Za razliku od trenutno popularnih rješenja, memorija zapisana novom metodom bi, makar je to skuplje, na sobnoj temperaturi mogla izdržati više od deset tisuća godina
Znanstvenici su razvili novu metodu dugoročnog pohranjivanja podataka za koju tvrde da može trajati tisućama godina. Tehnologiju razvija Microsoft u sklopu Projecta Silica i riječ je o laserskom zapisivanju u staklo.
Potreba za trajnom pohranom podataka stalno raste, od osobnih fotografija i medicinske dokumentacije do znanstvenih istraživanja, državnih arhiva i kulturne baštine. Današnji sustavi dugoročne digitalne pohrane, uključujući podatkovne centre koji podržavaju cloud, oslanjaju se na magnetske trake i tvrde diskove ograničenog vijeka trajanja, što zahtijeva redovito presnimavanje podataka na nove medije.
Prema radu objavljenom u časopisu Nature, sustav funkcionira tako da podatke pretvara u skupine simbola, a zatim ih femtosekundni laser zapisuje kao mikroskopske deformacije, tzv. voksele, u staklu. U komadu stakla debljine dva milimetra moguće je tako stvoriti nekoliko stotina slojeva takvih zapisa.
Svaki voksel nastaje jednim laserskim impulsom, a podjelom lasera na četiri neovisne zrake moguće je zapisivati brzinom od 65,9 milijuna bitova u sekundi. Istraživači navode da su u komadu kvarcnog stakla površine 12 četvornih centimetara i debljine dva milimetra pohranili 4,84 terabajta podataka, količinu usporedivu s približno dva milijuna tiskanih knjiga.
Tim je razvio i metodu zapisivanja u borosilikatno staklo, materijal koji koristi brend Pyrex, a ono je jeftinije i dostupnije za industrijsku proizvodnju.
vezane vijesti
Podaci se očitavaju automatskim mikroskopom koji snima slojeve stakla, nakon čega sustav temeljen na strojnome učenju dekodira zapise. Svi koraci (zapisivanje, čitanje i dekodiranje) su u cijelosti automatizirani. Testiranja upućuju na to da bi zapisi na sobnoj temperaturi mogli ostati stabilni više od 10.000 godina i tehnologija je prvenstveno namijenjena velikim pružateljima cloud usluga, a ne kućnoj upotrebi.
Melissa Terras, profesorica digitalne kulturne baštine sa Sveučilišta u Edinburghu, koja nije sudjelovala u istraživanju, ocijenila je razvoj pozitivnim, ističući da je svaka inertna i dugotrajna metoda pohrane digitalnih podataka značajan pomak. No upozorila je na moguće izazove, uključujući pitanje hoće li u budućnosti postojati tehnologija i upute potrebne za čitanje takvih zapisa.
Dodala je i da bi široka primjena zahtijevala znatna ulaganja u trenutku u kojem ni industrija ni politika ne pokazuju spremnost na izgradnju infrastrukture koja bi dugoročno služila budućim generacijama, piše Guardian.
