BORNA VUJČIĆ

Politička situacija može mi biti inspiracija jedino za dobru komediju

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 10.07.2015 07:04
  • Objavljeno 10.07.2015 u 07:04
Borna Vujčić

Borna Vujčić

Izvor: Pixsell / Autor: Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Mladi pisac Borna Vujčić posvetio je dramu 'Pečat' svojem ocu Borislavu Vujčiću, piscu i suosnivaču Kazališta Ulysses, koji je preminuo prije deset godina, a bit će praizvedena 27. srpnja u povodu 15. obljetnice tog teatra u Etnografskom muzeju na Velikom Brijunu

Nekoliko tekstova Borne Vujčića, trenutačno studenta dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, već je postavljeno na daske, a među njima se ističe predstava o disfunkcionalnoj peteročlanoj obitelji 'Pa može se i tako reći' koja je u režiji mladog Lovre Krsnika premijerno izvedena u ožujku prošle godine na 9. Kazališnoj reviji Akademije dramske umjetnosti, a zatim i u Vidri.

Napisao je i dramski predložak za mjuzikl 'Pobuna osjećaja', izveden prije tri godine u zagrebačkom kinu Studentski centar. Također, autor je scenarija za glazbeni film 'Kiša', čije su snimanje inicirali učenici i profesori njegove bivše Gimnazije Tituša Brezovačkog kako bi promicali ideju o važnosti pomaganja siromašnima i ljudima u nevolji.

SEZONA ULYSSESA

Tri premijere, četiri koncerta ozbiljne, rock i tradicijske glazbe te osam predstava i brojna gostovanja, sažetak je ovogodišnje jubilarne 15. sezone teatra Ulysses koja počinje u subotu, 11. srpnja svečanim koncertom u povodu 15. obljetnice teatra na malom Brijunu, najavili su u četvrtak u Puli osnivač teatra Ulysses Rade Šerbedžija i redateljica Lenka Udovički.

Borna Vujčić objavit će na jesen u izdanju Hena Coma i svoj prvi roman 'Nužno zlo', nastao još u gimnaziji, koji također kao i njegov dramski tekst 'Pečat' predstavlja sliku društva u malome. Zbog toga se može reći da tog mladog autora najviše zanimaju ljudske sudbine stavljene u društveni i politički kontekst u kojem zatim prati uspone i padove velikih ideja, ali i malih ljudi. Zanimalo nas je li mu hrvatska politička scena bitan okidač u pisanju?

'Politička situacija Hrvatske može biti inspiracija jedino za dobru komediju', kaže Vujčić dodavši da njegovo zanimanje za analizu društvene situacije ide više iz potrebe za proučavanjem šire, globalne slike svijeta te života velikana kroz povijest.

'Ovo što imamo danas je prilična smijurija. Ne osjećam ništa prema tome, osim potpune nezainteresiranosti. Kad bih prema tome osjećao neku pripadnost bilo bi me sram i zato se od toga ograđujem. Da naša stvarnost često ima komičnu strukturu, pokazalo se, recimo, prigodom obilježavanja Dana antifašističke borbe. Istog dana premijer se kleo u Tita, a predsjednica u Tuđmana, što bi bilo smiješno da nije tužno. Pokazalo se da svatko gura svoje te do čega može dovesti demokracija: da potpuno različite, duhovno i ideološki neujedinjene političke opcije mogu zauzeti jednako važna mjesta i na kraju dovesti do potpune degradacije i farse', smatra Vujčić.

'Inspiraciju nalazim u velikom poštovanju prema ideji države, uređenja, moći, vladanja i ideji pristajanja na tuđu volju i riječ na temelju toga što je taj netko sposobniji od nas za takva pitanja. Međutim, danas, naročito kod nas imamo izdaju te ideje koja se pretvara u nešto što ide prema komičnijim varijantama. Ja želim da se to promijeni i mislim da je promjena moguća', poručuje mladi autor.

Drama 'Pečat' započela je svoj život, nastavlja Vujčić, kao kratki dramski tekst na zadanu temu pravde, koji je napisao povodom natječaja za projekt Regionalne mreže akademija, koja uključuje i zagrebačku. 'To je jako zanimljiv projekt koji objedinjuje šest akademija iz regije gdje smo se mi u okviru studentske suradnje ispremiješali tako da je svatko dobio suradnika iz druge zemlje kako bi razvijao svoj kratki tekst. Primjerice, ja radim kratku verziju 'Pečata', odnosno, prvu scenu koja je pisana kao zasebna cjelina, zatim se on razvija na sarajevskoj, a režira je student s beogradske akademije', kazuje Vujčić.

Borna Vujčić i glumci u Pečatu Pixsell

Borna Vujčić i glumci u Pečatu Pixsell

Izvor: Pixsell / Autor: Photo: Igor Kralj/PIXSELL

'Radnja 'Pečata' smještena je u birokratski, politički i državnički milje u kojem promatram funkcioniranje ideala pravde', nastavlja. 'Tu pravdu doživljavam kao obećanje koje se često čulo tijekom povijesti, a koje se znalo iznevjeriti, kao nešto u što su se mnogi kleli te su je koristili kao lijepu riječ za postizanje puno samodopadnijih ciljeva. Taj povijesni narativ bio mi je jako zanimljiv i išao sam ga prikazati u okviru distopije u kojoj je pravda glavna vrijednost jedne fiktivne države i jednog režima koji svoju vlast i djelovanje zasniva na temelju preraspodjele, odgovarajući na pitanje što je pravedno. Takav sustav provode likovi u čiji život dolazi građanka koja po novodonesenom zakonu mora podnijeti značajnu žrtvu za drugoga jer je to proglašeno pravednim.

Predstava 'Pečat' zapravo je komorni, ali mobilno osmišljen projekt koji se neće igrati na tvrđavi Minor na Malom Brijunu, nego u kazališno neiskorištenom prostoru Etnografskog muzeja na Velikom Brijunu. Redateljica je Lea Anastazija Fleger, također studentica, koja je protumačila njegov tekst, otkriva Vujčić, originalnim scenografskim rješenjem, a u predstavi glume Goran Grgić te mladi glumci Katarina Strahinić i Silvio Mumelaš.

'Njezino scenografsko rješenje za predstavu bilo je maštovito i jako dobro elaborirano', kaže Vujčić dodajući da su došavši u Etnografski muzej na Velikom Brijunu otkrili da je tlocrt koji je nacrtala još u Zagrebu praktički bio jednak prostoru u tom muzeju. 'Izgledalo je kao da je ona skicirala taj muzej, a ne vlastitu ideju. Čak smo pronašli i ogroman kameni stol koji podsjeća na oltar odnosno žrtvenik što je relevantno s obzirom na totalitarnu notu režima koji je stvoren unutar te naše fikcije. To je bio nadrealan trenutak koji je stvorio onaj osjećaj da je to - to. Dakle, taj prostor na Velikom Brijunu funkcionira ne samo zbog praktičnih nego i umjetničkih razloga, da ne govorim o ljepoti tog prostora i ideje ambijentalnog kazališta koju do maksimuma dovodi i scenografkinja Marta Crnobrnja.'

Na pitanje možemo li se u drami prepoznati te kako priča korespondira s našim vremenom i prostorom, Vujčić je odgovorio da je u tekstu prikazano izmišljeno postdemokratsko društvo.

'Taj sustav funkcionira na temelju oduzimanja jednome da bi se dalo drugome', objašnjava Vujčić. 'Takve su ideje bile realizirane na gospodarskoj razini odnosno razini novca i nekretnina i javljaju se i tekstu, no proširene su na manje konkretne stvari kao što je izbor bračnog druga koji se također može dodijeliti ili oduzeti. Sistem je aktualan i prepoznatljiv u tom smislu da je svakom gledatelju ostavljen izbor što će u tome pronaći. Neki će u tome vidjeti našu prošlost, neki našu sadašnjost. Iako tekst nudi rješenje koje je prilično rigidno i ne zvuči kao bolja solucija, u dijalozima, likovima i situacijama zapravo se nalazi vrlo oštra kritika demokracije.'

Na upit hoće li predstava dati i ocjenu pravednosti u današnjem vremenu, Vujčić je odgovorio da će je dovesti u pitanje. 'Ne postavlja se pitanje kako pravda danas funkcionira ili kako je prije funkcionirala, nego što ona uopće jest. Što je pravedno ključno je pitanje koje nas prati od početka života i oko toga se svađaju djeca na igralištu jednako kao i zastupnici u Saboru. I predstava pokušava uspostaviti dijalog s tim pitanjem.'

Na profesionalni put Borne Vujčića bitno su utjecala ljeta na brijunskom otočju gdje se od malih nogu družio s umjetnicima koji su sudjelovali u projektima Kazališta Ulysses. 'To me otočje odgojilo', ističe Vujčić dodavši da je tokom tih 15 godina prema podacima iz monografije koju je uredila njegova majka Marina Vujčić, kroz Kazalište Ulysses 'prostrujalo 500 umjetnika, od studenata ADU-a do kazališnih velikana' te da je u druženju s Radom i Lenkom, ali i sa svim ostalim umjetnicima naučio da smo svi isti te stoga nikad nije razvio strah prema ljudima koji su obogatili svijet umjetnosti.

S druge strane odredilo ga je i odrastanje u obitelji pisaca Marine i Borislava Vujčića koji su mu usadili ljubav prema riječima i književnosti.

'Teško mi je vjerovati da kromosomi mogu prenijeti riječi i maštu, ali možda je i to moguće. Što se tiče samog odgoja, roditelji me nisu ni na što prisiljavali niti su me izričito usmjeravali, no pružili su mi sve uvide u svijet književnosti i kazališta. No sve do kraja gimnazije bio sam izgubljen. Tek me je druženje s umjetnicima koji su sudjelovali u projektima Kazališta Ulysses pokazalo da je pisanje moj životni put. To sam u potpunosti osvijestio kao maturant shvativši da to još trebam blagosloviti odabirom Akademije dramske umjetnosti na kojoj ću nastaviti svoje obrazovanje nakon škole. U srednjoj školi sam se više orijentirao prema prozi i napisao dva romana, no tek me je Akademija definitivno usmjerila prema kazalištu', kaže Vujčić otkrivajući da se radnja njegovog prvog romana 'Nužno zlo' događa u izmišljenoj XX. gimnaziji u kojoj dva razreda na alegoričan način predstavljaju države odnosno dva društvena uređenja – socijalistički i kapitalistički, dok predsjednici razreda postaju vođe skupine ljudi.

'Ta dva uređenja stavljena su u hladnoratovsku situaciju supostojanja gdje zbog ideološkog sukoba postoji stalno trenje, pa i naznaka doslovnog sukoba između dva razreda. Radi se o trenju između učenika koji slijede svoja uvjerenja i ustraju u njima tako da se na razini cijele škole stvara atmosfera sukoba u koju su uvučeni i oni koji s njim nemaju nikakve veze. Zaplet pokreće dolazak novog učenika u gimnaziju koji odmjerenim spletkama postaje predsjednik svog razreda, što zatim mijenja živote svih likova. U romanu se pojavljuju, na primjer, predstavnici medija, tajnih službi, konzervativci i liberali, ali i 'obični' ljudi čije sudbine ovise o spletkama onih na vrhu. Tako gimnazija postaje odraz društva s naglaskom na političku dimenziju', zaključuje Borna Vujčić.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!