Od trenutka kada se prvi put začuo u klubovima New Orleansa, jazz je bio više od žanra. S korijenima duboko u iskustvu otpora i potrage za slobodom, u duhovnoj glazbi i bluesu, u improvizaciji koja je omogućavala zajednicama da izraze ono što im je društvo uskraćivalo, jazz je bio i ostao glazba paradoksa – istodobno intimna i kolektivna, strukturirana i nepredvidiva, sloboda s dva lica, introspektivnim i društvenim.

U Hrvatskoj od početka uglavnom glazba za manjinski krug entuzijasta, jazz nikada nije postao dio mainstreama ali je, ponajviše zahvaljujući Bošku Petroviću, razvio kontinuitet i stvorio vlastitu publiku. Posljednjih godina, u tu se tradiciju upisalo jedno novo poglavlje: prije tri godine američka vokalistica hrvatskih korijena Thana Alexa utemeljila je na Lopudu festival koji kombinira umjetnički dijalog, edukativne radionice i koncerte na otvorenom u posebnom ambijentu otoka. Zamišljen kao laboratorij i mjesto razmjene i susreta, Ponta Lopud Jazz Festival od početka se gradio s ambicijom da postane međunarodno prepoznat, dovodeći velika imena svjetskog jazza i mlade glazbene nade iz čitavog svijeta.

Jedan od renomiranih gostiju ovogodišnjeg festivalskog izdanja je Michael Mayo, vokalist i pijanist iz Los Angelesa kojeg kritika posljednjih godina opisuje kao jedno od najintrigantnijih imena svjetske jazz scene. Njegov dolazak simbolično povezuje različite tradicije i suvremene impulse: u njemu se spajaju gospel i soul korijeni, discipline jazza i improvizacije, te otvorenost prema tehnologiji i suradnjama koje prelaze žanrovske granice.

Umjetnik s glasom sposobnim prelaziti nevjerojatne granice raspona i boja, Mayo dolazi iz glazbene obitelji čije nasljeđe otvara čitavu povijest afroameričke popularne i jazz tradicije: majka Valerie Pinkston pjevala je uz Luthera Vandrossa i Beyoncé, otac Scott Mayo svirao s legendarnim sastavom Earth, Wind & Fire. Kada govori o prvim trenucima u kojima je shvatio da njegov glas nije samo sredstvo izražavanja, nego instrument s vlastitim identitetom, vraća se u djetinjstvo.

Postoje različite vrste slobode, jazz je jedna od njih

"Pjevanje je za mene oduvijek bilo vozilo kojim sam izražavao samoga sebe i, budući da je to bilo poticano u mojoj obitelji, osjećalo se potpuno prirodno", govori u razgovoru za tportal. "Ali kako sam odrastao i sve dublje ulazio u glazbenu praksu, počeo sam preciznije uočavati ono što volim i cijenim. Imao sam i sreću da su me vodili nevjerojatni učitelji, pokazujući mi glazbu koju nikada prije nisam čuo. Dakle, za mene je to doista krenulo iznutra, ali je zahvaljujući ljudima oko mene s vremenom naraslo u ono što imam danas."

Njegov odgovor dobro ilustrira kako jazz često nastaje u dodiru intimnog i zajedničkog: ono što polazi iz unutarnjeg impulsa raste zahvaljujući mentorima, učiteljima i zajednici. Jazz je, uostalom, uvijek bio i glazba prijenosa – iskustva starijih umjetnika pretaču se u nove generacije, koje pak otvaraju vlastite putove. Zato nije čudno što Mayo jazz opisuje kao slobodu, ali i filozofiju slušanja. On odbija pojednostavljeno shvaćanje slobode kao isključivo individualne samovolje: za njega je ona uvijek dijalog.

"Sudjelovao sam u mnogim kolektivnim projektima u kojima gradimo nešto zajedno. Radio sam i vlastite projekte gdje sam ja zapravo bio taj koji odlučuje kamo će glazba krenuti. Iskreno, sviđa mi se oboje. Ne mislim da slušanje drugih ili prepuštanje nekome drugome da vodi znači gubitak slobode – to je samo drugačija vrsta slobode. Postoje inherentna ograničenja u svemu što se radi u grupi, ali postoje i inherentna ograničenja u svemu što radiš sam. U oba slučaja može nastati ljepota, samo ovisi što želiš postići i gdje ti je u tom trenutku glava."

Ne perfekcionizmu, ali vježbati moraš do iznemoglosti...

Ta otvorenost posebno se osjeća na njegovom posljednjem albumu Fly, objavljenom 2024. Ako je prvijenac Bones bio duboko introspektivno pismo samome sebi, onda je Fly pokušaj da se zabilježi ono kamo teži, svojevrsna mapa željene budućnosti, govori. "Bones je bilo pismo samome sebi, oda tome gdje sam tada bio. A s Fly sam želio stvoriti nešto što će biti oda onome kamo želim ići." Proces je bio drukčiji: manje dugotrajnih kalkulacija i kontemplacija, više organske slobode. "Htio sam da kompozicije i aranžmani djeluju lakše, slobodnije, lebdeće."

Ono što ga je pritom vodilo bila je i želja da pobjegne od perfekcionizma. Jazz je, kaže, u svojoj srži glazba oslobađanja, ali upravo njegova tehnička zahtjevnost često zarobi izvođače u beskonačnim krugovima vježbanja i samokritike. "Kad god odem predaleko u perfekcionizam, podsjetim se da to zapravo nije ono o čemu ova glazba govori. U svojoj srži jazz je glazba oslobađanja, slobode, istraživanja, zajedništva, igre i otpora. Nije riječ o tome da poliranost vrijedi više od svega, nego da razvijaš svoj odnos s praksom. Moraš ostati u vježbi jer što više vježbaš, to ti je lakše izraziti što god poželiš."

Jazz je, dakle, i metafora života – ples između discipline i spontanosti, između instinkta i namjernog oblikovanja. Njegova biografija pokazuje kako se taj ples odvija između korijena i novih horizonata. Odrastanje u Los Angelesu značilo je uranjanje u svijet u kojem se križaju gospel, soul i jazz, dok mu je studij na Herbie Hancock Institute of Jazz Performance donio neposredan susret s velikanima – Hancockom i Wayneom Shorterom. "Utjecalo je to na mene neizmjerno. Odrastao sam slušajući nevjerojatnu glazbu u LA-u. A Hancock i Shorter otvorili su mi potpuno nove horizonte i način razmišljanja o zvuku i umjetnosti", govori Mayo.

U vremenu buke i dezinformacija, moramo reagirati

Jazz se u posljednjih stotinu godina premjestio s margina na prestižne pozornice, od avangarde do tradicije, u čemu Mayo vidi i priliku i opasnost: priliku da se stalno otvara novim zvukovima, ali i opasnost da se zatvori u konzervativnu samoreferencijalnost. "Svaki put kad pomislim da sam uhvatio konce u tome što ljudi rade, pojavi se netko s nečim novim što nikada nisam čuo. To mi se čini potpuno u skladu s tradicijom jazza. Nažalost, u sceni postoji i sklonost konzervativizmu i osuđivanju novih zvukova, a to je po meni suprotnost onome što jazz jest. On bi se uvijek trebao razvijati i mijenjati, dok istovremeno čvrsto drži ono što je bilo prije. To je ples."

U tom plesu nalazi se i društvena dimenzija. Jazz je nastao iz iskustva marginaliziranih zajednica, iz otpora i borbe za slobodu. Danas, u svijetu obilježenom novim podjelama i autoritarnim retorikama, od Trumpa u SAD-u do sličnih fenomena drugdje, Mayo smatra da odgovornost glazbenika postaje sve važnija. "Sve je važnije da se glazbenici oglase pred nepravdom. Kako se klasne i društvene razlike produbljuju, a oko nas je sve više buke i dezinformacija, moramo se odazvati trenutku", kaže.

Priznaje, međutim, da je ponekad teško znati kako to uopće učiniti. "I sam to još pokušavam shvatiti. Smatram da je važno slušati glasove aktivista i organizatora zajednica koji taj posao rade već dugo, učiti od njih. A mi moramo voditi srcem i glazbom, i nadati se da time možemo pridonijeti pozitivnoj promjeni."

Svi smo u tome zajedno, zaplešimo i izgradimo uspomenu

U tom smislu, njegove suradnje – od Lennyja Kravitza, preko irskog rap kolektiva Kneecap pa do Jacoba Colliera – pokazuju kako se jazz glas može kretati između različitih svjetova i pritom ostati svoj. Kneecap, čiji su politički nastupi nedavno rezultirali i sudskim optužbama, pokazuje kako umjetnička provokacija može proizvesti snažne društvene reakcije. Mayo takve susrete vidi kao priliku da uči o vlastitom glasu i granicama slobode.

Jednako važna tema je i publika. Ona se mijenja: mlađe generacije otkrivaju glazbu putem algoritama i streaming servisa, dok je jazz vezan uz iskustvo uživo. Mayo taj jaz ne vidi kao nepremostiv. "Streaming je promijenio način na koji otkrivamo i konzumiramo glazbu, ali to također znači da ljudi dolaze na koncerte s ušima već otvorenima za nove ili neočekivane zvukove. Činjenica da je danas sve tako neposredno znači i da ljudi koji dolaze na nastupe zapravo još više cijene iskustvo uživo – biti u fizičkom prostoru s drugim ljudima i dijeliti umjetnost. Mislim da to nikada neće nestati. I upravo se na to volim osloniti kada nastupam. Svi smo ovdje zajedno, hajdemo stvoriti uspomenu."

A upravo će Lopud biti takvo mjesto stvaranja uspomena. Intimno okruženje festivala Mayo vidi kao priliku za igru i otvorenost, za glazbu koja može "rasti i disati" i za veze koje se stvaraju između umjetnika i publike. "Želim donijeti igru i otvorenost, i u glazbenom i u osobnom smislu. Festivali poput Ponta Lopuda stvaraju prilike da glazba raste i diše, i da se formiraju stvarne veze između umjetnika i publike. Za mene je najvažnije pojaviti se kao cjelovit ja, spreman slušati jednako kao i pjevati. Ako mogu ponuditi iskrenost u svom nastupu i stvoriti prostor u kojem se i drugi glazbenici osjećaju nadahnuto učiniti isto, mislim da ćemo svi otići s nečim trajnim."

Mali otoci poput Lopuda, dodaje, mogu dati upravo ono što glazbenicima najviše nedostaje: prostor i tišinu. "Kao glazbenik na stalnoj turneji ono što mi najviše treba jest vrijeme, prostor i tišina. Publika također ima koristi kada glazbenici dobiju priliku odmoriti se i promisliti." U toj jednostavnoj rečenici možda se i krije smisao festivala poput ovoga: stvoriti oazu gdje se jazz može vratiti svojoj biti – razgovoru, zajednici, slobodi i igri.