Možda se ne da svakome čitati knjige, odlaziti u kazalište i na izložbe. Srećom, zato su filmovi i glazba dva oblika umjetnosti koji se lako upijaju i doživljavaju pa svatko njima voli kratiti svoje slobodno vrijeme. Obje vrste umjetnosti, toliko šarolike da svatko može pronaći nešto za sebe, danas je uobičajeno konzumirati i slušati kroz digitalne formate. No posljednjih godina došlo je do nagle eksplozije slušanja glazbe na pločama. Gotovo da se podrazumijeva to da svaki novi album dobiva i svoje vinilno izdanje, a ljudi sve više idu na buvljake ili u glazbene dućane da bi kupovali stare i nove naslove koje slušaju na gramofonu.

Retro je opet in, barem kada je riječ o glazbi. Filmovi, s druge strane, nisu doživjeli veliki povratak u osamdesete, kada je VHS, popularna videokazeta, bio glavni način njihova gledanja kod kuće. Zajednice sakupljača VHS-ova ni izbliza nisu toliko eksponirane kao sakupljači ploča, a pitanje je gdje uopće kupiti neku staru videokazetu i pripadajući videorekorder koji je može puštati.

K tome, dok glazbenici čak i mlađe generacije cijene gramofonske ploče do te mjere da izdaju glazbu na vinilu (makar u skromnim nakladama), filmaši više nemaju takav poriv, čak ni kad je riječ o ograničenim izdanjima novog filma na VHS-u za najvjernije fanove.

Rafaelić i danas ima 200 kazeta: 'VHS filmu daje auru koji nemaju ni kino ni filmske platforme'

Videokazetu mnogi vjerojatno već dugo nisu vidjeli uživo, ali povjesničar filma i filmski kritičar Daniel Rafaelić kaže nam da za njega VHS uopće nije medij koji je nestao. Štoviše, navodi nam da njegov videorekorder savršeno radi, a njegova kolekcija od oko 200 videokazeta i dalje je upotrebljiva.

'Gledanje filma na kazeti daje filmu posebnu auru koju ne mogu replicirati ni u kinu, ni na digitalnim platformama, ni na laptopu, niti bilo gdje drugdje. Međutim, kad govorimo o kolekcionarstvu, VHS je zapravo čak i u vremenu svog najvećeg uzleta bio neprecizan medij i niste mogli manipulirati njime. Bio je analogni medij koji ste, naravno, trebali premotavati. Ako bi u kući bilo malo hladnije, kao ovih dana, kazeta ne bi radila baš kako treba, kao ni magnetska glava samog aparata dok se sve to ne zagrije. Imalo je to neke svoje čari, iako je dolazak DVD-a riješio te probleme, a i slika je bila puno bolja, stabilnija. VHS je imao problema s kolorizacijom, kada su se pojavljivala dupla ramena, duple glave i slične stvari. VHS je zbog idejne nostalgije ušao u supkulturu i možete vidjeti puno hororaca koji se bave upravo snimkama na VHS-u. Međutim visoka kvaliteta slike i prije svega zvuk, jer zvuk je prvi odlazio na VHS-u, nisu bili zadovoljeni. Kolekcionari tu nisu bili na toj razini kao sakupljači ploča', sažeo nam je Rafaelić zašto osobno voli VHS, kao i zašto on nije ponovno oživio poput ploča.

S njim se slaže njegov kolega, filmski i glazbeni kritičar Željko Luketić. Napomenuo nam je da je povijest razvoja zvučnih zapisa i videozapisa 'potpuno različita' kad se sagleda kvaliteta formata.

'Izuzetno je velik raspon između kvalitete VHS-a i današnjeg HD-a na Blu-Rayu. Prema današnjoj procjeni, VHS je imao 320 do 340 piksela, a prosječna HD slika ima oko 1080 do 1920 piksela. Dakle radi se o tri do četiri puta jačoj slici. Kod audioformata, današnji prosječni digitalni zvuk je na razini MP3-ja s 320 kilobajta, a ploče su po svojim zvučnim performansama kvalitetnije od toga', objasnio je Luketić zašto slušanje ploča može donijeti veće zadovoljstvo nego kad se glazba pušta preko računala.

Povijest VHS-a: Industriji jeftina distribucija, gledateljima demokracija i otpor cenzuri

Luketić je istaknuo i da je VHS iznimno bitan za povijest filma, pogotovo za pojedine žanrove – u prvom redu niskobudžetne horore i SF-ove te pornografiju – jer su, kaže, doslovno procvjetali zbog toga. Neki od tih filmova ni ne postoje drukčije nego na starim videokazetama i danas, unatoč niskoj tehničkoj kvaliteti, postižu visoke cijene među kolekcionarima. Uz to, u Britaniji je u vrijeme VHS-a postojao popis filmova koji su bili neprimjereni za kino i nisu se mogli javno emitirati, a VHS je bio način da gledatelji legalno i na svoju ruku dođu do tih naslova. VHS-om su filmske kuće dobile laku i jeftinu distribuciju filmova, a gledatelji – demokraciju.

'Ljudi više nisu bili osuđeni na gledanje isključivo onoga što je u kinima ili na televizijskom programu, a ideja kasnijeg gledanja i snimanja pokazala se izuzetno bitnom. VHS je sa sobom povukao i cijelu novu granu videoteka te su se pojavljivale na svakom uglu. Autori koji su bili nepoznati postali su jako poznati, a videoteke su bile i začetak današnjih velikih kinodvorana i poduzetnika koji se bave distribucijom. Svi su krenuli iz malih videoteka, a dodao bih i socijalnu dimenziju jer su se u videotekama ljudi okupljali i upoznavali s drugima', pobrojao je Luketić sve koristi VHS-a.

Rafaelić se prisjetio toga da su, uz filmove, ljudi kupovali prazne kazete kako bi mogli snimati ono što ih zanima te su se uvijek tražile one najkvalitetnije. Prisjetio se i toga da je film 'Terminator' na originalnom VHS-u koštao oko 200 maraka, što je bilo vrlo skupo pa se masovno presnimavao da bi ga se moglo gledati kao kopiju. Kritičar ističe da VHS predstavlja kinematografiju osamdesetih, a zanimljivo je i to kako su ljudi pazili na kazete. Proizvođači su upozoravali kupce da one ne budu blizu magnetskog polja i da bi se trebale odmaknuti od televizora, iako je videorekorder uvijek stajao uz njega. Također, VHS kazete trebalo je čuvati od prašine te dalje od sunca. Rafaelić je istaknuo da se često dogodilo i da traka pukne unatoč poštivanju svih pravila jer bi jednostavno popustila i gubila čvrstoću dok se vrtjela po mehanizmima. S radošću se prisjetio kako su se ljudi tada snalazili.

'Kada se to dogodilo, odrezali bi mali dio trake i zalijepili je selotejpom; samo ste morali paziti da ga ne stavljate na stranu koja ima magnetski zapis i traka je radila. Naravno, s vremenom bi to ljepilo oslabilo', objasnio je Rafaelić.

Videorekorderi danas koštaju i oko 4000 eura: 'Strahujem da ću biti u problemu kad se moj pokvari'

Naveo nam je da barem nekoliko puta mjesečno gleda VHS kazete. Uz same kazete, bitan je videorekorder, zbog kojeg, kaže naš sugovornik, osjeća anksioznost.

'Svaki put kad ga koristim, strahujem da će u jednom trenutku prestati raditi i da ću tada biti u velikom problemu. Nedavno sam vidio u Berlinu da rade videorekordere u maloj količini, ali cijene su zastrašujuće. Jedan je koštao oko 4000 eura i možda je bio ispunjen zlatom, a da ja to nisam primijetio. No sami proizvođači znaju da su to mikroluksuzna djela za hiperkolekcionare jer u principu nema tržišta za njih', rekao je Rafaelić.

S druge strane, osvrćući se na neke od prizora u popularnoj seriji 'Stranger Things', pa čak i nedavne božićne reklame koje su koristile videokazete, Rafaelić navodi da VHS nije zaboravljen. Ali nije siguran da bi mogao steći kultni status kakav imaju ploče, iako se i nevjerojatne stvari događaju.

'Vidjeli smo da su se audiokazete lagano počele vraćati, što je nevjerojatno, jer postoje ne samo kolekcionari, već grupa ljudi, mikrotržište za koje je očito procijenjeno da je relevantno. Moguće je da se to i ovdje dogodi, makar mi se čini da su proizvodni troškovi puno ozbiljniji. Mislim da je VHS ipak medij prošlosti, ali vidjet ćemo, možda me vrijeme demantira', ustvrdio je Rafaelić.

Proizvodnja VHS-a ne bi se nikome isplatila

Luketić je podsjetio da je posljednje VHS izdanje bio film 'Povijest nasilja' redatelja Davida Cronenberga 2006. godine te se slaže s mišljenjem da videokazete vjerojatno neće zaživjeti i da se danas njihova proizvodnja više nikome ne bi isplatila. Na osnovi svog iskustva izdavanja ploča s Lerijem Ahelom, navodi da se i sama proizvodnja vinila promijenila od osamdesetih.

'Tehnološki, način prešanja vinila, ono od čega se on radi, ostao je isti, ali neki procesi danas su automatizirani te se više pazi na kvalitetu samog vinila i na mastering. Neki ljudi kažu da zbog toga nove ploče imaju bolji zvuk od starih, a ima i onih koji smatraju da starije ploče imaju bolji zvuk. To je stvar osobne preferencije', rekao je Luketić.

Ipak, VHS estetika opstaje i ne da se. Luketić je istaknuo da je redatelj Harmony Korine 2009. godine svoju horor komediju 'Trash Humpers' snimio VHS kamerama da bi dobio estetiku VHS slike. K tome, serija 'Stranger Things', kao i pojedini suvremeni glazbeni spotovi, koriste efekte za emuliranje VHS slike, održavajući taj stil na životu.

VHS i dalje možete gledati u Državnom arhivu

Možda zbog troškova ne možemo očekivati povratak VHS-a, a i nema tu kvalitetu koja je omogućila vinilu preživljavanje tehnološke dominacije novih formata. U međuvremenu, dobra je vijest da za one koji žele pogledati nešto na VHS kazeti nije sve izgubljeno, samo moraju znati gdje tražiti. Konkretno, u Hrvatskom državnom arhivu.

'Omogućavanje pristupa javnosti jedna je od glavnih uloga arhiva. Dakle, kao civilna osoba možete ne samo tražiti da vam puste VHS, nego ako ima neki film koji ne postoji ni na VHS-u, već se nalazi, primjerice, na Betamax (Sonyjeva inačica koja je izgubila bitku s VHS-om jer je on mogao dulje snimati, ali se koristila na televiziji, op.a.) ili filmskoj vrpci, možete doći i platiti arhivistu da vam ga pusti. Ali koliko će ljudi to napraviti? Mi koji se bavimo filmom radimo to redovito i gledamo ih u svim formatima. Nama su zapravo bitniji dokument i informacija nego format', zaključio je Luketić, otkrivši tako da se čak i danas nostalgija starijih i znatiželja mlađih generacija vezana uz to posebno razdoblje filmske povijesti može zadovoljiti.