Znanstvenici sve intenzivnije rade na sučelju koje bi omogućilo upravljanje računalom moždanim valovima. Tvrtke poput Neuralinka već su dokazale da je moguće povezati mozak i računalo pomoću ugrađenog čipa, no u ovom slučaju govorimo o rješenju koje bi omogućilo upravljanje i bez operativnog zahvata.

Trenutačno se za stvaranje sučelja između mozga i računala koriste čipovi koji očitavaju električne signale što ih stvaraju neuroni u mozgu. Mjere ih i interpretiraju te pretvaraju u set uputa koje računalo ili neki stroj mogu prepoznati. Za razliku od klasičnih sučelja, koja se oslanjaju na fizičko kretanje (tipkanje, pomicanje ruke, izgovaranje riječi), ova 'moždana sučelja' puno brže reagiraju.

Ona su spoj neuroznanosti, električnog inženjerstva i računalne znanosti, a cijeli taj proces započinje kad neuroni proizvedu električni impuls u uzorku koji je moguće mjeriti. Senzori, koji mogu biti ugrađene elektrode ili vanjski uređaji prislonjeni na glavu, bilježe te signale i šalju ih specijaliziranom softveru koji tumači uzorak i daje mu značenje.

Prepoznavanje se temelji na algoritmu koji uočava uzorke u aktivnosti neurona s točno određenim naredbama, kao što su pomicanje miša ili tipkanje određenog slova. Sustav s vremenom uči da bi bio što točniji i brži u prepoznavanju signala.

No jedan od najfascinantnijih dijelova tog sustava je povratna petlja. Kako korisnik razmišlja i vidi rezultat, njegov mozak prilagođava signale i povećava kontrolu, a ta adaptivnost omogućava sučelju između mozga i računala jedinstven potencijal koji bi u budućnosti mogao zamijeniti fizičku interakciju s računalom i prebaciti sve u sferu misli.

Dalek put

Znanstvenici ističu da je ova tehnologija na početku razvoja. Iako je dokazala da je moguće spojiti mozak i računalo, brzine reakcija još su uvijek skromne.

Unatoč tome, osobe koje imaju problema s pokretljivošću, paralizirane su ili imaju drugih problema koji ih ograničavaju u klasičnoj interakciji s računalom mogle bi profitirati od ovakvog načina korištenja računala, robota ili drugih strojeva.

Znanstvenici ipak upozoravaju da je pred njima mnogo izazova koje tek trebaju riješiti. Od greški u interpretaciji signala, preko problema sa sučeljem, do mentalnog zamora, do kojeg dolazi nakon intenzivnog fokusiranja tijekom duljeg vremena.

Problem s kojim će se s vremenom trebati uhvatiti u koštac je pitanje privatnosti i sigurnosti korisnika prilikom korištenja uređaja. Kako bi korisnici mogli zaštititi svoje moždane aktivnosti od, primjerice, hakerskog napada?

Tu je i pitanje dostupnosti same tehnologije, odnosno uređaja koji bi omogućili takvu komunikaciju. Trenutno govorimo o čipovima koji se ugrađuju direktno u mozak, što samo po sebi donosi medicinske izazove. Za razvoj uređaja koji bismo mogli nositi na glavi, poput naočala ili kacige, bit će potrebno još mnogo vremena. Želimo li imati tehnologiju upravljanja računalom pomoću mozga koja je dostupna svima, treba razmišljati o sigurnim materijalima, energetskoj učinkovitosti, ali i pitanju pohranjivanja i očuvanja podataka.

Kako istraživanja napreduju, tehnologija sučelja mozga i računala mogla bi smanjiti jaz između umjetne inteligencije i ljudske misli te postati prvenstveno dobrodošao dodatak, a ne osnova za upravljanje računalima i strojevima.