ILIJADA NA DASKAMA

Trojica otpadnika u Homeru ponovno pronašla dramu

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 19.10.2013 11:11
  • Objavljeno 19.10.2013 u 11:11

Ilijada u Vidri

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Teatar2000

Načelno negativna odrednica lektirnog kazališta, kao i svaka druga načelno negativna odrednica, ponekad izgubi svoj smisao. Kako, unatoč ljubiteljima Cervantesa i rijetkim pažljivim čitateljima Biblije, veće 'lektire' od Homerove 'Ilijade' gotovo da i nema, zagrebačka publika u Kazalištu Vidra dobila je priliku na najboljem primjeru provjeriti tezu o navodnoj nemo(gu)ć(nost)i lektire na pozornici. Na vlastito zadovoljstvo

Ne primjećuju samo gledatelji i kritičari da su iz domaćeg kazališta nekako izgnani ne samo poezija i metar, nego i lijepo govorenje. Priznaju to i redatelji, čak i glumci, ali i dalje malo što poduzimaju u vezi s time. A kazalište i jest neka vrsta poezije, one koja je namijenjena ne samo recitiranju, nego i... svemu ostalome što čini kazalište. Zato je početak 'Ilijade' u unajmljenom Kazalištu Vidra i u osebujnoj izvedbi Vilija Matule, Nikše Marinovića i Marija Kovača, te u režiji ovog posljednjeg, dobrodošlo repertoarno osvježenje. Kao i ostatak predstave u produkciji neovisnog Teatra 2000, Matuline platforme kroz koju u posljednje vrijeme kontinuirano proizvodi predstave manjeg formata naglašene performativnosti i političkog/poetskog naboja.

Davni Matulin 'Münchhausen' bio je točka preokreta nakon koje se domaće glumište ponovno sjetilo koliko je osiromašenim glumcem obogaćena monodrama dobra za zdravlje cjelokupne repertoarne ponude, nakon čega su se revitalizirali i Željko Vukmirica i Željko Königskencht, a pridružio im se i možda zabavniji, ali ne i dublji, Zijah Sokolović. Monodrama jest možda posljednji prag profesionalnosti i uspješnosti pojedinog izvođača, ali njezin je učinak ipak kazališno limitiran, upravo onoliko koliko je poseban i univerzalan. Pozornička metaforika, jer je 'cijeli svijet pozornica', jed(i)nom glumcu daje otvorene karte da bude svi i svatko, jednako odvažno i oprezno, u skladu s vlastitim mogućnostima. Na istim postavkama građena je i ova 'Ilijada'.

Teatar2000

Teatar2000

Izvor: Promo fotografije / Autor: Teatar2000

Očito s ne previše ambicije, ali s kvalitetnom idejom revitalizacije jednog od 'kamena temeljaca zapadne civilizacije', trojac Matula-Marinović-Kovač upustio se ne toliko u odgonetavanje Homerovog epa u dvadeset i četiri pjevanja i petnaestak tisuća stihova, nego u njegovu interpretaciju, namijenjenu djeci i svima koji taj kamen temeljac žele ponoviti ili prvi put, ne holivudskim sredstvima, susresti.

Pored kompendija najboljih prizora iz 'Ilijade' i provodnog humora, ova predstava ima dodanu vrijednost koja se samo čini slučajnim nusproduktom. Laganim gradiranjem, od početnog zastrašivanja suhim skandiranjem pod neutralno bijelim svijetlom na praznoj pozornici, preko igranja fizičkim i lutkarskim kazalištem te novomedijskim live streamom, ona je istodobno mali uvod u kazališnu umjetnost. Nimalo udžbenički, nego izvođački sustavno i dramaturški logično, 'Ilijada' se od spjeva za bubanje napamet pretvara u dramu koja, izvedena na pozornici, postaje punokrvno kazalište. Ono u kojem više nije važno tko se kako zove, nego kako se ocrtavaju ljuske sudbine i problemi igrom koja je u svojoj biti smiješna i nevjerojatna, ali postaje na trenutak najvažnija, toliko da izaziva i suze i katarzu. Otjeloviti riječ zadatak je kojim teoretičari već stoljećima pokušavaju objasniti tu mračnu i opasnu igračku zvanu gluma ili kazalište, a ova trojica 'otpadnika' uspijevaju to učiniti u samo sat i pol naizgled neobavezne zabave na račun lektirne majke svih predložaka.

Minus postupak kojim je predstava građena tako se na kraju pojavljuje kao njezin najveći dobitak: umjesto da docira, ona sasvim jednostavno i otvoreno zavodi. Sporadičan Kovačev svakodnevni humor ili pokušaji Matuline dijalektičke racionalizacije imaju jednake šanse u okviru kompleksa: jednako su korisni koliko i nepotrebni. Istodobno daju odušak i pridonose objektivizaciji, dakle pružaju priliku za smijeh i razmišljanje, ali i djeluju kao sigurnosni pojas samim izvođačima. A oni ga, ponajprije sam Matula, a onda i na sceni još uvjerljiviji i zagriženiji Nikša Marinović, uopće ne trebaju. Rutinirani frontmen Kovač ga pak ni ne osjeća, jer njemu je pauza između pjesama ili pjevanja ionako urođena.

'Ilijada' je zato predstava ne samo za osnovno- i srednjoškolce, nego sve kojima treba ponovna lekcija vjere u kazalište, sa svim njegovim uvjerenjima i neuvjerljivostima. To što pritom daje i nekoliko informacija korisnih u bilo kojoj vrsti provjere znanja iz opće kulture samo je plus.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!