DOBRA MOTIVACIJA

Kako razviti radne navike kod djece

  • Autor: J.C.Š.
  • Zadnja izmjena 21.05.2012 08:36
  • Objavljeno 21.05.2012 u 08:36
djeca roditelji kuhanje

djeca roditelji kuhanje

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: Thinkstock

Mudri ljudi kažu da nema lijenih ljudi, nego samo onih koji nemaju motivacije za rad. Psiholozi bi se u velikoj mjeri s time složili. Naime, pitate li marljive ljude zašto su tako ustrajni u radu, većina će reći ili da vole to što rade ili očekuju određenu vrstu nagrade/pozitivnog rezultata rada, odnosno u radu vide jasan smisao

Rad koji je nametnut, rad u kojem ne vidimo smisao ili po završenom poslu ne dobivamo adekvatnu nagradu, u ljudima rađa otpor. Sve ovo je još izraženije kod djece – prilično teško ćete ih nagovoriti da rade nešto u čemu ne vide nikakav izazov ni smisao. I pritom nije važno samo ono što djetetu govorite, nego i sve ono što djetetu poručujete govorom tijela i svim ostalim oblicima neverbalne komunikacije.

Sve gore rečeno ujedno objašnjava zašto neki marljivi roditelji imaju marljivu, a neki lijenu djecu. Roditelji onih malo manje marljivih čudit će se – ne znam odakle mu lijenost, kod nas u kući to nije mogao/la naučiti?! No zaboravljaju da djeca postaju ili jako slična roditeljima ili se ponašaju sasvim suprotno od roditelja. Da bi djeca usvojila pozitivne roditeljske primjere, treba malo poraditi na tome, a podjednako je važno da djeca zaista budu uvjerena da je rad nešto pozitivno, što ima smisla i daje pozitivne rezultate.

Radne navike djeca će najbolje stjecati postepeno, i to tako da od malih nogu dobivaju zadatke koje trebaju obaviti, te da za sve što učine budu na bilo koji način nagrađena ili pohvaljena, jer će tako rad povezati s nečim pozitivnim i smislenim. Zadaci koje dajete djeci trebaju biti prilagođeni njihovoj dobi, sposobnostima i mogućnostima. Nagrada zaista ne mora biti ni velika ni posebna, dovoljno je da se dijete osjeti posebnim i vrijednim kad u nečemu uspije, a za to je dovoljno jedno malo 'Bravo'. Djeca vole čuti i da su već dovoljno velika za neki posao, primjerice - sad si već dovoljno velika da se sama obučeš…

Nema recepta koji bi roditeljima pokazao u kojoj dobi koliko opteretiti djecu, jer svako dijete je priča za sebe. Primjerice, nekoj djeci preveliko opterećenje će biti već odlazak u školu, pisanje zadaća i svladavanje ostalih školskih obveza, dok će druga djeca školu svladavati 'lijevom nogom', pa im je potrebno dati dodatne zadatke.

Kao što se zna koje zadaće roditelji trebaju obaviti, i djeca bi trebala jasno znati koji su njihovi zadaci, kako na dnevnom, tako i na dugoročnijem planu. U tom smislu dobro je načiniti obiteljski raspored poslova. Kad djetetu povjeravate zadatak, uvjerite se da je zadatak primjeren djetetu, da mu je jasno što treba učiniti i da i vi i dijete znate u kojem roku zadatak treba biti obavljen. Ono što djeca nikako ne vole jest stalno nadziranje i kontrola – nakon što djetetu povjerite neki zadatak, nemojte svaki čas kontrolirati je li dovršilo posao niti ga svako malo podsjećati što treba učiniti ili koliko je sati. Pretjerana kontrola rezultira slabim samopouzdanjem, nesigurnošću i otporom, a dijete najbolje uči na vlastitim pogreškama i uspjesima.

Thinkstock

Thinkstock

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: Thinkstock



Zajedno možete obojiti zidove u dječjoj sobi
Pojednostavljeno rečeno, dijete treba znati: kad je pristalo nešto učiniti, preuzelo je odgovornost, a vi ste mu dali slobodu da samo odluči hoće li to napraviti odmah ili u zadnji tren. Dijete treba znati da će biti nagrađeno ako nešto napravi, a ako propusti neki zadatak, osjetit će negativne posljedice – i to je sve! A rezultati će biti još bolji ako uključite djecu u ono što radite - tako ćete se družiti te zajedno uživati u procesu rada i njegovim rezultatima. Primjerice, zajedno možete obojiti zidove u dječjoj sobi i oslikati ih originalnim crtežima, a ako su djeca mala, dovoljno će biti da zajedno pospremite i nakon toga još malo ukrasite jedan dio dječje sobe.

Spomenuli smo da djeca više nauče promatrajući roditelje i njihovo ponašanje, nego kroz direktnu, verbalnu komunikaciju. U djeci se stoga može razviti otpor prema radu ako vide da njihovi roditelji po cijele dane rade, stalno su umorni, kukaju da nikad nemaju vremena, ako puno rade, a dijete ne vidi da je taj rad adekvatno nagrađen, ili pak ako imaju dovoljno novca, ali nemaju vremena za djecu pa se ona osjećaju zanemareno i rad počinju doživljavati kao prepreku zbog koje im se roditelji nedovoljno posvećuju. Osim najuže obitelji, poruke o vrijednosti rada djeca dobivaju i iz šireg društva. Ovo je posebno osjetljivo pitanje u društvima poput hrvatskog, u kojem su narušeni sustavi vrijednosti i gdje djeca ne vide uzročno-posljedičnu vezu između rada i uspjeha/nagrade.

Koliko god društvo bilo nepravedno, reći djetetu da rad nema smisla znači oduzeti mu šansu i nadu, te to roditelji ne smiju učiniti. Kako društvo ne možemo promijeniti, barem ne preko noći, preostaje nam učiniti koliko možemo u obiteljskom i prijateljskom krugu. Ponajviše će pomoći ako dijete vidi roditelje kako nešto rade s voljom i s osmijehom, te ako vide da se posao barem u nekim situacijama nagrađuje. Dakle, čak i ako niste sretnici koji rade ono što vole i imaju dobru plaću, pokušajte pred djecom ne kukati previše i ne pokazivati koliko vam je situacija mrska. Starijoj djeci nećete moći lagati niti to ima smisla jer su dovoljno pametna da sama donesu zaključke, ali nisu radno mjesto i plaća jedino što postoji u životu.

Milijun je načina da djeci pokažete kako se rad isplati: ako kuhate s ljubavlju i trudom, rezultat je fini objed, ako vježbate s loptom ili trčite svakoga dana, najvjerojatnije ćete postati vješt sportaš, ako ulaže energiju u školu, uslijedit će dobre ocjene…

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi