KAZALIŠNA KRITIKA

'Svećenikova djeca' u neprobojnom kondomu

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 16.03.2013 13:06
  • Objavljeno 16.03.2013 u 08:44
Predstava Svećenikova djeca (6)

Predstava Svećenikova djeca (6)

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Prije samo mjesec dana afera s plakatom za 'Fine mrtve djevojke' još nije bila zaboravljena i filmu Vinka Brešana je rasla gledanost, pa se moglo pomisliti da bauk antiklerikalizma kruži ne samo Hrvatskom, jer ni Benedikt nije mogao izdržati pritisak. U međuvremenu je izabran novi 'moralni autoritet' znakovita imena i ponovno ima razloga za opću radost. Satiričko kazalište Kerempuh teško da je pogodilo datum premijere 'Svećenikove djece' Mate Matišića u režiji Marija Kovača

No, vrijeme ipak ne radi na tako jednostavan način, kao ni neki drugi faktori. Za Matišićevu 'djecu' trebalo bi uvijek biti mjesta na domaćim pozornicama, a ne samo na refule, uzme li se u obzir to da su u samo nekoliko mjeseci njegovi komadi novosti repertoara ZKM-a, Gavelle i Kerempuha, ne računajući kinodvorane. On ima mjeru koja ovom vremenu i ovom prostoru treba, zna što treba reći, čak i ako je to rekao još prije šesnaest godina, dakle, u prošlom stoljeću. Tema, i tama, 'Svećenikove djece' bila je jednako mračna tada kao što je i danas, s malom razlikom da se danas o njoj nešto otvorenije govori, unatoč novoprobuđenim stražama.

Lucija Bušić

Lucija Bušić

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Najveće pitanje povodom nove produkcije Kerempuha nije njezin odgovor na aktualna ili vječna pitanja svećeničkog celibata i kršenja njegovih strogih pravila, nego odnos predstave i filma. A on je komplementaran, jer film nipošto nije 'foršpan' za predstavu niti je ona nastavak filma drugim sredstvima. Razradom scenarija i dramaturškim intervencijama, dvije priče imaju zajedničke tek osnovne premise i nekoliko dramskih čvorišta, poput svećenika zabrinutog zbog negativnog trenda nataliteta i napuštene djece s previše potencijalnih posvojitelja, dok se značenja i krajnje posljedice poprilično, ako ne i u potpunosti razlikuju. Zato funkcioniraju kao skladna cjelina, dokaz da je kvalitetna drama pogodan materijal za raspisivanje u svakom mediju. Ipak, treba se nadati da Kazalište Komedija neće uskoro napraviti i mjuzikl istog naslova, ne samo zbog svoje kaptolske adrese.

Nepodudaranje filma i ove predstave njezina je, ujedno, i najveća vrijednost te jedini adut na koji može igrati. U skladu s postulatima kazališta koje je satirično upravo toliko da je zapravo imalo samo jedan problem u novijoj povijesti, i to baš s onim Franjom, Kovačeva predstava ostaje na pristojnoj distanci i nema brutalan završetak kao film. Bavi se neodrživošću celibata i mogućnostima ljubavi, ali u njoj nema ni pravog zločina niti neljudskosti, nego tek tragedija, uz povećanu količinu farse. Kad se odluči za takav pristup, što često čini, kod Mate Matišića taj spoj je već prepoznatljivo eksplozivan, zarazno duhovit za one koji ga podržavaju i uvredljiv za one koji žele oči držati širom zatvorene. Ova predstava, međutim, sve to omekšava i svodi bitne probleme na tipične kerempuhovske šale i pošalice. Tako se ljubav svodi tek na seksualnu želju koja mora biti zaokružena brakom, dok se suptilna granica između duševne bolesti i racionalnog uvida tretira tek kao komediografski trik.

Nije to tako napisano, ali je tako postavljeno. Mario Kovač kao da nije htio ili znao, a u Kerempuhu vjerojatno nije ni mogao, napraviti drukčiju predstavu, pogotovo s izvođačima poput Željka Königsknechta ili Ede Vujića, kojima je manira preuzela svaki oblik mišljenja o ulozi i onome što i zašto rade na pozornici. Vješti ali rutinirani komičari s vjernom publikom, oni ipak nisu i izvođači s kojima se, čak i kad bi se to željelo, mogu raslojavati 'finese' svećenika koji buši prezervative u želji da suzbije 'bijelu kugu', ali pritom mora misliti i o grijehu, ili trafikanta koji ih prodaje i tako kompenzira činjenicu da je sterilan. A na njima je, nažalost, naglasak, a ne na tragičnost ženskih likova koje tumače Branka Trlin i Anita Matić Delić.

Jedino gdje se vidi odmak jest redateljevo inzistiranje na snovitosti ostvarenoj teatrom sjena u izvedbi Petre Radin, Petre Bokić i Mirele Tihave, s preuzet(n)im motivima i nespretnom realizacijom. No i zagrobni san je tek dio ove slagalice s razumijevanjem koje će možda biti problema, ali važnije je ipak da ne bude problema s vrijeđanjem vjerskih osjećaja. U kazalištu koje bi željelo biti satirično to se rješava unaprijed, neprobojnim kondomom.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!