Titan, najveći Saturnov mjesec, dugo je bio jedna od najvećih zagonetki Sunčeva sustava. Obavijen gustom atmosferom, velik je otprilike upola kao Zemlja i čak je veći od Merkura. Toliko je masivan da njegova gravitacija uzrokuje lagano njihanje i nagib Saturna. Uz to, Titan se udaljava od planeta brzinom od oko 11 centimetara godišnje, brže nego što se ranije mislilo, što znači da bi u vrlo dalekoj budućnosti mogao biti izbačen iz orbite, piše CNN.

Mnoge današnje spoznaje potječu iz misije letjelice Cassini, a ona je istraživala Saturnov sustav od 2004. do 2017. godine. Kombinirajući podatke Cassinija, ranije teorije i računalne simulacije, nova studija objavljena na ArXivu i prihvaćena u časopisu The Planetary Science Journal predlaže drukčiju priču o Titanovu podrijetlu.

Sudbonosni udar

Vodeći autor studije Matija Ćuk iz Instituta SETI smatra da je prije oko pola milijarde godina u Saturnovoj orbiti postojao još jedan mjesec. 'Pretpostavljamo da je postojao dodatni mjesec koji se zapravo sudario i spojio s Titanom', rekao je Ćuk.

Taj sudar mogao bi objasniti Titanovu današnju orbitu, ali i nastanak mjeseca Hiperion, najvećeg nepravilnog Saturnova satelita, čiji je promjer tek oko pet posto onog Titanovog. Prema toj hipotezi, Hiperion bi mogao biti krhotina nastala u sudaru ili se formirao kasnije, i to iz krhotina u Titanovoj orbiti.

Događaj bi mogao biti povezan i s nastankom Saturnovih prstenova. Ćuk pretpostavlja da je nakon sudara Titan gravitacijski poremetio unutarnje mjesece, uzrokujući njihove međusobne sudare, pri čemu su se prstenovi formirali znatno kasnije, možda prije oko 100 milijuna godina.

Pogled u povijest

Ključni trag nalazi se u Saturnovom nagibu od 26,7 stupnjeva. Prije Cassinija smatralo se da je nagib posljedica gravitacijskih utjecaja Neptuna, međutim podaci su pokazali da Saturn i Neptun nisu savršeno usklađeni. Studija iz 2022. godine predložila je postojanje izgubljenog mjeseca, nazvanog Krisalis, koji je nekoć održavao rezonanciju sa Saturnom, ali je prije otprilike 160 milijuna godina razoren i pridonio je stvaranju prstenova.

Ćuk i suradnici nude varijantu tog scenarija: ne postupno raspadanje mjeseca blizu Saturna, već sudar preteča Titana i velikog 'proto Hiperiona', tisuću puta masivnijeg od današnjeg mjeseca. Masa tog izgubljenog tijela održavala je usklađenost Saturna i Neptuna, a njegov nestanak objasnio bi današnje blago odstupanje. 'Ako dodate još jedan mjesec, sve se poklapa', tvrdi Ćuk.

Pitanja još postoje

Ako je sudar doista oblikovao Hiperion u njegov nepravilan i rotacijski nestabilan oblik, to bi objasnilo i njegovu rezonanciju s Titanom, iako ostaje nejasno potječe li krhotina iz Titanova prethodnika ili je dio izgubljenog mjeseca. Studija također sugerira da su se prstenovi mogli formirati stotinama milijuna godina poslije sudara, nakon čega je Titanova sve šira orbita destabilizirala unutarnje mjesece.

Dodatnu potporu ovoj tezi daje i rad iz veljače procjenjujući da je zbog malog broja udarnih kratera Titanova površina stara tek oko 300 milijuna godina. Konačnu provjeru mogla bi omogućiti NASA-ina misija Dragonfly, letjelica veličine automobila na nuklearni pogon, a planirana je za lansiranje 2028. i dolazak na Titan 2034. godine te će prikupljati i analizirati tamošnje uzorke.

Znanstvenici koji nisu sudjelovali u radu ocjenjuju scenarij složenim, ali uvjerljivim. Saturnov sustav obiluje rezonancijama i međusobno povezanim orbitalnim ritmovima, a Cassinijeva mjerenja pokazala su da se Titanova orbita širi brže nego što se očekivalo. Ovo upućuje na relativno nedavni poremećaj. Kako je jedan istraživač opisao, riječ je o svojevrsnom slučaju 'CSI: Saturn': postoje jasni forenzički tragovi da se dogodilo nešto neuobičajeno, a nova studija postavlja Titanovu ulogu u samo središte objašnjenja evolucije Saturnova sustava.