Eva Balatinac, umirovljena profesorica povijesti koja se godinama brinula o Spomen-domu Batinske bitke, kazala nam je da se dobro sjeća 2003. godine, kada je iz Dunava izronio džip.

Izronio njemački džip

'Vodostaj je tada bio gotovo kao danas. Znate, džip je bio u takvom stanju da sam pomislila kako ima ključ pa da bi ga se moglo i upaliti. Naravno, šalim se, nije baš bio u takvom stanju. Čini mi se da nije imao volan, ali je bio poprilično očuvan s obzirom na to koliko je dugo bio pod vodom. Radilo se o džipu njemačke vojske', kazala nam je Balatinac.

Džip, nažalost, nije završio među eksponatima Spomen-doma u Batini, ispred kojeg dominira monumentalni spomenik 'Pobjedi', rad kipara Antuna Augustinčića. Ispod njega smještena je i kosturnica u kojoj su pokopani posmrtni ostaci 1297 boraca Crvene armije i 648 partizana.

'Pričalo se tada da je, s obzirom na očuvanost vozila i činjenicu da su mu gume još bile napumpane, interes za njega pokazao Daimler-Benz te da je na kraju završio u Njemačkoj. Je li uistinu tako, stvarno ne znam. To se tada tako pričalo', rekla je naša sugovornica, dodavši da je broj pokopanih i nešto veći jer su u kosturnicu u nekoliko navrata, nakon što su u nju prvotno položena tijela, naknadno doneseni drugi posmrtni ostaci.

Rijeka crvena od krvi

A nastavi li Dunav i dalje opadati, tko zna što bi još iz njega moglo izroniti jer je boja rijeke u studenome 1944. godine bila crvena od krvi.

Naime, nakon oslobođenja Beograda i proboja kroz Bačku, jedinice Treće ukrajinske fronte pod zapovjedništvom maršala Fjodora Tolbuhina i jedinice 51. vojvođanske divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) pod zapovjedništvom Koste Nađa izbile su početkom studenoga na obalu Dunava.

U iznimno teškim vremenskim uvjetima počelo je 11. studenog forsiranje Dunava tamo gdje doseže do petsto metara širine te uspostavljanje mostobrana, a najžešći okršaji vođeni su kod željezničke postaje i tzv. Krvave kote 169, koja se nalazila oko 150 metara jugozapadno od današnjeg spomenika.

'Njemačke snage ukopale su se na hrvatskoj strani, koja je u odnosu na vojvođansku viša te nudi bolji pregled i kontrolu terena. Cilj Crvene armije, ali i Britanaca, bio je što prije doći do Berlina. Procjena obiju strana bila je da će okupacijske snage teško izbaciti iz Srbije i da će za to trebati potporu saveznika, u ovom slučaju Crvene armije. Nakon oslobođenja Beograda i Bačke, na tom putu morali su razbiti utvrdu na Dunavu kako bi mogli nastaviti prema sjeveru, odnosno Mađarskoj, ostavljajući jugoslavenskim partizanima da se na zapadu obračunaju s okupacijskim snagama', kazao nam je povjesničar Tvrtko Jakovina.

No ono što je uslijedilo povijesne knjige opisuju kao klaonicu na rijeci, odnosno osam krvavih dana, od kojih je posebno težak bio 13. studenoga, kada je najviši vrh u Batini do podneva čak šest puta prelazio iz jednih u druge ruke, a drveće u glavnoj ulici tog mjesta bilo je, kako se navodi u svjedočanstvima, 'okićeno dijelovima tijela vojnika'. Bitku nije preživjelo oko 4500 ljudi, od čega oko 2500 njih na strani sila Osovine.

Osim snažne artiljerijske i zračne potpore, Nijemcima su podršku davale pukovnija Srpskog dobrovoljačkog korpusa, ustaško-domobranska pukovnija Baranja i mađarske jedinice. U startu su raspolagali oko 30 tisuća ljudi, a kako se bitka rasplamsavala, brojka je dosegnula oko 60 tisuća. S druge su strane Crvena armija i partizanske jedinice brojile oko sedamdeset tisuća ljudi, od čega je crvenoarmejaca bilo oko 60 tisuća.

Tito poslao srpsku nejač u bitku

'Zbog prirodnih karakteristika terena, utvrđenosti, ali i zbog tehničke opremljenosti i vojnog iskustva, proboj na tom dijelu bojišta za gerilsku snagu kakva je bila NOVJ bio je gotovo suicidalan. Zbog toga su nastale enormne žrtve. Ogroman broj stradalih regruta, od kojih ih je dio novačen u tada tek oslobođenoj Srbiji, kasnije je, a naročito posljednjih desetljeća, izazvao narativ u Srbiji prema kojem je Hrvat Tito učinio to namjerno kako bi se riješio srpske mladosti', rekao je Jakovina.

Na opasku da postoji i teorija prema kojoj je dio novačenih bio iz četničkih postrojbi, Jakovina odgovara da je posljednji val amnestije bio u jesen 1944. godine te ističe da se tada prelazilo sa svih strana na sve strane.

'Kod nas se često govori samo o tome da su četnici prelazili u partizane, a to nije točno. Prelazilo se iz domobrana u partizane ili, preciznije, sa svih strana jer u ratu morate pridobiti što više ljudi da biste stvorili novi poredak', smatra Jakovina.

Je li prelazak Dunava na tom mjestu bio najbolje rješenje, naš sugovornik kaže da ne zna jer je lako biti general poslije bitke.

'Svako mjesto u ratu je nezgodno mjesto. Mislim da bi odgovor na to bolje mogao dati netko tko je vojnik', kazao je.

U knjizi 'Batinska bitka', Nikola Božić napisao je da je mjesto na kojem su odlučili prijeći Dunav bilo najteže, ali je 'nudilo najveću mogućnost za iznenađenje'. Uz to, naveo je, upravo ondje bio je spoj između dvije velike njemačke grupacije, a ujedno i linija razgraničenja između dvije njemačke visoke komande, pa se dovodilo u pitanje tko upravlja jedinicama na toj liniji fronta, što su potvrdili i njemački dokumenti.

Nakon što su inženjerci uspjeli podići pontonske mostove, Crvena armija i partizanske snage prebacile su tenkove i topništvo, čime je bitka ušla u novu fazu. Iako je glavnina borbi trajala do 19. studenoga, još desetak dana nakon toga Baranja je čišćena od okupacijskih snaga.

Kamen s Brača i lažni reljef

Odmah nakon rata, 1947. godine, podignut je sedam metara visok Augustinčićev spomenik, za čije se dvadesetmetarsko postolje kamen dovlačio s Brača. Zabilježeno je to u dokumentarnom filmu Milana Katića, tipičnom propagandnom uratku toga vremena, 'Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji' iz 1948. godine.

Uz sjeverni i južni rub memorijalnog kompleksa postavljeni su dugi brončani reljefi s prizorima iz Batinske bitke. No zanimljiv detalj je to da oni nisu bili dovršeni do svečanog otkrivanja spomenika. Kako bi se poštovao datum otvorenja, privremeno su postavljeni reljefi od gipsa obojeni tako da izgledaju poput bronce. Konačne brončane reljefe nekoliko mjeseci poslije izradili su Augustinčić sa svojim suradnicima Ivanom Sabolićem, Antom Despotom i Želimirom Janešom.

Valja napomenuti da je projekt spomenika isprva bio povjeren kapetanu Crvene armije Feldmanu. No kako su radovi prema njegovu idejnom rješenju odmicali, Augustinčić, tada već ugledni kipar i, još važnije, blizak suradnik Tita, odlučio ih je zaustaviti jer je bio nezadovoljan njegovim rješenjem.

Kako je riječ učenika Ivana Meštrovića kod Tita imala težinu, odobreno mu je da s arhitektom Dragom Galićem preuzme projekt. Spomenik je u narodu poznat kao Julka, iako ne postoji podatak po kome je dobio to ime. Naime sedam metara visok ženski lik s mačem u desnoj ruci i bakljom s petokrakom u uzdignutoj lijevoj ruci predstavlja alegoriju Pobjede, po uzoru na antičku božicu Niku. Kako je u narodu ona postala Julka, ostalo je misterij do danas.

Kao što je svojevrsna enigma i to da je preživio drugu polovicu hrvatskih devedesetih, desetljeće u kojem je velik broj spomenika posvećenih NOB-u srušen ili devastiran na neki drugi način.

'Pravo je čudo da je opstao', rekao je Jakovina.

Bitka veća od Neretve i Sutjeske

Filip Golubov, direktor TZ-a Općine Draž, koja danas upravlja Spomenom-domom Batinske bitke, kazao nam je da postoji interes posjetitelja za kompleks iako je u drugoj polovici devedesetih bilo ideja da se spomenik ukloni. Smatra da priča o toj bitki nije bila prisutna u javnosti niti je zauzimala mjesto koje joj pripada s obzirom na njezinu veličinu i važnost.

'Jedan od mogućih razloga za to jest činjenica da je poslijeratna jugoslavenska historiografija najveći naglasak stavljala na tzv. sedam neprijateljskih ofenziva, osobito na Bitku na Neretvi i Bitku na Sutjesci. Istodobno, većinu savezničkih snaga u Batinskoj bitki činila je Crvena armija, a nakon sukoba Tita i Staljina 1948. godine doprinos sovjetskih postrojbi u pojedinim operacijama više nije bio naglašavan u onoj mjeri kao neposredno nakon završetka rata. Riječ je, dakle, o operaciji koja je po svojim razmjerima, vojnom značaju i posljedicama predstavljala jednu od ključnih završnih bitaka Drugoga svjetskog rata na jugoistočnom europskom bojištu te je izravno pridonijela konačnom slomu nacističke Njemačke i njezinih saveznika u ovom dijelu Europe', zaključio je Golubov.