SPORTAŠ IZ ZAGREBA

Potresna priča o borcu koji je preživio Ovčaru: Kako sam pronašao mir

  • Autor: Borut Šips
  • Zadnja izmjena 23.01.2017 09:22
  • Objavljeno 20.11.2016 u 09:00
Vilim Karlović

Vilim Karlović

Izvor: Društvene mreže / Autor: vilimbook.com

'Tko je Ovčaru preživio, ne pitaj šta je proš'o', kaže tekst vinkovačkog pjesnika i na dan obilježavanja te noći strave ne postoji bolji sportski sugovornik od Vilima Karlovića koji je, kao prvak Jugoslavije, svoj Zagreb zamijenio vukovarskom prvom linijom fronta i prošao kalvariju sa sretnim završetkom. Povodom 25. obljetnice vukovarske kalvarije, tportal.hr donosi vam potresnu priču o kojoj će se jednoga dana možda snimiti i film...

SPORTSKI FELJTON

Povodom 25. obljetnice vukovarske kalvarije tportal.hr donosi feljton sa sportskim pričama iz obnovljenog grada koji sugerira da na krajnjem istoku Hrvatske i dalje funkcionira rasadnik vrhunskih sportaša te klubova koji preživljavaju i čekaju bolje dane. Sve priče pročitajte OVDJE.

Kada je došao rat, tada 21-godišnji Vilim Karlović već je bio roditelj, vrhunski sportaš i čovjek velikog srca. To je ostao i danas, kroz sve oluje koje mu je život namijenio. Sportski tip sa zagrebačke Folke igrao je nogomet za NK Chromos, iz kojega je s 14 godina prešao u školu Dinama. Tada se paralelno počeo baviti i borilačkim sportovima.

Na Maksimiru su mu namijenili posudbu, dok je u borilačkom svijetu preko karatea pronašao full contact, vještinu koja mu je idealno odgovarala.

'Nogomet je bio prva sportska ljubav, ali s 15 godina sam s trenerom Nenadom Đurovićem u klubu Mladost počeo full contact priču. Shvatio sam da u nogometu veliku perspektivu nemam i sav trud uložio sam u borbe. Sa 16 i pol godina otišao sam na prvo Prvenstvo Jugoslavije i osvojio ga bez poraza. Slavio sam i na sva četiri turnira i postao apsolutni prvak, 1988. sam obranio naslov, a tada je došla borba s hepatitisom', prisjeća se za tportal prve velike prepreke.

'Pauzirao sam godinu dana, ali 1990 sam se vratio i opet prisvojio titule; '91. sam osvojio još jedan turnir i onda je počeo rat.'

Dočekao ga je sa svojom ekipom na Folnegovićevom, suprugom i drugim djetetom na putu. Radio je kao dostavljač u pekari, održavao treninge i pripremao se za Njemačku gdje je želio ići izboriti profi ugovor.

'Bio je 1. kolovoza kada se sve promijenilo. Gledao sam na Dnevniku zbjeg našeg naroda iz Dalja i odlučio da neću sjediti doma. Cijela ekipa s kvarta se prijavila u vojsku, neki i maloljetni, a ja sam se prijavio u Tigrove i put me odveo u vukovarsku bitku.'

Dvije godine mlađeg brata Antonija rat je odveo na front kod Petrinje, gdje je ranjen, zarobljen i ubijen. Lociran je tek 2012. godine, kada je i sahranjen. Vilim je u Vukovaru prošao sve.

'Bilo je teško. Preživjeti ulični rat s borbama za svako dvorište nije lako, ali najgore je tek slijedilo kada smo pali u ruke našim neprijateljima. Čistim Božjim djelovanjem preživio sam užas na Ovčari, a nakon toga i još gori masakr na Veleprometu. Izveli su 17 ljudi i poklali ih, među njima i 14-godišnjeg dječaka, a meni su spremali najgoru smrt kada sam, pomiren sa sudbinom, zavapio Isusu. Uskoro su u tu kuću u kojoj je bilo 20-ak četnika, upala još dvojica njihovih ljudi, borili su se za moj život i spasili me.'

Riječ je o Marku Ljuboji i Predragu Milojeviću, dvojici iz notornog Šešeljeva odreda, ali ljudima koji su i u paklu zadržali ljudskost. Izvukli su Karlovića ispod noža i omogućili mu da se nakon šest mjeseci nove muke u logoru u Mitrovici vrati u svoj Zagreb i udahne punim plućima. Godinama kasnije shvatio je da su upravo ta dvojica na optuženičkoj klupi u Beogradu...

'Pratio sam tu farsu od beogradskog procesa za Ovčaru, koja se odigrala s ciljem zaštite njihova vojnog i političkog vrha, i vidio da su baš ti koji su me izvukli optuženi za zločine. Bio sam uvjeren da su nevini jer su riskirali jako puno pomažući mi i odlučio sam im pomoći. Svjedočio sam u Beogradu, nakon čega su Marka Ljuboju odmah oslobodili. Drugi, Predrag Milojević, ipak je optužen, iako imam saznanja i čvrsto vjerujem da on nije kriv za zločine na Ovčari.'

Nastavio se, kaže, boriti u svim najvažnijim operacijama do završetka Domovinskog rata, a zatim se pokušao i vratiti sportu.

'Vratio sam se full contactu 1996. Imao sam 26 godina, ali iza mene je bila duga pauza i nije bilo jednostavno. Najviše što sam uspio u toj fazi karijere bilo je drugo mjesto s jednog turnira Prvenstva Hrvatske u Sisku. Ipak, rekreacijski sam uvijek u sportu. Veliki i mali nogomet, boks, kick box, ultimate fight, teretana, organizacija nogometnih i boksačkih turnira... Sport nikada nije prestao biti važan dio mog života.'

No kraj ratnog puta nije donio puni smiraj u njegov život. Jednom prilikom posudio je novac od kuma kamatara i sve je kulminiralo svađom i tragedijom. Optužen je na šest godina zatvora i kaznu je odslužio. U zatvoru je pronašao svoj mir i napisao knjigu.

'Nažalost, zbog loših trenutaka o kojima mi je i danas teško govoriti, 2008. godine sam završio u zatvoru. Žao mi je što se sve tako dogodilo, volio bih da nije, ali iz te žalosne i mučne situacije probudila se želja da se vratim Isusu i pokušam spoznati što u meni nije bilo dobro da je do toga došlo. U samici remetinečkog pritvora shvatio sam da me Bog nije tako čudesno spašavao u Vukovaru bez razloga i počeo sam vjerovati da za mene ima nade. S novopronađenom motivacijom počeo sam pisati knjigu Preživio sam Vukovar i Ovčaru.'

Ovčara je priča s jako malo sretnih završetaka. Srećom, Vilim Karlović je svoj pronašao.

'Sretan završetak je danas takav da supruga Vlatka i ja imamo šestero sinova i unučicu i da sam nakon svega u oprostu i ljubavi našao svoj mir. I ja neke stvari nisam radio dobro, ali Isus nas uči praštanju i ja ga slušam. Ratne strahote nikada neću i ne trebamo zaboraviti, ali spreman sam oprostiti svima, pa čak i njima, po nauku kršćanskom', završava gospodin Karlović koji sve što ima javno reći, poručuje putem svog bloga.


Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!