Na stazi dugoj više od 4000 kilometara Bruno Šimleša susreo se s užarenom pustinjom, snježnim prijevojima, nabujalim rijekama, medvjedima i vlastitim granicama, ali i s prizorima koje naziva 'trenucima svetosti': noćima pod zvjezdanim nebom, usponima na vrhove više od 3000 metara i susretima s ljudima koji dijele istu strast za hodanjem.

O svemu tome, ali i o cijeni koju je zbog toga platio njegov obiteljski život, novootkrivenoj dimenziji ljubavi prema supruzi Maji, humanitarnoj misiji svog pothvata i poruci da 'snovi postoje da bi se živjeli', Šimleša govori u velikom intervjuu za tportal povodom svoje nove knjige 'U srcu divljine'.

Dugogodišnje pripreme

U svojim prijašnjim knjigama učili ste nas kako voljeti, kako ostati zdrav, kako biti podrška drugima. Što je bio okidač za to da odlučite doslovno staviti život u ruksak i otići 135 dana hodati od Meksika do Kanade?

Mislim da je to bilo savršeno vrijeme za ogroman izazov, i fizički i psihički. Sanjao sam to jako dugo, a naši snovi ne vole biti na čekanju.

Koliko je taj vaš san o Pacific Crest Trailu (PCT) zapravo bio star – govorimo li o godinama tinjanja ili o odluci donesenoj u jednoj rečenici, jednom jutru?

Ne, ne, godinama sam se pripremao. Odluka je pala 2022. godine i onda sam polako počeo proučavati različite dugometražne trailove, naručivao ultralaganu opremu, stalno trenirao… 2024. godine sam s mamom proveo dosta vremena na hodnicima onkologije i naravno da tada nisam ni razmišljao o odlasku u SAD, ali je zato 2025. zvučala izvedivo. Mama je bila dobro, kći je bila u drugom razredu, kada je relativno mirnija situacija, a supruga mi je bila enormna podrška…

Prvo je hodao s grupom

Za Pacific Crest Trail mnogi znaju iz filma 'Divljina' s Reese Witherspoon. Koliko je vaše iskustvo bilo nalik holivudskoj verziji, a koliko je bilo prljavije, teže i manje fotogenično?

Da, taj je film jako popularizirao PCT, iako je ona prehodala 1600 kilometara, što je oko 40 posto. Pratio sam razne hodače proteklih godina i svatko ima svoje iskustvo, svoj način hodanja i doživljaj divljine, pa usporedbe nikad nemaju smisla. Htio sam hodati na svoj način, a to znači relativno brz hod dok ne nađeš mjesto koje te pozove pa tamo doručkuješ ili samo 'vrhiraš' i uživaš. Bezbroj sam puta spavao na otvorenom, čak i bez šatora, samo uživajući u tom savršenom zvjezdanom nebu kao pokrivaču. Osjećaj slobode jedna je od najkristalnijih koristi od ovakvog iskustva.

U početku ste hodali 30-ak kilometara na dan, a potom ste dnevno prelazili i 50 kilometara. Zvuči impresivno, ali donekle apstraktno. Kako je to izgledalo u praksi?

Već prvi dan prehodao sam 35 kilometara jer sam došao u izvrsnoj formi. To mi je i bio cilj jer tako povećavam šansu za istinsko uživanje, a smanjujem šansu za ozljede.

Prvo sam hodao s grupom pa sam pratio njihov ritam, ali već sam nakon nekoliko tjedana ostao sam i to bi značilo buđenje oko 5 sati i početak hodanja dok sunce ne zapeče, jer prvih 1140 kilometara čini pustinja. U njoj se hoda od izvora do izvora, odnosno od potočića do potočića. Tamo se rehidriraš, odmoriš i kreneš dalje. Nema žigova, checkpointa – to je između tebe i divljine. I svakih četiri do šest dana dođeš do gradića u kojem se istuširaš, opereš svu odjeću, kupiš novu hranu za sljedećih četiri, pet dana i nestaneš u divljini.

Uživanje u zvijezdama

Što vas je na tom putu više umaralo – noge ili um?

Znam da čudno zvuči, ali uopće nisam osjetio muskulfiber. Bio sam u odličnom stanju i pratio što mi odgovara tako da sam si osiguravao odmor kada god mi je trebao, ali mislim da sam se toliko punio fantastičnim vidicima i izvrsnim ljudima da me i to održavalo svježim.

Izgubili ste devet kilograma, ali ste dobili beskrajno mnogo 'trenutaka svetosti'. Možete li nam opisati jedan od takvih trenutaka zbog kojeg se i danas naježite?

U jednom trenutku bilo je čak 12 kilograma manjka jer sam hodao kroz snježne prijevoje Sierra Nevade, gdje i ne možeš nositi hrane koliko ti je potrebno, još mi se izbušio napuhanac pa sam se stalno budio zbog hladnoće, a imao sam i proljev u tom razdoblju pa sam se stvarno iscrpio. Ali stigao je novi napuhanac, pojačao sam proteine i čak dobio nekoliko kilograma u drugoj polovici.

A baš tada imao sam jedan od najposebnijih doživljaja: spavanje na jednom od najviših vrhova Nacionalnog parka Yosemite – Clouds Restu – na više od 3000 metara nadmorske visine. To je jedan od nekoliko dodatnih izleta zbog kojeg sam u tom danu napravio 42 kilometra izvan staze, ali kad sam već bio u blizini... I sada se sjećam savršenog zalaska sunca i zore, kao i spavanja na samome vrhu i uživanja u zvijezdama. I svetosti, sjećam se svetosti… Na takvim se mjestima osjećam osjetno lakše nego u užurbanom gradu.

Zaljubljen u svaki aspekt iskustva

Medvjedi, čegrtuše, pume, noći u šatoru, visoke temperature… Čega vas je najviše bilo strah?

Iskreno, prelazaka nabujalih rijeka i vrućine. Uvijek sam više bio zimski tip tako da se nisam radovao hodanju na plus 40, a prvi hlad je za 50 kilometara. Ali imao sam strategiju ranih buđenja i povremenih siesta kada je stvarno bilo kipuće i – može se… Uz jaaaako mnogo znojenja, pijenja vruće vode i višesatnog hodanja do sljedećeg izvora.

A rijeke odnesu najviše žrtava svake godine jer većinom nema mostova pa moraš sam procijeniti gdje je najsigurnije mjesto za prelazak, a da te struje ne odnesu. Ili skačeš po kamenju koje izvire iz rijeke, ako procijeniš da je to sigurnije…

'U srcu divljine' vaša je 13. knjiga, ali prva putopisna. Koliko ste morali promijeniti svoj način pisanja da bi ovo bila i avanturistička i knjiga u vašem stilu, u kojoj se ipak puno govori o emocijama i smislu?

Točno je da sam morao pronaći novi jezik jer je ovo ipak drugačija knjiga i mislim da sam na kraju uspio, uz jako veliku pomoć supruge, koja mi je uvijek prva čitateljica. Bio sam toliko zaljubljen u svaki aspekt tog iskustva da sam prvo pisao o svim mogućim detaljima pa kad mi je ona ukazala na to da se tako gubi ritam i da imam previše distrakcija, poslušao sam je i izbrisao nekih 20 stranica. Na kraju sam jako zadovoljan time kako je ispala jer je ovo knjiga za sve koji vole planine, kao i za one koji žele više zavoljeti život. Naravno da sam opisao i psihičku pripremu koja mi je pomogla, a koja može vrijediti i za normalan život.

Više od 300 fotografija u boji

Koliko je bilo teško odlučiti što će sve stati u knjigu?

Nakon Majinih primjedbi i gutanja ogromne knedle, lako. (smijeh)

Kako sam htio dočarati svoje iskustvo, uključili smo više od 300 fotografija u boji. Većinom mojih, ali neke su mi dali i prijatelji hodači. Npr., 30-ak ih je osigurao japanski hodač Atsushi Yoshida, čiji je fotoaparat odlično lovio zvjezdano nebo pa sam mu vječno zahvalan! Baš sam mu ovih dana poslao knjigu i nadam se da će biti sretan.

Suprug ste i tata. Koliko je obitelj 'hodala' s vama tih 135 dana? Je li vam bilo teže podnijeti fizički napor ili činjenicu da propuštate neke trenutke kod kuće?

To je, bez ikakve konkurencije, bilo najteže podnijeti. Znao sam da ostvarenje ovog sna mora imati veliku cijenu, ali bilo ju je teško podnijeti. Pogotovo znajući da nedostajem kćeri i da neko mogu vrijeme ne mogu biti tata kakvog treba. Iako smo se često čuli, čak i zajedno gledali filmove kad sam bio u nekom gradu, svejedno je bilo teško.

O tome sam razgovarao s Hoosierom iz Indiane, kojem je bilo teško osjetiti koliko nedostaje svom unuku pa je došao do zaključka da smo blagoslovljeni jer imamo nekog kome nedostajemo i tko nedostaje nama. Ali svejedno je to nedostajanje povremeno ujedalo. I znao sam briznuti u plač usred ničega. I svega…

U jednom od intervjua rekli ste da ste na trailu upoznali novo lice ljubavi prema supruzi Maji. Što se s vašim odnosom promijenilo nakon povratka?

Mislim da smo još dublje i intenzivnije povezani. Ona je i došla malo nakon polovice hodanja pa smo zajedno proveli četiri dana koja su mi iznimno mnogo značila. Ali čistoća njezine podrške definitivno je otključala novu dimenziju naše ljubavi.

Hodajući ste uspjeli prikupiti i donacije za oboljele – koliko vam je važno da svaka vaša velika avantura ima i humanitarnu dimenziju?

Skupljali smo novac za dvije organizacije: prva je udruga Sve za nju, koja pruža besplatnu psihološku pomoć oboljelima od raka i podržavam je već godinama jer rade sveti posao. A druga je Zaklada Ljiljana Pranjić – živi svoje snove, koju sam osnovao s pet prijateljica nažalost preminule Ljiljane, i onda njoj u čast svako malo pomažemo ljudima u ostvarivanju njihovih snova. Bilo je nekako prikladno da ostvarivanje svog sna iskoristim da pomognem i nekom drugom.

Važno mi je to jer kad već imam malo više očiju na sebi, ne mogu smisliti bolji način da ih iskoristim nego da prikupimo sredstva za druge.

U najavi knjige piše 'snovi postoje da bi se živjeli'. Što biste rekli onima koji možda imaju svoj osobni Pacific Crest Trail, ali već godinama odgađaju prvi korak?

Kakav god da je nečiji san, samo da krenemo prema njemu. Jedan korak – danas je dovoljan samo jedan korak. Stvarni ili metaforički.

Razumijem da PCT neće biti san većine jer je to brutalno iskustvo, teško je odvojiti toliko vremena i jasno mi je to… Ali imaju nešto drugo na umu ili na srcu – pokrenuti svoj vrt, napredovati u pjevanju ili više plesati… Cilj je da u sebi oživimo onog malog Ivana, Danijelu ili Petru koji su vjerovali da je život čudesan.

Kad biste morali izabrati samo jednu rečenicu kao poruku čitateljima ove knjige, onu koju želite da ponesu sa sobom nakon zadnje stranice, kako bi ona glasila?

Život nije generalna proba!