Igor Tudor je dva kola uoči derbija 'prebacio' Hajduk na sustav s trojicom u obrani. Za vjerovati je da je to bilo uigravanje tempirano za maksimirski ogled s Dinamom, gdje je planirao nastupiti dosta napadački i riskantno. Pokazalo se već više puta do sada da modri imaju puno problema kad ih suparnik stisne visokim presingom, kao i to da teško zabijaju golove: do jučerašnjeg derbija više su od njih bili zabili ne samo Hajduk i Rijeka, nego čak i Lokomotiva.

U teoriji, formacija 3-5-2 nije idealna protiv momčadi koja nastupa u rasporedu 4-5-1 (4-2-3-1), koji u fazi napada postaje 4-3-3. Iz očitog razloga: ili su tri stopera osuđena na borbu s trojicom napadača (centarforom i dva krila), ili im u tome moraju pomoći bočni igrači, što rezultira time da suparnički bočni braniči dobivaju puno više prostora.

Tudor se odlučio za ofenzivniju varijantu i vrlo aktivno sudjelovanje Vršajevića i Jozinovića u presingu, što je trebalo ograničiti napredovanje Dinamovih bočnih braniča, ali ostaviti prostora domaćim krilima. Bilo je to pomalo iznenađujuće rješenje, jer mnogi Soudanija i Fernandesa smatraju najboljim Dinamovim igračima – ali možda ne toliko iznenađujuće kad se zna da su se u sastavu modrog trenerskog 'konzilija' zbog ozljeda Pinta i Pivarića našli neusporedivo manje ofenzivno opasni Leko i Lima, koje nije teško blokirati jer niti ne pokazuju pretjeranu želju za izlascima prema naprijed.

Procjena Hajdukovog trenera pokazala se donekle uspješnom, jer ni Soudani ni Fernandes zaista nisu pokazali ništa posebno u ovoj utakmici. Hajdukova se obrana relativno uspješno nosila s njima. Vršajević i Jozinović morali su pokrivati jako puno prostora kako bi joj u tome pomogli, ali barem su ih Alžirac i Čileanac (nijedan nema osobito razvijene obrambene navike) više-manje ostavljali na miru kad bi lopta krenula u suprotnom smjeru.

Hajdukovi problemi bili su druge prirode. U početku su Leko i Lima zauzeli praktično klasične bekovske pozicije, što je Splićanima olakšavalo kontrapresing jer je odnos u tom dijelu terena najčešće bio četiri na četiri, a time je i gostujući vezni red, kojim je u uvodu utakmice dominirao Tino Sven Sušić, izlazio više i Hajduk je imao veći posjed lopte te izgledao organiziranije i spremnije. Dinamo je bio opasan čim bi prešao centar, ali – po starom 'dobrom' običaju, ne baš toliko opasan... Iz takvog odnosa snaga pao je i prvi pogodak.

Nakon toga, Leko i Lima su u fazi posjeda počeli više ulaziti u sredinu i prema naprijed te pomagati pri predaji lopte; Hajdukovci su se, možda i instinktivno, povukli – u svakom slučaju, njihov je pritisak oslabio. Uslijedio je period dominacije modrih, koji je trajao otprilike od 20. minute pa sve do pred završnih petnaestak minuta utakmice. Sveukupno gledajući, nije to bila najbolja Dinamova predstava ove sezone, ali vjerojatno jest kad se uzme u obzir samo vezni red kao 'srce' momčadi, ovaj put u sastavu Ademi – Brozović – Antolić. Taj je trojac iznio apsolutnu pobjedu nad Hajdukovim Bradarić – Pašalić – Sušić. Sad kad više nema Sammira da je usporava i destabilizira, Dinamo je dobio radničku i fajtersku, no ipak dovoljno kreativnu sredinu.

Hajduk je i dalje pokušavao napadati i igrati proaktivno (o čemu svjedoči statistika o većem posjedu lopte na poluvremenu, 53%), ali sve je više bio prisiljen braniti se. Dinamov je presing bio plići i 'sačekivao' oko centra, blokirajući protok lopte u sredini – usmjeren ne na zadnju liniju, nego na stražnji dio Hajdukove veze, poglavito Bradarića kao slabu točku, koja je nerijetko bila i duplirana.

Igra gostiju preusmjerena je na bokove – gdje je Hajduk s Vršajevićem i Jozinovićem ipak tehnički preslab. Avdija se još relativno uspješno nosio s Fernandesom i Limom, koji su obojica jučer bili dosta loši, ali se iscrpljivao u trkovima i nije imao snage niti sposobnosti uputiti upotrebljiva nabacivanja u sredinu. Gosti su, međutim, više igrali na lijevo, gdje je 'bulldog' Leko – čovjek u permanentnom prekršaju na nekome – bio poput betonskog zida za svakoga tko je pokušao proći njegovom stranom.

I onda, baš kad je Dinamo preokrenuo rezultat i kad se činilo da ima sve pod kontrolom, a da Hajduk u utakmici drže još samo Kalinićeve obrane i herojske intervencije, poput one kad je Maloča poput Paola Maldinija uklizavanjem savršeno čisto uzeo loptu u jako izglednoj situaciji, dogodio se još jedan taktički 'twist'.

Već ulaskom Maglice umjesto jučer vrlo lošeg Iluridzea Hajdukova je formacija počela mijenjati oblik, jer se Kouassi više izvlačio na krilo i spuštao u sredinu. No u 78. minuti Tudor vadi trećeg stopera i izmorenog Vršajevića te ubacuje mladog Bašića i Bukvu, prešavši na 4-2-3-1 i ponovo uključivši visoki presing – krenulo se na sve ili ništa.

I počelo je sve postupno izgledati malo izglednije za goste. Vidljivo je bilo koliko su trkački spremniji od domaćih, a to je sigurno bilo i nešto na što je Tudor računao – kao i na njihov pad koncentracije. Hajduk je preuzeo inicijativu i posljednjih petnaestak minuta bio puno bolji, a nijedna od izmjena koje je Zoran Mamić napravio (izvadio Fernandesa, Čopa i Soudanija, ubacio Beqiraja, Halilovića i Pamića) nije mu to otežala. Na kraju je izjednačujući gol pao iz prekida i konfuzije (slično kao i Dinamov za 1-1) ali i neposredno prije toga se Bukva našao sam pred Zelenikom. Dojam je da bi gosti čak i odnijeli pobjedu da se igralo još dvije ili tri minute...

Igor Tudor je poslije utakmice rekao: 'Mogli smo pobijediti, ali to ne bi bilo realno'. I ne bi. Duje Čop kazao je: 'To nam se prečesto događa, trebali smo pobijediti'. I da, trebali ste. Ali trebali biste imati i trenera koji će vas do toga dovesti... A Zoran Mamić proklinjao je sreću i zaključio da je sada bliže odluci da ne postane trener. I ne bi trebao.

Jer – je li ovo što se Dinamu opet dogodilo zaista slučajno? Nesumnjivo modri imaju znatno kvalitetniju momčad od Hajduka, ali svejedno ih u dva ogleda ove sezone nisu uspjeli pobijediti – kao što nisu nijednu iole ozbiljniju ekipu s kojom su ove sezone igrali. Sjetimo se samo Černomoreca, koji je po svemu prikazanom tek za nijansu jači od Hajduka... Ali Ukrajinci su ozbiljnija, organiziranija momčad od Dinama.

Jučer se definitivno pokazalo da je takav i Hajduk, koliko god realno bio slabiji od svog vječitog rivala. To je ogromno Tudorovo postignuće – možda ne toliko ogromno da bi Dinamova prvenstvena titula došla u pitanje, ali svakako dovoljno da se na Maksimiru pred nastavak lige i oglede u kupu zapitaju s kime i kako dalje. Pravi trener sigurno neće riješiti nagomilane maksimirske probleme, ali barem će bez većih problema donijeti novu titulu.

>> golove s derbija možete vidjeti OVDJE.