske evakuacije čini nesigurnima.

Votel je osobito napomenuo da bi se ekspedicijske postrojbe Marinskog zbora, zadužene za ove operacije, morale baviti zaštitom brodova i suočavanjem s iranskim protuakcijama. Prema njegovom mišljenju, takve operacije zahtijevale bi operativnu fleksibilnost kakva je dosad rijetko viđena u ratovima.

U svojim analizama Votel često ističe da bi američka strategija protiv Irana najvjerojatnije počivala na preciznim zračnim napadima na ključne ciljeve, poput nuklearnih postrojenja ili zapovjednih struktura. Primjerice, u raspravama o mogućem napadu na iransko nuklearno postrojenje Fordov naglasio je da bi takva operacija zahtijevala neutralizaciju iranske protuzračne obrane, elektroničko ratovanje i korištenje bombardera stealth generacije.

U tom kontekstu navodio je upotrebu bombardera B-2 i penetracijskih bombi za uništavanje duboko ukopanih ciljeva. Takav pristup ima cilj ograničiti operaciju na zračno-pomorsku kampanju bez potrebe za velikom kopnenom invazijom.

Votel je upozoravao i da bi invazija na Iran imala ozbiljne političke posljedice za Sjedinjene Države. Prema njemu, moguće posljedice uključuju destabilizaciju cijelog Bliskog istoka te mobilizaciju iranskih saveznika i proxy snaga, ali i dugotrajni gerilski rat protiv okupacijskih snaga, kao i povećanje antiameričkog raspoloženja u regiji. Prema generalu, takav scenarij potencijalno bi mogao prerasti u regionalni rat velikih razmjera, što je razlog zbog kojeg Votel naglašava potrebu za oprezom u donošenju odluke o kopnenoj invaziji.