Znanstvenici sa Sveučilišta Iowa otkrili su da skupina regulatornih dijelova DNK ima iznimno velik utjecaj na jezične sposobnosti ljudi. Još zanimljivije, čini se da su te genetske regije nastale prije nego što su se moderni ljudi i neandertalci razdvojili od zajedničkog pretka, što pomiče podrijetlo bioloških temelja jezika duboko u ljudsku evolucijsku prošlost.

'Jezik je jedna od ključnih karakteristika Homo sapiensa. Mnoge životinje komuniciraju, ali ljudi imaju jedinstvenu sposobnost stvaranja, prilagodbe i širenja jezika na načine kakve ne nalazimo nigdje drugdje u prirodi', ističe Jacob Michaelson, profesor psihijatrije i neuroznanosti na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Iowa.

U središtu istraživanja nalaze se takozvane HAQER regije, odnosno dijelovi DNK koji ne sadrže gene, već reguliraju njihovu aktivnost. Iako čine manje od desetine postotka ljudskog genoma, njihov utjecaj na jezične sposobnosti pokazao se čak 200 puta većim od utjecaja drugih dijelova DNK.

Znanstvenici ih uspoređuju s regulatorima glasnoće. Dok geni predstavljaju osnovne komponente organizma, HAQER regije određuju koliko će pojedini geni biti aktivni. Prema istraživačima, upravo one pomažu u izgradnji biološkog hardvera mozga, dok je sam jezik svojevrsni softver koji se na tom hardveru razvija.

Tragovi iz davno prikupljene DNK

Istraživanje, objavljeno u časopisu Science Advances, temelji se na projektu koji je započeo još 1990-ih godina. Tada je profesor Bruce Tomblin proučavao jezične sposobnosti 350 studenata iz Iowe te pritom prikupio uzorke njihove DNK. Tek desetljećima kasnije, zahvaljujući napretku tehnologije sekvenciranja genoma, znanstvenici su mogli povezati genetske razlike s razlikama u jezičnim vještinama.

Analizirajući podatke, istraživači su razvili novu metodu koja im je omogućila praćenje genetskih promjena kroz čak 65 milijuna godina evolucije. Rezultati su pokazali da su ključne HAQER regije postojale i kod neandertalaca, a moguće je da su kod njih bile čak i izraženije nego kod modernih ljudi.

To otkriće sugerira da su temeljni biološki preduvjeti za razvoj jezika nastali mnogo prije pojave današnjeg čovjeka. 'Možemo reći da su naši preci imali barem osnovni 'hardver' za jezik znatno ranije nego što smo mislili', kaže Michaelson.

Zašto evolucija nije nastavila 'nadograđivati' jezik?

Istraživače je posebno zaintrigiralo pitanje zašto se ove genetske regije nisu nastavile razvijati istim tempom kao druge kognitivne sposobnosti. Njihova je pretpostavka da je evolucija naišla na biološko ograničenje. Naime, HAQER regije povezane su s razvojem fetalnog mozga te posredno utječu na veličinu mozga i lubanje. Veća glava mogla bi poboljšati određene sposobnosti, ali bi istodobno povećala rizik tijekom poroda.

Drugim riječima, ljudska je evolucija možda dosegla točku u kojoj bi dodatna poboljšanja 'hardvera' za jezik postala preskupa u smislu preživljavanja majki i novorođenčadi.

Znanstvenici sada žele istražiti kako se genetski utjecaji isprepliću s okolinom u kojoj djeca odrastaju. Budući da mnogi sudionici izvornog istraživanja danas imaju vlastite obitelji, istraživači će moći pratiti kako naslijeđeni geni i jezično okruženje zajedno oblikuju sposobnost usvajanja jezika.

Cilj je odgovoriti na jedno od najvažnijih pitanja razvoja čovjeka - koliko je naš talent za jezik zapisan u genima, a koliko ga oblikuju riječi koje slušamo od najranijeg djetinjstva.