Bogojavljenje ili Sveta tri kralja, koje se slavi 6. siječnja, jedan je od najstarijih kršćanskih blagdana, a u hrvatskoj tradiciji najčešće ga povezujemo sa pohodom trojice mudraca, Isusovim krštenjem te Isusovim čudom na svadbi u Kani Galilejskoj.

Sveta tri kralja - Gašpar, Melkior i Baltazar - u kršćanskoj tradiciji su kraljevi ili mudraci koji su se prema Evanđelju došli pokloniti Isusu Kristu nakon rođenja u Betlehemu.

U Evanđelju po Mateju ne govori se izravno o kraljevima, nego o mudracima s Istoka koji su u Jeruzalem stigli prateći betlehemsku zvijezdu. Izvorna grčka riječ koja se u tekstu koristi, magoi, može značiti mudrace, učenjake, zvjezdočitače ili čak čarobnjake, a prema kasnijim tumačenjima najvjerojatnije je riječ o ljudima koji su dolazili s područja Perzije.

Legenda kakvu danas poznajemo - da su bila trojica i da se zovu Gašpar, Melkior i Baltazar - oblikovala se postupno. Važnu ulogu imali su teolozi Origen i Tertulijan u 3. stoljeću: Origen je simbolički protumačio darove, a Tertulijan je mudrace 'pretvorio' u kraljeve pozivajući se na starozavjetne tekstove. Imena su se, prema predaji, učvrstila u srednjem vijeku zahvaljujući umjetničkim prikazima na kojima su iznad likova bila upisana imena.

Zlato, tamjan i smirna

Prema kršćanskoj tradiciji mudraci su Isusu donijeli tri dara: zlato, tamjan i smirnu. Zlato se u kršćanskoj simbolici tumači kao dar kralju, odnosno znak Isusova kraljevskog dostojanstva, tamjan kao dar Bogu, odnosno znak Isusova božanstva, a smirna tradicionalno se povezuje s balzamiranjem i ukopom, pa simbolizira Isusovu patnju i smrt.

U priči se pojavljuje i kralj Herod, koji mudrace prima u Jeruzalemu i pokušava doznati gdje se dijete rodilo. No, nakon što su pronašli Isusa i darovali mu darove, prema Evanđelju dobivaju upozorenje da se ne vraćaju Herodu, pa se kući vraćaju drugim putem.

Kroz stoljeća su trojica kraljeva dobila još jednu simboliku: u umjetnosti su često prikazivani kao predstavnici triju tada poznatih kontinenata - Azije, Afrike i Europe. Zato se jedan od njih nerijetko prikazuje tamne puti, kao poruka da se Kristu klanja cijeli svijet, a ne samo jedan narod.

Uobičajena je i podjela po dobi: jedan kralj prikazan je kao starac, drugi kao muškarac srednjih godina, a treći kao mladić. Time se, prema tumačenju, naglašava da je poruka Bogojavljenja namijenjena svima - od djece do staraca.

Razlike između Istoka i Zapada

Iako se Bogojavljenje slavi i u istočnim i u zapadnim crkvama, naglasci nisu posve isti. Na Zapadu se Božić, Isusovo rođenje, počeo slaviti ranije, 25. prosinca, dok je Bogojavljenje ostalo povezano ponajviše s pohodom mudraca, ali i s Isusovim krštenjem te čudom u Kani Galilejskoj.

U dijelu pravoslavnih crkava naglasak je snažnije na Isusovu krštenju, događaju u kojem se Isus objavljuje kao druga osoba Presvetog Trojstva. Uz taj se blagdan veže i obred blagoslova vode, često na rijeci ili moru, pri čemu se u vodu baca križ, a vjernici ga pokušavaju izroniti. Onaj tko uspije, prema običaju, prima poseban blagoslov.

Blagoslov vode i slova G, M i B

U hrvatskoj katoličkoj tradiciji posebno je raširen običaj blagoslova vode na Bogojavljenje. Tom se vodom potom blagoslivljaju kuće i obitelji, a svećenici pri blagoslovu često ostavljaju i natpis s početnim slovima GG, MM i BB, koje se u narodu tumače kao inicijali Gašpara, Melkiora i Baltazara.

Prema predaji, nakon smrti triju kraljeva njihove su relikvije najprije završile u Carigradu, zatim u Milanu, a potom u Kölnu. Upravo se u kölnskoj katedrali, jednoj od najpoznatijih u Njemačkoj, relikvije, prema vjerovanju, i danas čuvaju.

Nakon Drugoga vatikanskog sabora božićno vrijeme u Rimokatoličkoj crkvi završava prvom nedjeljom nakon Bogojavljenja, kada se slavi Krštenje Gospodinovo. Taj se dan u narodu često naziva i Vodokršće.

Bogojavljenje ostaje svetkovina objave, spomen na dolazak mudraca, Isusovo krštenje i čudo u Kani Galilejskoj.