Mumificiranje mrtvih je pogrebni obred koji se prakticira tisućama godina na mnogim mjestima diljem svijeta, a novo otkriće otkriva da smo možda podcijenili raširenost te prakse. Najnovija analiza kostiju iz jugoistočne Azije i južne Kine otkrila je tragove mumifikacije stare i do 12.000 godina, što ovu praksu smješta u predneolitičko razdoblje
Ti nalazi čine azijske primjere nekoliko tisuća godina starijima od dosad najpoznatijih takvih obreda. Čileanski narod Chinchorro svoje je mrtve mumificirao prije oko 7000 godina dok su Egipćani ovu vještinu razvili otprilike prije 5600 godina, piše Science Alert.
Zašto su takvi tragovi do sada ostali gotovo nevidljivi? Zato što je korištena metoda bila drukčija od klasičnih tehnika balzamiranja. Prema istraživačkom timu predvođenom arheologinjom Hsiao-chun Hung s Australskog nacionalnog sveučilišta, tijela su bila polako izlagana dimu nad vatrom niskog intenziteta, i to tjednima ili mjesecima.
vezane vijesti
Slični pogrebni običaji dokumentirani su kasnije u Australiji i Papui Novoj Gvineji, a kod naroda Dani u gorju Papue još uvijek su prisutni. To otvara mogućnost postojanja dugotrajnih kulturnih poveznica.
Ranija istraživanja već su uočila zajedničke značajke predneolitičkih ukopa: tijela su bila smještena u izrazito zgrčen položaj, vezana, a kosti su nerijetko imale tragove paljenja. Kako bi razjasnili ove obrasce, znanstvenici su analizirali 69 uzoraka kostiju iz 54 grobova, starih između 4000 i 12.000 godina te pronađenih na 11 nalazišta u južnoj Kini, sjevernom Vijetnamu i Indoneziji.
Pritom su koristili metode rendgenske difrakcije (XRD) i Fourierove transformacijske infracrvene spektroskopije (FTIR) kako bi otkrili mikroskopske promjene u strukturi kostiju. Rezultati su pokazali da je oko 84 posto uzoraka bilo izloženo toplini. Neke kosti nosile su naslage čađe, a druge su imale rezove koji bi mogli ukazivati na postupke drenaže ili odvajanja tkiva.
Veze s precima
Na temelju tih dokaza istraživači zaključuju da su drevne zajednice provodile postupak sličan današnjoj praksi naroda Dani: tijelo se čvrsto vezalo i obješeno izlagalo dimu te bi se postupno sušilo dok se ne bi očuvalo. Za razliku od naroda Dani, koji mumificirane pretke izlažu, azijske zajednice svoje su pokojne ipak pokapale.
Otkrića pokazuju da je mumifikacija bila mnogo složenija i raznolikija nego što se smatralo te da njezini korijeni sežu dublje u prošlost.
'Tradicija dimljenog mumificiranja dokaz je dugoročne kulturne postojanosti. Takvim postupcima ljudi su mogli održavati fizičke i duhovne veze s precima, povezujući vrijeme i sjećanja', zaključuju autori studije objavljene u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS).
