Bila je parkirana pored stadiona starog skoro cijelo stoljeće, najgoreg u engleskom profesionalnom nogometu. Tribine su zaudarale po mokraći, a ploča od pleksiglasa na kraju glavne tribine zaklanjala je pogled na gol, jer je bila prekrivena ptičjim izmetom koji nije čišćen barem pedeset godina.

Tih i mnogih drugih, podjednako šarmantnih detalja sa starog Springfield Parka sjećaju se posjetitelji fanovskog community portala wigan.vitalfootball.com. U to doba Wigan je bio na začelju četvrte razine engleske ligaške piramide, nakon što je sezonu započeo s 12 uzastopnih poraza. Činilo se da se pustolovina s profesionalnim nogometom u tom gradu od 80 stanovnika u okolici Manchestera neminovno približava kraju nakon 17 godina ne baš zapaženog prisustva – klub je tek 1978. bio izabran u Football League, prije toga igrao je u amaterskom rangu.

No jedne kišne zimske večeri oko 350 Wiganovih navijača okupilo se u lokalnom pubu da bi čulo pozdravni govor novog vlasnika, bogatog biznismena koji je od kraja sedamdesetih postupno izgradio jedan od najvećih lanaca prodavaonica sportske opreme u Velikoj Britaniji. Dave Whelan kupio je klub za 450 tisuća funti i najavio je da mu je cilj uvesti ga u Premier ligu. Navijači su mu klicali – znali su da stari ima para, a tko bi mu zamjerio ako malo pretjeruje kad je cijelu večer plaćao pivo... Nisu mogli ni zamisliti budućnost koja je bila pred njima.

'Kad se danas toga sjetim, još uvijek ne mogu vjerovati da smo ostvarili cilj za samo deset godina', rekao je Whelan kasnije za magazin FourFourTwo. 'Kad sam na Barbadosu na godišnjem odmoru, mogu u baru gledati Wigan na televiziji – pa to je stvarno nevjerojatno.'

Teško je reći je li tada znao što radi, ali upustio se u to s najboljim namjerama i želji da pomogne klubu iz grada u kojem je odrastao. U mladosti je bio talentirani nogometaš Blackburn Roversa, ali je u finalu FA Cupa 1960. (izgubili od Wolvesa 3-0) zadobio dvostruki prijelom noge i nikad više nije bio isti. Igrao je još nekoliko godina za Crewe Alexandru, a onda se posvetio biznisu.

'Poslije svoje igračke karijere klonio sam se nogometa', ispričao je Whelan. 'Svejedno mi je trebalo nešto za dizanje adrenalina, pa sam se počeo baviti lovom na lisice. No kad sam već bio na pragu šezdesete, moj prijatelj i vršnjak u lovu je pao s konja i slomio vrat. Shvatio sam da bih subotom trebao raditi nešto manje opasno, a Wigan je očajnički trebao pomoć.'

Nakon što je klub izborio opstanak, Whelan je počeo ulagati u momčad i u infrastrukturu, a 1999. izgradio je i lijepi novi stadion za 25 tisuća ljudi. Međutim, u početku nije sve išlo baš tako glatko i gazda je bio nestrpljiv, pa je u prvih šest sezona izmijenio osam trenera. Godine 2001. postavio je Paula Jewela, ranije menadžera Bradforda i Sheffield Wednesdaya, te mu obećao dati dovoljno vremena da razdrma ekipu. Tada je Wigan bio u staroj Division 2 (danas Division 1, treća liga).

Jewell je vrlo brzo prepoznao problem. 'Igrači su za tu razinu natjecanja imali izuzetno dobra primanja. Nekoliko njih nije marilo za rezultat dok god je plaća bila redovita. Osim toga, navikli su se i na česte promjene menadžera, pa se nisu previše trudili jer su mislili da će ionako tu biti duže od mene' – njegova analiza stanja mogla bi se primijeniti na jako puno današnjih klubova, zar ne? A ti bi klubovi imali ponešto za naučiti i od načina na koji su Jewell i Whelan riješili spomenuti problem.

Predsjednik je izvukao pouku iz vlastite nestrpljivosti i potpuno stao na stranu trenera. Ušao je u svlačionicu i rekao dečkima: 'Ovaj menadžer ostaje. Ako se nekome to ne sviđa, ako želi otići negdje drugdje, nek ostavi kopačke kod vrata i odjebe! Sad mu je prilika'. Nitko nije otišao. Momčad je na kraju iduće sezone bila uvjerljivo prva i ušla u ligu više (Championship), a samo dvije godine kasnije (2005.) i u Premiership. San je postao stvarnost.

Naravno, nije Wigan sve to postigao zato što je gazda jednom podviknuo na igrače Ključ je bio u pametnoj kadrovskoj politici, posebno kad su u pitanju transferi. 'Nikad nismo mogli kupovati skupe igrače. Zato smo imali menadžere koji su znali naći povoljne prilike na mjestima na kojima drugi možda ne bi tražili', rekao je Whelan.

Tako je još 1995., već na početku njegove vladavine, stigao Roberto Martinez – mladi defenzivni veznjak koji je odigrao jednu utakmicu za Zaragozu, a poslije toga se vratio u rodni Balaguer, igrao za tamošnjeg niželigaša i vodio njegovu nogometnu školu u sklopu služenja civilnog vojnog roka. S još dvojicom sunarodnjaka čije su dotadašnje karijere bile tek za nijansu glamuroznije pristao je doći u Wigan. Automatski su prozvani (a kako drugačije!) 'Tri amigosa' i postali oslonci igre momčadi. Živjeli su u središtu grada, gdje su svakodnevno sretali i upoznavali ljude, što je bio dio klupske strategije što čvršćeg vezivanja za lokalnu zajednicu.

Problem s Wiganom bio je to što se radi o relativno malom (za engleske okvire), radničkom gradu u kojem je dobar dio ljudi doseljen iz obližnjih Manchestera i Liverpoola, pa i dalje navijaju za tamošnje klubove. To što je klub uspio doći do prosječne posjećenosti od preko 19 tisuća veliko je postignuće – a ako ste čuli navijanje njegovih navijača jučer na Wembleyu, mogli ste se uvjeriti koliko su strastveni.

Jučer je Wigan osvojio FA Cup, najstarije nogometno natjecanje na svijetu. Protiv Manchester Cityja, kluba koji mu je geografski vrlo blizu, ali po svemu ostalome toliko daleko da ga nema smisla nazvati lokalnim rivalom. Wigan će vrlo vjerojatno ispasti iz lige, menadžer Roberto Martinez vjerojatno će iduće sezone u nekom većem klubu pokušati nametnuti svoj zanimljivi sustav s trojicom u obrani – jedini koji redovito igra tako u Premiershipu. Ali dojam je da ništa od toga neće biti shvaćeno kao tragedija.

Još otkako je klub ušao među englesku elitu, Whelan ne prestaje izjavljivati da je svjestan kako je svaka sezona borba za opstanak i da će Wigan kad-tad ispasti. 'Pa što ako se to dogodi? Možemo se vratiti već iduće sezone', govorio je. Njegov san bio je dovesti Laticse u društvo najvećih, a jednom kad je to ostvario planirao je kako da ga ondje održi i učini dugoročno stabilnim. 'U zadnjih 15 godina uložio sam 100 milijuna funti u klub. 40 milijuna bilo je za stadion, ostalo u zajmovima koje sad pokrivam tako da klub nikome ništa ne duguje. Ne želim taj novac natrag. Previše ljudi odlazi u grob ostavljajući za sobom milijune, a ja ću ih radije ostaviti klubu. Vrijedilo je doživjeti sve ovo', rekao je još 2010.

Kamp kućica. 100 milijuna funti. FA Cup. I još uvijek su autsajderi. Puno je različitih zaključaka i pouka koji se iz svega toga mogu izvesti, pa nek ih svaki čitatelj izvede za sebe. No odajmo poštovanje Wigan Athleticu, Daveu Whelanu, Robertu Martinezu i njihovim igračima, koji su u svakom slučaju zaslužili ovaj trofej.