U šest uspješnih misija programa Apollo, između 1969. i 1972. godine, astronauti su prikupili ukupno 382 kilograma uzoraka lunarnog kamenja i prašine. Više od pola stoljeća kasnije ti uzorci donose nova znanstvena otkrića, mijenjaju razumijevanje nastanka Mjeseca i Zemlje te pomažu u istraživanju podrijetla života.

Prije prvog slijetanja na Mjesec znanstvenici nisu imali jedinstven odgovor na brojna temeljna pitanja. Raspravljalo se o tome je li on gotovo nepromijenjeno tijelo iz ranog Sunčeva sustava, jesu li njegove kratere stvorili vulkani ili udari asteroida te je li geološki još uvijek aktivan.

'Umjesto sigurnih odgovora, znanstvenici su prije Apolla 11 raspravljali o različitim mogućnostima nastanka i geološke evolucije Mjeseca', rekao je geolog David Kring iz Lunar and Planetary Institutea za ScienceAlert.

Uzorci koji su promijenili sve

Analiza uzoraka vrlo je brzo razriješila mnoge dvojbe. Pokazala je da je Mjesec nekoć imao golem ocean rastaljene magme, potvrdila da su kratere uglavnom oblikovali udari asteroida i drugih svemirskih tijela te omogućila određivanje njegove starosti na oko 4,5 milijardi godina.

Ti su rezultati učvrstili danas vodeću teoriju o nastanku Mjeseca – hipotezu golemog sudara. Prema njoj, Mjesec nije nastao neovisno o Zemlji, već nakon katastrofalnog sudara mlade Zemlje s protoplanetom veličine Marsa, pri čemu je golema količina rastaljenog materijala izbačena u orbitu i postupno oblikovala naš prirodni satelit.

Takvo je objašnjenje u potpunosti promijenilo pogled na odnos Zemlje i Mjeseca. On više nije promatran kao nebesko tijelo koje slučajno kruži oko Zemlje, već kao svojevrsna vremenska kapsula koja čuva tragove najranije povijesti našeg planeta.

'Na Mjesec odlazimo kako bismo bolje razumjeli njegov razvoj i geološke procese koji ga oblikuju, ali pritom učimo i mnogo više o vlastitom planetu', istaknuo je Kring. Za razliku od Zemlje, čiju su površinu tijekom milijardi godina neprestano mijenjali tektonski pokreti, vulkani, voda i atmosfera, Mjesec gotovo da nema procese koji brišu tragove prošlosti.

Svaki veliki udar asteroida i svaki tok lave ostali su sačuvani na njegovoj površini, stvarajući jedinstven geološki arhiv star milijardama godina. Zato uzorci doneseni tijekom misija Apollo predstavljaju neprocjenjiv izvor informacija. 'Doista revolucionarna znanost skriva se u tim uzorcima', kaže Kring.

Tragovi koji vode do podrijetla života

Jedna od najznačajnijih spoznaja proizašlih iz proučavanja tih uzoraka jest mogućnost da Mjesec čuva dokaze o razdoblju intenzivnog bombardiranja asteroidima prije oko četiri milijarde godina, što je pogodilo i Zemlju. Kring je upravo analizirajući lunarne stijene razvio hipotezu prema kojoj su isti udari, koji su na Mjesecu ostavili brojne kratere, na Zemlji bili još razorniji.

'Ti su udari od tadašnjih mora stvorili paru i učinili površinu Zemlje neprikladnom za život. No istodobno su stvorili goleme podzemne hidrotermalne sustave koji su mogli biti idealna mjesta za nastanak i rani razvoj života', objasnio je. Ta hipoteza, predstavljena 2000. godine, danas je važan dio tumačenja najstarijih geoloških tragova na Zemlji.

Iako su lunarne stijene na Zemlju stigle prije više od 50 godina, znanstvenici ih i dalje proučavaju. Razlog je jednostavan – analitičke metode neprestano napreduju, pa isti uzorci mogu pružiti odgovore na pitanja koja prije desetljeća nije bilo moguće ni postaviti.

'Iz tih uzoraka i dalje izvlačimo nove informacije jer se tehnologija stalno razvija, a s njom se razvijaju i naše znanstvene ideje. Često kažemo da su uzorci s Mjeseca pravi dar', rekao je Kring.

Artemis bi mogao otvoriti novo poglavlje

Znanstvenici zato s velikim očekivanjima prate NASA-in program Artemis, koji bi trebao vratiti ljude na Mjesec prvi put nakon 1972. Te je godine glavni motiv Apolla bio prestiž u doba Hladnog rata u utrci sa Sovjetskim Savezom, no Artemis je danas prije svega usmjeren na znanstvena istraživanja i dugoročnu prisutnost ljudi na Mjesecu.

Kring smatra da će novi uzorci prikupljeni na drugim dijelovima Mjeseca pomoći u objašnjavanju geoloških procesa koje današnja zbirka ne može u potpunosti razjasniti.

'Moramo prikupiti uzorke s drugih područja Mjeseca. Kada ih proučimo, moći ćemo se vratiti uzorcima koje je donio Apollo i iz njih izvući još više informacija. Znanstvena istraživanja odvijaju se u ciklusima i upravo će rezultati Artemisa povećati vrijednost kolekcije Apollo', zaključio je.

Više od pola stoljeća nakon povijesnog slijetanja, najveće nasljeđe programa Apollo možda ipak nisu zastava, fotografije ili otisci u prašini, nego nekoliko stotina kilograma naizgled običnog sivog kamenja koje i danas mijenja naše razumijevanje Mjeseca, Zemlje i samih početaka života.