IN MEMORIAM: MARIJA GRGIČEVIĆ

U kritici do kraja

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 27.09.2011 10:49
  • Objavljeno 27.09.2011 u 09:56
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Marija Grgičević, kazališna kritičarka s najdužim stažem u povijesti domaćeg kazališta, preminula je u subotu, 24. rujna, u Zagrebu

Rođena 1929. u Virju, odrasla je u Zagrebu gdje je diplomirala jugoslavistiku i ruski jezik i književnost. Novinarstvom se počela baviti još u studentskim danima, najprije u Ilustriranom vjesniku, a nakon toga i u Večernjem listu. U njemu je i počela pisati o kazalištu, iako to, prema vlastitom priznanju tada već dobitnice godišnje nagrade Društva novinara za reportažu, nije bio njezin izbor. Odluka tadašnjeg urednika Mladena Bjažića pokazala se dalekovidnom, ne samo za te novine, nego i za povijest hrvatske kazališne kritike. U svojoj karijeri, Marija Grgičević scenu je pratila za Večernji list, Vjesnik, Hrvatsko glumište, Vijenac i portal Kazalište.hr. Svojim radom zaslužila je i nagradu Petar Brečić za kazališnu kritiku 2004. godine.

Ne toliko britka poput nekih suvremenika, ali s druge strane ni toliko blaga da je nitko ne bi zapamtio kao kritičarku, Marija Grgičević bila je živa povijest hrvatskoga kazališta. Ne samo glumišta, jer nije bila samo na premijerama i praizvedbama, nego je pratila sve, od lutkarskog do avangardnog teatra, od ulice do Hrvatskog narodnog kazališta i nazad, kao i sva gostovanja koja su u tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila u najmanju ruku jednako reprezentativna koja i pokoje danas.

Njezina recepcija bila je zdravorazumska, utemeljena na gotovo poetičkom kredu o kritici kao oku gledatelja s iskustvom i zadatkom. Zato nikad nije navijala, ali nije ni 'vidjela budućnost' kao mnogi drugi, jednostavno je pisala ono što misli o onome što se na sceni radi i što joj se sa scene radi. Drugim riječima, provlačila je kazališnu izvedbu kroz maksimalno otvorene receptore svojeg obrazovanja, iskustva i senzibiliteta.

Zastupala je kredo da je kazališna kritika ipak sud. No, taj sud je ipak subjektivan, kakav i treba biti, ali je i proizvod trenutka. Kao novinski čovjek i čovjek medija, ili žena medija, nije mogla ostati imuna na političke prilike, pa, iako je u ranijim vremenima nastojala nivelirati pritiske i prenapuhane značaje, ipak je u sklopu kampanje za promjenu imena Satiričkog kazališta Jazavac složila nekoliko neodmjerenih fraza, na koje se kasnije satiričiku obrecnuo Stipe Šuvar u svojem listu Hrvatska ljevica. Rezultat je bila tužba koja je, sramotno kao i mnogo toga iz odnosa hrvatskog sudstva prema medijima koji ne pristaju, riješena pozivno. Nažalost, jer akteri to nisu zaslužili, kao što nisu zaslužili da ih se po tome pamti.

Zbog svega toga, neizmjerna je šteta što Marija Grgičević iza sebe nije ostavila neku vrstu ukoričenih memoara. Na jednom mjestu skupljenih njezinih pola stoljeća u kazalištu, dapače u gledalištu, bio bi sigurno relevantan kontrapunkt akademskim povijestima hrvatskoga kazališta. Ponekad kao potvrda tvrdo ukoričenih teza, ali ponekad i kao njihova – antiteza. U kulturi koja svoje vrijednosti provjerava desetljećima, takav bi tekst možda pridonio boljem razumijevanju i uvažavanju svakodnevnih tragova, a mlađima bi ostavio kazališni putopis i vremeplov s detaljima koji se ne nalaze u enciklopedijama.

Sjećanje na Mariju Grgičević ostat će živa domaća potvrda da oni koji zaista žive za svoj posao umiru u čizmama. Ona u kazalište, doduše, nije išla u čizmama, ali je svoj posao radila najbolje što je mogla i znala, do samog kraja.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi