PIPPO DELBONO:

'U današnje vrijeme ironija nije moguća'

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 12.09.2012 12:09
  • Objavljeno 12.09.2012 u 10:31
pippo delbono

pippo delbono

Izvor: Promo fotografije / Autor: .pippodelbono.it

Pippo Delbono, talijanski redatelj i autor čija predstava 'Poslije bitke' 14. rujna u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu otvara službeni dio ovogodišnjeg 10. Festivala svjetskog kazališta, jedinstvena je pojava. Ne samo fizički, pa onda i scenski, nego i autorski, čak i - ljudski

'Poslije bitke'

Uz članove kompanije PippaDelbona, u predstavu sudjeluju i profesionalni plesači, kao i AlexanderBalanescu koji je za nju i skladao originalnu glazbu. Od tišine do gotovo opernih prizora, predstava tematizira, prama riječima samog autora, prazni prostor koji ostaje nakon strahota, 'poput spomen-obilježja katastrofe ili zatvora' i posljedično, potrebu za sabranošću nakon ludila.

U to se ovdašnja kazališna publika već mogla uvjeriti, s obzirom na to da je gostovao i na ovom festivalu s predstavom 'Tišina', ali i na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci s naslovom 'Ova okrutna tama'. Njegovi radovi u pravilu su jedva probojne, ali ipak, paradoksalno, prijemčive tvorevine na granici plesnog, fizičkog i dramskog kazališta, u potpunosti autorske i naizgled neponovljive. Svoje teške teme, jer uvijek je u njegovim radovima riječ o spoju eshatoloških rasprava, socijalnih studija i sasvim intimnih, ali nimalo svjetlijih razmišljanja o svakodnevici.

'Naravno da postoji razvoj!', odgovara Delbono na pitanje pristupa li i danas s istim žarom radu na predstavi i nastupanju u njoj, kao i sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad se zarazio kazalištem: 'U prvoj predstavi se susrećeš s publikom kao dijete, želiš je dodirnuti, želiš dodirnuti pozornicu prvi put kao autor, a kasnije je drukčije, jer se čovjek ipak malo zatvori. Ali ne bih rekao da sam sad negdje stigao ili da mi se percepcija pozornice baš potpuno promijenila, jer pokušavam je promijeniti u svakoj predstavi. '

Delbono je rođen 1959. u mjestu Varazze na zapadnoj talijanskoj obali, nedaleko od Genove, a njegov kazališni put poprima drukčije oblike još tijekom institucionalnog školovanja u tom smjeru. Interes za grupnu i drukčiju kreaciju odveo ga je do velikana suvremenog kazališta i inovatora načina kako se kazalište proizvodi, gleda i misli, od Eugenija Barbe do Pine Bausch. Interes za drukčiji teatar otkrio mu je tradicije Indije, Kine i Balija, što su sve utjecaji koji i danas, u većoj ili manjoj mjeri karakteriziraju produkcije njegove kompanije osnovane 1987. godine.

Svoj svjetonazor, kao i ljudsku stranu svoje poetike, objašnjava i činjenicom da je već nekoliko desetljeća budist: 'Iako bih danas trebao biti odvojeniji od realnog svijeta, u predstavama koje sada radim ne želim koristiti ironiju. Postoji vrijeme za ironiju i vrijeme u kojem ona nije moguća, i mislim da je današnje vrijeme upravo takvo. Znam da me ljudi doživljavaju kao komičara, ali smatram da danas nije pravi trenutak za to. Nadam se da će doći vrijeme kad ću ponovno moći raditi to što volim, šaliti se i zezati na pozornici, ali to nije danas. U mojim predstavama ima nekih humornih detalja, ali one u cjelini nisu ni zabavne ni ironične. AIDS, na primjer, nije nešto s čime se možete šaliti, kao što ni fašizam koji se ponovno pojavljuje u mojoj zemlji uopće nije zabavan. Tome se ne možemo smijati.'

pippodelbono.it

pippodelbono.it

Izvor: Promo fotografije / Autor: pippodelbono.it

Poslije bitke

Kazališni rad Pippa Delbona obilježava njegova snažna osobnost i sklonost autobiografskim detaljima. Predstava 'Ova okrutna tama' nastala je prema istoimenoj knjizi američkog pisca Harolda Brodkeyja u kojoj iznosi svoju borbu s AIDS-om. U ranijim produkcijama, poput 'Vremena ubojica' koja je bila i njegov autorski prvijenac, Delbono je bez straha progovorio o svojim ovisnostima, bolestima i liječenjima: 'Za obje produkcije mogu reći da su autobiografske, jer sam kroz sve to prošao i imam iskustva s oba problema. To iskustvo nikome izvana ne mora biti važno, ali je važno meni, jer kad stvaram predstavu mogu se pozvati na sjećanje, na bolest i ovisnost i ludost. Zato kad radim prizivam ne samo ono čega se sjećam mentalno, nego i ono čega se sjeća moje tijelo. Mislim da sam to zaslužio, jer kad na pozornici tematiziram AIDS, veliki problem cijelog svijeta, ne govorim o njemu izvana, nego iz sebe. O takvim se problemima ni ne može govoriti na neki drugi način.'

Iako je danas u Italiji gotovo institucionaliziran te uz rad u svojoj kompaniji često režira i izvan nje, u velikim opernim kućama, a uspijeva financirati i vlastite filmove, prihvaćanje nije išlo lako. Pogotovo od kritike: 'Publika u mojoj zemlji nikad ne misli isto što i kritika. Publika uvijek misli dublje od kritike. U kritici uvijek postoji netko otvoren i koji nešto razumije, ali ostali uglavnom ništa ne razumiju i ništa ne znaju. Neki kritičari i dalje ono što radim smatraju plesom, i ja im jednostavno ne mogu pomoći. Ako govoriš ili pišeš o kazalištu, moraš o njemu nešto znati i moraš imati osjećaj da prepoznaš ono što se u njemu zbiva.'

Ipak, i kritičari već odavno prepoznaju Delbonov rad, s obzirom na to da je, pored mnogih drugih, 2009. ovjenčan i nagradom Nove kazališne realnosti u sklopu Europske kazališne nagrade, a upravo predstava kojom otvara jubilarni Festival svjetskog kazališta, 'Poslije bitke', podijelila je najvažniju talijansku nagrade Ubu za najbolju produkciju 2011. godine.

U svojim predstavama Delbono redovito i sudjeluje, a nerijetko ih i na specifičan način vodi. O svojem tijelu kaže da je 'puno iskustva, jer je u njemu trideset godina kazališnog treninga, akrobatike, povijesti kazališta i svega ostalog'.

pippodelbono.it

pippodelbono.it

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Poslije bitke

Uz njega, zaštitni znakovi gotovo svih produkcija njegove skupine su i dva izvođača koja i pojavom odudaraju od prosjeka, Nelson Lariccia, Gianluca Ballaré i Bobò.

Delbono opisuje iskustvo koje dijele: 'Raditi s tijelom ne znači stvoriti od nekoga virtuoza, kao što to rade koreografi, na primjer Pina Bausch, nego pronaći primarnu energiju. Kad sam sreo te ljude s kojima i danas tijesno surađujem, shvatio sam da tehnika nije potrebna da bi čovjek bio virtuoz, nego jednostavno treba naći ono nešto što imaju djeca, a odrasli to izgube s vremenom. Ta je spoznaja važna za mišljenje o kazalištu, jer ga se počne shvaćati dublje. Koje je značenje kazališta danas i može li ono reći nešto o ratu, kapitalizmu i svemu što se događa oko nas? Što je uopće gluma, kazalište i kultura? Moramo pronaći neku novu vrstu humanizma i ići u smjeru kojim su njih trojica već otišla.'

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi