VIZIONAR 20. STOLJEĆA

Otkrivene tajne veze vuka samotnjaka Le Corbusiera i hrvatskih arhitekata

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 23.06.2016 14:52
  • Objavljeno 23.06.2016 u 14:52
Vedran Ivanković

Vedran Ivanković

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Vedran Ivanković/EPH

Kad je Vedran Ivanković, doktor znanosti i docent na Katedri za urbanizam na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, počeo u Fondaciji Le Corbusier u Parizu kao stipendist francuske vlade istraživati nepoznatu korespondenciju središnje figure moderne arhitekture Le Corbusiera i hrvatskih arhitekata, nije ni slutio da će pronaći mnoštvo nepoznatih činjenica koje će baciti drukčije svjetlo na njihove odnose, kao i na arhitektonsko stvaralaštvo u razdoblju modernizma

'Kad sam počeo istraživati veze Le Corbusiera i hrvatskih arhitekata nije se znalo za ta pisma, osim da je Vladimir Turina prevodio njegov esej 'Le Modulor' na hrvatski jezik i da su neki naši arhitekti, poput Drage Galića, u stopu slijedili njegov stil. No, ja sam intuitivno osjećao da ću pronaći nešto više', kaže Ivanković koji je nalaze tog istraživanja objavio u pitkoj i zanimljivoj knjizi 'Le Corbusier i hrvatska škola arhitekture' u izdanju EPH-a, u kojoj je tiskao i dijelove korespondencije Le Corbusiera s hrvatskim arhitektima, kao i pisma koja je slavni arhitekt kao 20-godišnjak pisao svojoj obitelji s proputovanja Hrvatskom.

Na pitanje do kojih je najvažnijih otkrića došao proučavajući korespondenciju Le Corbusiera s hrvatskim arhitektima, Ivanković je istaknuo da je Le Corbusier najutjecajniji arhitekt 20. stoljeća koji je jedini davao urbanističke i socijalne vizije budućeg društva, a uz to je bio i slikar i kipar te autor brojnih knjiga, u kojima je kroz književne manifeste trasirao nove puteve modernizma i avangarde.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: EPH


'Najmanje četvero hrvatskih arhitekata Zvonimir Kavurić, Ernest Weissmann, Juraj Neidhardt i Vladimir Turina usavršavali su se još 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća u Le Corbusierovu atelijeru. Međutim, oni nisu bili samo suradnici nego i bliski prijatelji što je vidljivo iz njihove korespondencije koja je trajala sve do Le Corbusierove smrti, dakle, od 20-ih do 60-ih godina prošlog stoljeća. To je fascinantno i jako me je iznenadilo jer otkriva da Le Corbusier, koji je bio poznat kao vuk samotnjak i teške naravi, nije išao za osobnim profitom nego je znao cijeniti ono iskonsko u ljudima - iskrenost, dobrotu, humanizam i intuiciju što je rijetko i ne može se kupiti novcem. Čak je odgovorio i na pismo zagrebačke prevoditeljice s francuskog jezika koja mu je iskazala divljenje, premda je u to vrijeme bio jako zaposlen i radio po cijelom svijetu. Taj humanizam i entuzijazam je Le Corbusier u arhitekturi iskazivao kroz borbu za modernu arhitekturu i za pravo na ugodan stambeni i eksterijerni ambijent čime je utjecao na svoje suradnike, a preko njih i na cijelu hrvatsku školu arhitekture', kaže Ivanković.


Po njegovu mišljenju, očito je Le Corbusier svojom intuicijom i unutrašnjim darom uspio prepoznati njihove nedvojbene talente. Naime, svi oni već su radili u drugim europskim biroima pa su zatim puni entuzijazma došli na usavršavanje kod Le Corbusiera. Oni su Le Corbusieru bili osobito dragi suradnici, nastavlja Ivanković, a te godine, kad je kod njega uz četiri hrvatska radilo i nekoliko srpskih, slovenskih i poljskih arhitekata te jedan Rus, Le Corbusier je nazvao 'slavenskom epohom' - Époque slave

U Le Corbusierov atelje prvi je došao Zvonimir Kavurić koji je prethodno radio u Pragu i Parizu, a kako je 1944. kao uvjereni antifašist stradao u Drugom svjetskom ratu, jedini nije uspio razviti dugotrajno prijateljstvo s Le Corbusierom. Juraj Neidhart već je kao nadareni student u Beču dobio prestižnu nagradu za diplomski rad, zatim je radio kod Behrensa u Berlinu, a potom kod Le Corbusiera. Nakon Drugog svjetskog rata Neidhart se s njim našao nekoliko puta u Parizu, a zatim mu je poslao svoj urbanistički projekt revitalizacije i nove izgradnje Marijina dvora u Sarajevu. Taj dokument Le Corbusier je detaljno proučavao, o čemu svjedoče neki komentari koje je zapisao plavom bojom na Neidhardtovim privicima.

Ernest Weissmann, Židov iz Đakova, prvo je radio kod slavnog arhitekta Adolfa Loosa, onda je prešao kod Le Corbusiera, a zatim je kao visoko pozicionirani UN-ov dužnosnik sjedio uz Le Corbusiera i projektanta Brazilije Oscara Niemeyera u projektnom timu za sjedište UN-a. Weissmann je najduže ostao u kontaktu s Le Corbusierom, praktički do njegove smrti. Pisao mu je o raznim temama, primjerice, o tome kako teku pripreme za projekt paviljona Pavillon des temps nouveaux na kojem je surađivao s Le Corbusierom i Pierrom Jeanneretom, a napisao mu je i detaljnu kritiku Le Corbusierova međuratnog urbanizma. Također mu je pisao o mnogim životnim detaljima, poput onoga da je glasovita dizajnerica i Le Corbusierova dugogodišnja suradnica Charlotte Perriand došla iz Pariza u Zagreb, a zatim je otputovala u Kraljevicu gdje je operirala koljeno kod ortopeda Miroslava Deliću, Weissmannova suradnika na projektu jedne od njegovih brojnih nerealiziranih bolnica.

EPH

EPH

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: EPH


Le Corbusier pred nacrtanim Modulorom

Za Vladimira Turinu nije se znalo da je, nakon usavršavanja kod Le Corbusiera sredinom 1930-ih, ostao s njim u kontaktu i nakon Drugog svjetskog rata. U ljeto 1949. Turina je Le Corbusieru napisao prvo pismo, u kojem mu je poslao projekt Dinamova stadiona koji je projektirao zajedno s Franjom Neidhardtom. Le Corbusier je nakon toga Turini slao svoje knjige, a među njima i svoj poznati 'Le Modulor' s posvetom, za koji je pokušavao pronaći zainteresiranog izdavača. Iz pisama se saznaje da se Le Corbusieru obratila i prevoditeljica Magda Kanitz koja ga je pitala za savjet koju bi knjigu. osim 'Le Modulora' još mogla prevesti na hrvatski jezik. Iz njihove korespondencije bilo je vidljivo da je Le Corbusier bio zainteresiran za objavljivanje svojih knjiga u bivšoj Jugoslaviji i to na - 'langue croate'.

Na pitanje može li se iz tih pisama iščitati na koji je način Le Corbusier utjecao na hrvatske arhitekte, Ivanković je odgovorio da je on bio apsolutno njihov uzor, međutim, ta korespondencija istodobno pokazuje da je Le Corbusier cijenio njihove domete i rad.

'Le Corbusier je u 50-ima napisao Vladimiru Turini da su njegove arhitektonske potrage i projekti daleko ispred našeg vremena, priznajući mu tim riječima da je bio ispred tadašnjih svjetskih tokova arhitekture. To priznanje velikog vizionara Le Corbusiera, koji nikome nije priznavao ravnopravnost, jednog vuka samotnjaka i vrlo teške nezgodne osobe, tim je značajnije i veće. Le Corbusier je to pismo poslao mladom Turini, tadašnjem docentu na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu gdje njegovi kolege nisu znali za to pismo niti su mu priznavali njegovu veličinu. Čak ni meni nisu vjerovali, premda sam iznio nedvojbene dokaze. Rekao bih da mu u Kačićevoj 26 nisu mogli oprostiti uspjeh. Srećom, Le Corbusier je svako svoje pismo vrlo detaljno i opsesivno arhivirao, kopirao preko indigo-papira i slagao u ladice pa zato danas znamo da je Turina dobio takve hvalospjeve, kakve je malo tko dobio od Le Corbusiera, i da je bio bolji od svih', ističe Ivanković.

Po njegovu mišljenju, kod Turine se Le Corbusierov utjecaj najviše vidi kod Dinamova stadiona čijoj se fantastičnoj armirano betonskoj konstrukciji divio i Le Corbusier, zatim kod njegova nerealiziranog avangardnog projekta sušačkog plivališta u Rijeci, na višestambenoj zgradi s kockastim balkonima u Križanićevoj ulici u Zagrebu te nadogradnji Klaićeve bolnice. 'Na žalost, glavnina Turininih projekata, kao i svih drugih vizionara koji su bili ispred svog vremena, ostala je nerealizirana', kazao je Ivanković.
Također nam je ispričao da je u korespondenciji otkrio i to da je Le Corbusier kao 20-godišnji mladić bio na proputovanju po Hrvatskoj.

'U pismu roditeljima u studenom 1907. godine mladi Charles-Edouard Jeanneret, koji se tada još nije zvao Le Corbusier i nije znao da će biti arhitekt, opisivao je svoje oduševljenje Rijekom, hrvatskim pejzažima i ljudima koje je sretao u vlaku za Budimpeštu. Također je jasno spomenuo ime naše zemlje La Croatie, premda smo tada bili u sastavu Austro-Ugarske što pokazuje da je on kao švicarski Francuz ili francuski Švicarac, dakle, politički neutralan, prepoznao i osjetio našu zemlju po vizualnim obilježjima', zaključuje Ivanković.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!