Poezija je sjajna u svakom godišnjem dobu, ali upravo je prvi dan proljeća ujedno Svjetski dan poezije. Tako se svakog 21. ožujka podsjećamo kako nas pisanje, ali i čitanje poezije može utješiti, zamisliti, nasmijati, rastužiti, pomoći nam da se odmaknemo od stvarnosti i problema ili da se s njima suočimo. Kao i sva književnost te kao umjetnost općenito u svim svojim očaravajućim i raznovrsnim formama.

Riječi pjesnikinja i pjesnika itekako su žive, srećom ne samo u bilježnicama u koje se sele iz njih, jer brojni koriste društvene mreže za izražavanje misli i osjećaja umjetničkim korištenjem jezika. Pjesme se recitiraju u knjižnicama, čak i u zadimljenim klubovima, a iako je stanje s izdavanjem zbirki pjesama teško, kao i općenito sa svim novim književnim uradcima, nude se određene šanse za objavu, makar kroz samoizdavaštvo.

Umijeće stvaranja vrijednih stihova povod je i za intervjue s istaknutim književnicima, kakve i sami objavljujemo na tportalu. Međutim, dok televizijski kanali između vijesti i reklama puštaju filmove i serije, a radio glazbu, veliki informativni portali i novine (čast rijetkim iznimkama) većinom objavljuju isključivo vijesti, ali ne i poeziju, romane u nastavcima ili kraće priče. TV daje krila filmskoj umjetnosti, radiostanice glazbenoj, ali što se dogodilo s portalima i novinama?

Novinska poezija nekoć je bila snažna: 'Dnevne su novine svakako vodile više računa'

Sveučilišni profesor na Odjelu za kroatistiku Sveučilišta u Zadru Tin Lemac već četiri godine predaje Stilistiku, Pjesničke poetike, Povijest hrvatskog stiha, Stilistiku lirskog teksta i Teoriju i stil ispovjednog lirskog pjesništva. U razgovoru za tportal rekao je da u javnim medijima vlada nedostatak poezije, što pripisuje 'nedostatku kulturnih sadržaja u medijima uopće'.

'Teško je dokučiti razlog jer se uvijek možemo osvrtati i komentirati opća mjesta: pad razine kulture uopće, pad čitalačke pismenosti, svođenje poezije na rub ili samo na uske krugove čitatelja i pjesnika (...). Bitno je reći da je to tzv. prijašnje vrijeme bilo više naklonjeno knjizi. O književnosti se raspravljalo, ona se čitala, same prostorije Društva hrvatskih književnika u Zagrebu bile su dijelom i Klub književnika, u kojem su se oni sastajali, pili kavu, razmjenjivali ideje i vijesti o novim knjigama. Dnevne novine svakako su više vodile računa o ovome što navodite', smatra Lemac.

Kopajući po povijesti, naišli smo i na pojam newspaper poetry (novinska poezija). Bila je to redovna odlika američkih i britanskih novina s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, kada one nisu samo pisale vijesti o književnosti, već su i objavljivale barem po jednu pjesmu u svakom broju. Sami čitatelji su cijenili, čuvali i izrezivali te uratke, a pjesme su varirale od lakših do političkih tema. No s vremenom se promijenila čitateljska kultura, kao i svrha samih novina, čime smo lagano došli do današnje situacije. Iako Lemac kaže da nije konkretno stručan za temu novinske poezije, misli da se 'time demokratizirao i sam novinski medij jer je poezija postala javna i dostupna većem dijelu čitatelja'.

'U današnjim dnevnim novinama nema mjesta za poeziju i ona je prisutna samo u specijaliziranim književnim časopisima. No nekoć smo je mogli naći u novinama, makar prisutnu na rubnicama, kao i njezinu kritiku. U današnje je vrijeme internet najdemokratičniji medij, što ima svoje prednosti i nedostatke. Postoje portali, stranice na Facebooku i blogovi na kojima autori objavljuju i recitiraju poeziju u video i audiosnimkama. To je velika prednost našeg vremena i zbog poezije i zbog čitatelja', usporedio je Lemac stanje s poezijom nekada i danas.

Književni portali imaju publiku: 6000 posjetitelja mjesečno

Jedna od takvih specijaliziranih stranica je portal Čitaj mi, a vodi ga Jelena Zlatar Gamberožić. Inače sociologinja i znanstvena savjetnica u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, i sama je prozna autorica kojoj je prošle godine izašla zbirka priča 'Lepet', a u Centru za kreativno pisanje u Zagrebu (CEKAPE) vodi radionice proze.

Iz tog iskustva, kao i potrebe za povezanošću sa suvremenim autorima, došla je na ideju o pokretanju stranice o književnosti prije pet godina. U razgovoru za tportal nabrojala nam je više specijaliziranih književnih medija, a za svoju stranicu kaže da je 'jako zadovoljna' njome.

'Prvenstveno time što mi se ljudi javljaju gotovo svakodnevno, bilo komentirajući pročitano, bilo molbama za objavom njihovih proznih i poetskih tekstova. Iako imam samo elementarne podatke i statistiku, vidim da je u posljednja tri mjeseca bilo oko 21.000 posjeta stranici, a mjesečno na nju klikne oko 6000 posjetitelja. Mnogi autori koji objavljuju na stranici također mi preporuče svoje kolege i tako me povezuju s njima, a krug se širi. Nisam očekivala posebnu čitanost, pa čak ni to da će portal zaživjeti, a pogotovo trajati ovako dugo, prvenstveno zato što ga održavam i vodim sama. Zato ovdje imam potrebu zahvaliti svima koji šalju svoje radove, čitaju, preporučuju drugima, dijele i na bilo koji način podržavaju', rekla je Zlatar Gamberožić.

Društvene mreže promijenile ljudsku percepciju

Upitana o ranijim trendovima u novinama u razdobljima u kojima se poezija redovno objavljivala, naša sugovornica smatra da je bitno sagledati ne samo drukčiju društveno-političku situaciju, već drukčiju ljudsku percepciju.

Društvene mreže naprosto su promijenile način i brzinu prenošenja informacija, kao i njihovu količinu.

'Toliko je informacija da ne znam tko bi se uopće uhvatio u koštac s pisanjem poezije o suvremenim događajima. Najbliže bi tome danas bile kolumne autora koji se bave dnevnim društveno-političkim pitanjima. Ne znam koliko je značajno bilo takvo pisanje za odnos društva i književnosti, za to bih morala ući mnogo dublje u taj fenomen, ali zvuči kao zanimljiva tema za istraživanje', rekla je sociologinja o potencijalu povratka novinske poezije.

Film i glazba ne traže toliko napora publike: 'Poezija je kompleksna'

S druge strane, filmovi i glazba bolje su se snašli, ali Zlatar Gamberožić istaknula je da je književnost, kako poezija, tako i proza, drukčiji tip umjetnosti jer zahtijeva drukčiju vrstu pažnje.

'Lagana glazba na radiju i televiziji može svirati u pozadini dok radimo nešto drugo. Filmovi iziskuju manje napora, možda manje koncentracije od pisane riječi, ako se ne radi o 'težim' i zahtjevnijim filmovima. No poezija je kompleksna – ako je dobra. Ona zahtijeva intelektualni, mentalni, emotivni napor i za većinu nije prostor 'opuštanja' kao što su to glazba i film. Gledajući akcijski film, ne morate razmišljati o pjesničkom izričaju', navela je urednica književnog portala Čitaj mi razlike među tri spomenute vrste umjetnosti.

Društvene mreže: Otvoren prostor za izražavanje, ali što je s kvalitetom?

Stoga kaže da su društvene mreže 'u velikoj mjeri otvorile prostor pjesnicima' te podsjeća na nagradu Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Međutim situaciju s književnošću na tom mediju opisuje kao 'kompleksnu'.

'S jedne se strane doista radi o bezgranično otvorenom prostoru za izražavanje, no s druge: kakva je ta poezija? Je li ona kvalitetna samim time što ima 100, 200 ili 1000 lajkova odabrane publike autora? I ako doista ima 2000 lajkova, je li uopće bitno to što je izdavači ili književna kritika možda ne smatraju dovoljno kvalitetnom? U kakvom je uopće položaju književna kritika naspram društvenih mreža? Je li za autore na društvenim mrežama doista dovoljno stvoriti što veću vidljivost i svoju publiku? Trebamo li tome svi stremiti? Zatim, je li bitno samo proizvoditi i biti produktivan, konstantno pisati, pa i po pet pjesama dnevno na mrežama? Osobno, prije objava na mrežama volim provući tekstove kroz neki kritički filtar, ali je li to danas uopće potrebno? Sve ovo povlači za sobom pitanje: postoji li danas uopće objektivan arbitar dobrog i lošeg pisanja? Također je indikativna činjenica da je na mrežama puno više poezije nego proze, za koju je možda potrebno ipak više promišljanja ili barem vremena', istaknula je Zlatar Gamberožić koristi, ali i mane koje je prepoznala u objavama autora na društvenim mrežama.

Preko Facebooka se probio do knjige i Društva hrvatskih književnika

Navodeći da se pri odabiru pjesnika koje objavljuje na portalu 'prvenstveno vodi kvalitetom', nabrojala je više suvremenih autora koji su je impresionirali, a to su Alen Brlek, Denis Špičić, Ivana Gudelj, Josipa Marenić, da spomenemo neke, kao i našeg sugovornika Denisa Vidovića. Inače odgajatelj u zagrebačkom vrtiću, ovaj humorist iz Siska proteklih godina objavio je pet knjiga u kojima je pokazao svoj šarolik izričaj: od aforizama, preko poezije i osobito haikua, do proznih uradaka. Na dan našeg intervjua bio je gost na tribini Hrvatskog društva književnika, na kojoj je predstavljen kao njihov mladi član u zagrebačkoj Knjižnici Marije Jurić Zagorke. Potom je prošlog ponedjeljka Gradska knjižnica 'Ivan Goran Kovačić' Karlovac navela da je Vidović pobijedio na njihovom pjesničkom natječaju 'Na tragu pjesnika'.

Vrijeme objavljivanja pjesničkih uradaka u mainstream medijima je iza nas, ali Vidović se sjajno pozicionirao na suvremenoj književnoj sceni upravo zbog društvenih mreža.

'Urednik moje prve i ostalih knjiga, Siniša Matasović, upoznao je moj rad preko društvenih mreža. Ne mislim da su društvene mreže loše, što ovisi o tome kako ih koristimo te, kao i sve u životu, imaju i dobre i loše strane. Dobra je stvar to da možemo vidjeti što rade drugi kolege po peru, možemo otići na njihove promocije i to je odlična reklama. Ne mislim da je književnost na društvenim mrežama lošija od one koja se objavi u knjizi, čak mislim da se danas neke stvari isprepliću. Primjerice, moji prvi aforizmi za javnost bili su objavljeni na društvenim mrežama, a kasnije u časopisu Riječi Matice hrvatske, pa zatim u knjizi. Mislim da bi Mark Twain i njegovi aforizmi bili jednako atraktivni i dobri na društvenim mrežama, da ih je imao, kao i u knjigama i novinama u kojima je objavljivao', opisao nam je sisački pisac na svom primjeru put do pjesničke slave.

Djecu plaše knjigama: 'Pitam se jesam li u pogrešnom vremenu, ali...'

Vidović nam dodaje da pisanje osjeća kao potrebu, a knjigama je bio okružen odmalena te su ga roditelji vodili u knjižnicu i prije nego što je znao čitati. Stoga mu je, kaže nam, teško govoriti o tome da ljudi danas manje vole čitati. Štoviše, istaknuo je da svake godine puno ljudi posjećuje Interliber. S druge strane, bilo mu je žao kad je od prijatelja čuo iskustvo koje je njegovo dijete imalo u vrtiću.

'Kaže mi da tamo plaše djecu da će im pročitati neku knjigu ako budu zločesta. Osobno radim u vrtiću u kojem potičemo čitanje, čitamo djeci prije spavanja, a kad su nemirna, kažemo im da im nećemo pročitati priču. Zamišljam sada da kažemo srednjoškolcu da ne smije čitati ako nije dobar i nisam siguran koliko bi ga to uplašilo. Možda je stvar u tome da se knjiga i dalje predstavlja kao kazna, nešto što se ocjenjuje. Ako ne pročitaš lektiru, dobiješ manju ocjenu, a čim je nešto obavezno, to te odmah odbija. Da nisam zavolio čitanje prije osnovne škole, vjerojatno ga ne bih zavolio ni zahvaljujući osnovnoj školi. Možda bi bolji način bio da se knjiga predstavlja kao nagrada', istaknuo je Vidović.

Dodao je i da prije nije bilo ničeg drugog osim književnosti, a redovnici koji su pisali knjige zaključavali bi ih lancima, pokazujući koliko su cijenili te rukopise. Stoga ga pitamo zavidi li katkad starijim pjesnicima što nije rođen u nekom od ranijih stoljeća, u kojima se književnost više cijenila. Međutim, kad se sve zbroji, osim što je uspio doći do svoje publike u 21. stoljeću, drago mu je da živi u znatno slobodnijem vremenu nego u onom u kojem je knjiga bila popularnija.

'Često se zapitam jesam li u pogrešnom vremenu jer nisam nešto napredan oko tehnologije. Ali onda se sjetim da sam humorist i da bih zbog stvari koje pišem u nekom drugom vremenu, kad su bile samo knjige, bio ili spaljen na lomači, strpan u zatvor ili poslan na jedan od pitoresknih otočića na Jadranu. Ne bih dobro prošao, a ovo vrijeme i ova država Hrvatska izvanredni su za humorista. Mogu se nasmijati bilo kome i bilo čemu, od samoga sebe pa do vlasti. To i radim i to prolazi – nisam u zatvoru, očito. Možda ću biti poslije ovoga intervjua', uspoređivao je uz smijeh Vidović pluseve i minuse različitih povijesnih razdoblja za pisce.

Novinski portali imaju potencijal, ali prijeti trivijalizacija

Ako je suditi po iskustvima naših sugovornika, čini se da je situacija s poezijom i općenito književnošću u Hrvatskoj, baš kao i ljepota umjetnosti: u oku promatrača. Moguće je doći do publike, izraziti svoje misli i osjećaje, povezati se s publikom i kolegama te se upustiti i u one vječne rasprave o tome što je dobra i kvalitetna umjetnost. Ali dok je filmove i glazbu praktički nemoguće izbjeći, jer o njima se i izvještava i emitiraju se kao umjetnička djela u pauzi između informativnog dijela medijskog programa, poezija dobiva nikakav ili u usporedbi s ovim umjetnostima skroman prostor i termin.

Na pitanje bi li novine i informativni portali mogli vratiti objavljivanje književnosti kao u nekim starim danima, Lemac se slaže da su 'popularizacija i propaganda danas jako bitne za plasiranje proizvoda u javni prostor'. Stoga smatra da bi novine i novinski portali mogli učiniti isto s književnošću, otvarajući pisanoj umjetnosti šira vrata od isključivo specijaliziranih portala i medija.

'No treba osmisliti strategije da se ona ne bi vulgarizirala i trivijalizirala, što se često događa u takvim situacijama, i moguće bi bilo vratiti poeziju makar na rub uz njezinu jaku popularizaciju. Prepreke su tome nedostatak kulture čitanja i općenito zanimanja za poeziju. Bilo bi nemoguće i suviše pretenciozno govoriti o korjenitim promjenama obrazovnog sustava i cijele kulturno-ekonomske paradigme u kojoj živimo. Možemo se uzdati u ponekog čitatelja. I njegov glas. Jer dobar glas daleko se čuje, a i sva je književnost prvobitno iznikla iz usmenog medija', iznio je profesor sa Sveučilišta u Zadru mogućnosti, ali i izazove potencijalnog vraćanja objavljivanja književnosti u mainstream novinskim medijima, uključujući one internetske.

Pjesnik spreman za suradnju s novinama i portalima

Vidović nam navodi da je 'naivni idealist' pa se nada da će se novinska poezija vratiti.

'Kako i u koje vrijeme, to ne znam, ali možda je to kao s odjećom i vraćanjem mode. Nešto što se nekad nosilo pa se vrati, a možda će i poezija tako doživjeti svoj uzlet', kaže.

Pritom, dođe li taj dan, ne dvoji s kime bi surađivao.

'Dragi tportal, ja sam uvijek otvoren sa svojom poezijom', zaključio je vedro raspoloženi Vidović.