Kad pomislimo na Božić, prva asocijacija je mirišljavi bor okićen svjetlucavim kuglicama i lampicama. Okupljanje obitelji na Badnjak ispod ukrašenog drvca duboko je ukorijenjeno u našoj kulturi, no malo tko zna da ova tradicija zapravo nema veze s kršćanstvom i Isusovim rođenjem.

Za razliku od božićnih poklona, čije je podrijetlo jasno, darivanje su inspirirali darovi sveta tri kralja, pa je priča o božićnom drvcu ostala zamršena i puna misterija.

Iako bor nema izravnu biblijsku poveznicu, u kršćanstvu predstavlja vezu između Boga i čovjeka. Zimzeleno drveće simbolizira vječni život, a time i vjeru koja ne blijedi. Mnogi povjesničari vjeruju da je Katolička crkva 'posudila' ovaj običaj od pogana koji su tijekom zimskog solsticija štovali i ukrašavali zimzelene grane.

Bor također simbolizira prolaznost, baš kao što ljudi puštaju korijenje i rastu prema nebu, njihov je život prolazan poput drveća koje jednom pada.

Nijemci, Martin Luther ili možda Rimljani?

Vjeruje se kako su ukrašavanje božićnog drvca započeli luterani u Njemačkoj u 16. stoljeću, a potom se taj običaj proširio ostatkom svijeta. U početku se drvce kitilo plodovima i papirom, s vremenom su se ukrasi mijenjali, a pojavom konzumerizma važnost bogato okićenog božićnog drvca poprimilo je veće razmjere i zadobilo simpatije sljedbenika i u nekršćanskim zemljama. Iako brojni vjernici diljem svijeta prakticiraju kićenje bora kao neizbježan obiteljski običaj za badnju večer, domovina ove božićne tradicije nije još uvijek poznata.

Jedna od legendi govori o engleskom propovjedniku koji je u 7. stoljeću došao u Njemačku propovijedati i naviještati Evanđelje. Kako bi na najbolji način protumačio jedinstvo Svetoga Trojstva, koristio je sortu sjeverne bijele jele trokutastog oblika koja je simbolizirala Trojstvo. Obraćeni su pogani štovali to stablo, a dotad su vjerovali da je to jedna vrsta hrasta.

Druga legenda govori da je sam Martin Luther ukrasio božićno drvce početkom 16. stoljeća svjećicama, dok je u srednjem vijeku u nekim dijelovima Europe postojao običaj priređivanja predstave o raju u crkvama za vrijeme Božića, tijekom koje bi se na stablo vješale jabuke kao simbol spoznaje dobra i zla prema biblijskoj priči o Adamu i Evi.

No možda najzanimljivija teorija vodi u Rim. Mnogi vjeruju kako se pravi razlog kićenja bora na Badnjak krije u rimskoj povijesti. Prema ostavštini rimskih pisaca Rimljani su kao i u svemu uvijek pretjerivali, pa su tako kitili sva drvca koja su našli za vrijeme slavljenja rođenja boga Sunca. Taj se običaj proširio na sve zemlje koje su Rimljani osvojili, a smatra se kako se svidio i katoličkoj Crkvi koja je ovim običajem počela svetkovati Krista.

Tradicija u Hrvatskoj

U Hrvatsku je tradicija kićenja bora stigla sredinom 19. stoljeća, zahvaljujući njemačkom utjecaju. No i prije toga domovi su se na Badnjak ukrašavali zelenilom, cvijećem i plodovima.

Isprva su se ukrašavala bjelogorična stabla, najčešće voćkama. Kasnije su zimzelena stabla dobivala ukrase od papira te slastice poput pozlaćenih oraha i lješnjaka. Svijeće, simbol nade još od Rimskog Carstva, bile su omiljen dodatak.

Imućniji su posjedovali posebne figurice, a s vremenom su kuglice i lampice postale standard. Ispod bora tradicionalno se postavljaju jaslice koje prikazuju Isusovo rođenje, a najstarije potječu iz 17. stoljeća i nalaze se na otočiću Košljunu kod Krka.

Kada skinuti bor?

Iako mnogi bor kite tjednima prije Badnjaka i skidaju ga odmah nakon Nove godine, katolička pravila jasno kažu: bor se kiti na Badnjak i drži okićen do nedjelje nakon Bogojavljenja (blagdana Sveta tri kralja), bez obzira na početak pravoslavnog Božića.