U trenutku u kojem se politički prostor sve češće svodi na upravljanje krizama umjesto na njihovo rješavanje, pitanje tko zapravo oblikuje društvene odnose – politika ili kapital – ponovno izbija u prvi plan. Dok se u javnosti govori o sigurnosti, stabilnosti i nužnim kompromisima, sve je više onih koji upozoravaju da se iza tih pojmova skriva produbljivanje nejednakosti, normalizacija rata i erozija radničkih prava.

Među najglasnijim i najkonzistentnijim kritičarima takvog poretka u Hrvatskoj je Katarina Peović, redovita profesorica na riječkom Odsjeku za kulturalne studije, čelnica Radničke fronte i bivša saborska zastupnica, koja svoj politički i javni angažman gradi na beskompromisnoj kritici kapitalizma, liberalnog centra i postojećih modela reprezentativne demokracije.

Upravo je objavila novu knjigu, Kraj kapitalizma? Dok staro umire, a novo se ne može roditi (Fraktura), zbirku eseja i kolumni izvorno objavljivanih u podlistku Obzor Večernjeg lista, u kojoj, polazeći od dijagnoze interregnuma talijanskog filozofa i marksističkog teoretičara Antonija Gramscija, analizira ratove, ekološku krizu i rastuće društvene nejednakosti kao simptome sustava u dubokoj krizi.

U knjizi, kao i u svojim javnim nastupima, Peović zagovara radikalnu promjenu ekonomskog i političkog modela, upozoravajući da pitanje prevladavanja kapitalizma više nije ideološki izbor, nego pitanje opstanka. Tim povodom popričali smo o tome zašto ljevica gubi radnike, kako funkcionira 'ekstremni centar', što znači direktna demokracija danas i postoji li uopće izlaz iz sustava koji, kako tvrdi, proizvodi krize kao svoje osnovno stanje.

U svojoj knjizi detaljno pojašnjavate zašto Europska unija trenutno nije solidarna zajednica, opisujući je kao projekt koji služi prvenstveno interesima kapitala zemalja centra, dok periferija, poput Hrvatske, služi kao bazen jeftine radne snage. Što bi se strukturno moralo promijeniti u samim temeljima EU-a da ona postane istinska socijalna i transferna unija koja smanjuje, a ne produbljuje jaz između članica?

Iako se proklamiraju konvergencija i prevladavanje nejednakosti unutar same Europske unije, to se ne zbiva – periferija kojoj pripadamo zaostaje. Da bi se to promijenilo, Europska unija trebala bi postati fiskalna unija, što bi omogućilo zajedničko prikupljanje poreza i stvaranje zajedničkog budžeta iz kojeg bi se financirale zajedničke javne politike. Sredstva bi se trebala usmjeravati iz centara prema periferiji kako bi se stvorile pretpostavke za njezin razvoj. To bi ujedno značilo da je EU i transferna unija. Fiskalna i transferna unija, primjerice, postoje u Sjedinjenim Američkim Državama; iako nam one danas nisu nužno uzor, njihova je struktura takva da se zajednička sredstva mogu usmjeravati u razvojne programe manje razvijenih saveznih država.

Sredstva europskih fondova nisu dovoljna, a osim toga mogu se koristiti samo pod određenim uvjetima, koji opet osiguravaju da nerazvijeni ostanu nerazvijeni – odnosno da se u famoznoj "tržišnoj utakmici" bore poput amatera koji u ring ulaze s profesionalcem.

Postoje velike razlike između zemalja članica – između centra Europe i periferije – o čemu se sve otvorenije govori kroz sintagmu 'Europa dviju brzina'. Oko 135 milijuna ljudi, gotovo trećina populacije Europske unije, živi u regijama koje su u posljednja dva desetljeća zaostajale. Slavonija, Lika, Kordun ili pojedine grčke regije u dvadeset godina nisu doživjele značajniji napredak. Hrvatska posljednjih trideset godina zaostaje po gotovo svim parametrima, a danas je zacementirana na začelju Europske unije. Najbolji pokazatelj te zaostalosti nisu samo plaće koje su dvostruko niže od prosjeka EU-a, nego i masovno iseljavanje – jer da je ljudima dobro, ne bi odlazili.

Nas ovdje na periferiji dežurni ideolozi uvjeravaju da je nerazvijenost tek 'faza' u razvoju, te da ćemo, dosegnemo li idealnu formu kapitalizma, sustići bogate zemlje. No nerazvijenost je nužan preduvjet kapitalističke geopolitike. Dominantni narativ europske birokracije ima vrlo konkretnu funkciju – održavanje mira između bogatog centra i siromašne periferije. Pritom se stalno ponavlja teza da ćemo s još više tržišta i odbacivanjem štetnog državnog intervencionizma prevladati nejednakosti, te da samo treba promijeniti svijest ljudi.

Citirate Fredrica Jamesona koji kaže da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, no vi nudite suprotnu perspektivu, tvrdeći da je kapitalistički način proizvodnje postao duboko neracionalan i opasan za opstanak ljudske civilizacije. Zašto smatrate da čovječanstvo danas, više nego ikada prije, treba kraj kapitalizma i kako on može osigurati budućnost koju profitno usmjerena privreda ne može?

Širenje ratova i prijetnja ekološke kataklizme dva su glavna problema današnjice, s potencijalom da unište svijet kakav poznajemo. I jedan i drugi ne mogu se riješiti bez promjene neracionalnog kapitalističkog načina proizvodnje. Sukobi prijete da će zahvatiti cijeli svijet, pogotovo ako uzmemo u obzir da je američka hostilnost usmjerena prema Kini, koja je zasad neutralna. Iranski rat, kao i opća mobilizacija i naoružavanje, posljedice su pokušaja spašavanja američke ekonomije, koja počiva na vojno-industrijskom kompleksu. Ne postoji nijedna zemlja na svijetu koja ulaže više u vojsku. Time SAD brane svoju posrnulu ekonomiju, suočenu s izazovima drugih ekonomskih sila, prvenstveno Kine.

Sjedinjene Američke Države imaju oko 750 vojnih baza ili sličnih objekata u najmanje 80 zemalja, dok Rusija ima između 15 i 20 vojnih baza u inozemstvu. SAD izdvajaju više od bilijun dolara godišnje na 'nacionalnu sigurnost', što znači na vojsku i povezane djelatnosti. Donald Trump najavljuje da bi se ta sredstva do 2027. mogla povećati na 1,5 bilijuna dolara. Ratovi su posljedica ekonomskih kriza koje SAD 'rješavaju' ulaganjem u vojno-industrijski kompleks, a od ratova profitiraju kapitalisti.

Kapitalizam je način proizvodnje usmjeren na stvaranje profita, zbog čega se ne proizvodi nužno ono što nam treba, niti u količinama koje su nam potrebne, nego ono što donosi zaradu. Taj mehanizam nije tek posljedica pohlepe pojedinaca, nego strukturne logike sustava. Čak i kada bi svi kapitalisti bili pošteni, pravila igre ostala bi ista – oni koji ne teže rastu i profitu, propadaju. Zato je ključno razumjeti da se ratovi kapitalističkoj klasi isplate. Za nas ostale, nije ih briga.

Mnogi danas naivno vjeruju da se moramo naoružavati, da nemamo drugog izbora, no zahtjev da se izdvajanja za obranu povećaju na 5 posto BDP-a proizlazi prvenstveno iz interesa velikih sila. Cikličnost kriza u kapitalizmu nije iznimka nego pravilo, i sigurno je da ratovi kapitalističkim elitama trebaju. Živimo u svijetu u kojemu je genocid nad Palestincima prihvaćen i politički opravdan, a taj se prešutni pristanak većine postigao normalizacijom rata kao 'rješenja'. Hrvatska je, nažalost, dio svijeta koji se naoružava, potiče dizanje ratnog stanja, gura svijet u ratno stanje.

Razrađujući tezu o rađanju fašizma iz duha liberalizma ističete da politike liberalnog centra – kroz militarizaciju, Pakt o migracijama i rezanje socijalnih prava – zapravo pripremaju teren za ekstremnu desnicu. Kako, u današnjem kontekstu, politike koje nazivate 'ekstremnim centrom' postaju ključni katalizator za povratak, kako kažete, morbidnih fenomena i fašistoidnih tendencija?

'Kriza se sastoji upravo od činjenice da staro umire, a novo se ne može roditi; u tom interregnumu pojavljuje se čitav niz morbidnih fenomena', rekao je talijanski marksist Antonio Gramsci u doba rađanja fašizma. Podnaslov moje knjige parafraza je te rečenice. Danas moramo govoriti o morbidnim fenomenima – pro-fašističkim politikama, jer živimo u vremenu normaliziranog genocida koji provodi izraelska vlada nad Palestincima. U Europskoj uniji donesen je Pakt o migracijama i azilu u svibnju 2025. godine, koji omogućuje detenciju i deportaciju obitelji s djecom, zbog čega je nazvan 'pakt srama'. Velesile poput SAD-a i Izraela pokreću ratove bez jasnih ciljeva, poput aktualnog rata s Iranom, otimaju predsjednike, bombardiraju škole…

U političkom spektru politike tzv. 'centra' obično se prikazuju kao umjerene. Zato je u politički rječnik korisno uvesti termin britansko-pakistanskog filozofa Tariqa Alija – 'ekstremni centar', kako bismo upozorili da opasnost dolazi iz političkog mainstreama koji unisono djeluje u obrani kapitalizma. Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock opravdavala je izraelsko masovno ubijanje palestinskih civila ako skrivaju pripadnike Hamasa. Na razini Europskog parlamenta, grupacija zelenih je u srpnju 2024. većinski glasala za reizbor Ursule von der Leyen za predsjednicu Europske komisije.

Dakle, danas se otvoreno staje uz politike koje prešutno osiguravaju uvjete za genocid nad Palestincima, politike naoružavanja i militarizacije, kao i politike koje omogućuju nastavak biznisa fosilnog kapitala, koji vodi prema potencijalno ireverzibilnim klimatskim promjenama i kataklizmičnoj budućnosti. Von der Leyen je odgovorna za najrigidnije desne politike – ona danas uistinu predstavlja ekstremnu politiku. Europska unija, na čelu s von der Leyen i Kajom Kallas, visokom predstavnicom EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, naoružavanje je učinila prioritetom. Europski centar podržao je politiku "tko jači, taj kvači".

Tako su podršku za otmicu venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura i bombardiranje Venezuele dali Annalena Baerbock, predsjednica Opće skupštine Ujedinjenih naroda, francuski predsjednik Emmanuel Macron i talijanska premijerka Giorgia Meloni. S ratom u Iranu neki su ipak danas reterirali, poput Meloni. No sve to podsjeća na neodlučnost europskih čelnika da se suprotstave nasilnim politikama, kao što je to bio slučaj i s Hitlerom.

Analizirate fenomen profesionalno-menadžerske klase koja je preuzela vodstvo ljevice, a koja često pokazuje prezir prema manualnom radništvu. Kako taj klasni rascjep unutar same ljevice utječe na nemogućnost mobilizacije širih radnih masa?

Da, nekad je ljevica bila puna pripadnika klasične radničke klase, dok je danas čine pripadnici profesionalno-menadžerske klase – obrazovani stručnjaci. Ta je klasa 'po sebi' suprotstavljena ne samo interesima kapitalista nego i radničke klase. Zbog relativno povoljnije pozicije u društvenoj podjeli rada, vezane uz intelektualno-konceptualne poslove koji zahtijevaju napredne vještine, često pokazuje prezir prema manualnoj, radničkoj klasi. U redovima tzv. nove ljevice pojavljuje se antiradnički zazor, praćen pokroviteljskim stavom i prezirom.

Zato se, primjerice, parlamentarne nominalno lijeve stranke ne opterećuju previše problemom uvoza strane radne snage, jer je to problem koji najviše pogađa upravo najslabije plaćene radnike, kroz snižavanje cijene rada. Neće biti snažne pro-radničke ljevice bez saveza pripadnika profesionalno-menadžerske klase i radnika. To je jedino pokušavala Radnička fronta, koja je sudjelovala u organiziranju dostavljača platformi poput Wolta, Bolta i Glova, u pisanju novog Zakona o radu te u radničkim prosvjedima. Dominacija identitetskih politika u nominalno lijevim strankama reflektira njihovu nezainteresiranost za radnička pitanja, ali i izostanak pokušaja stvaranja saveza između srednje klase i radnika, bez čega nema masovnog revolucionarnog pokreta ni šire mobilizacije radništva.

Oštro kritizirate i enormno povećanje plaća dužnosnika u Hrvatskoj, dok se radnicima nude mrvice i drži ih se daleko od tzv. dostojanstvene plaće. Kako opravdavate svoj prijedlog da plaće zastupnika trebaju odražavati prosječnu radničku plaću?

Mi smo u Radničkoj fronti imali takvo pravilo – ja sam u Saboru uzimala samo iznos do visine svoje redovne plaće na fakultetu. S povećanjem plaća zastupnicima razlika između prosječne plaće i plaće zastupnika dodatno se radikalno povećala. To je oblik kupovine socijalnog mira. Ne znači da će zbog toga opozicijski zastupnici 'štedjeti' vladajuće, nego da su dovedeni u poziciju u kojoj se rukama i nogama bore za ostanak u Saboru, a to znači prilagođavanje političkih poruka javnom mnijenju, PR-ovski oblikovanu politiku koja cilja na određene skupine sklone glasanju za određenu stranku. To su kompromisi koji dovode do toga da se nominalna ljevica ne obraća radnicima, jer radnici često glasaju za desne opcije. No zadaća je ljevice upravo da pridobije tu bazu.

Smatrate da je parlamentarna demokracija u kapitalizmu često samo paravan za vladavinu manjine, te zagovarate direktnu demokraciju i plenume. Kako bi takav model odlučivanja funkcionirao u praksi na razini države ili velikih gradova?

Kriza parlamentarne demokracije vidi se u tome što ljudi više ne vjeruju politici i smatraju da su 'svi isti'. Srpski studenti su zato tijekom blokada odbacivali izbore kao rješenje te su tražili direktnu demokraciju, zborove građana, suradnju sa sindikatima i generalni štrajk kao oblik borbe za korjenite promjene. To je bio pravi put. Možda još nisu izborili ono za što su se borili, ali je postavljena klica stvarne promjene, a mnogi su se prvi put susreli s modelom direktne demokracije.

Iskustva socijalističkih revolucija pokazuju da partijske elite ne mogu donijeti stvarne promjene, već samo stvoriti nove hijerarhije i u konačnici restaurirati kapitalističke odnose. Prava promjena mora doći tako da se svi uključimo, a ne davanjem mandata nekom drugom da 'u naše ime' i 'za nas' mijenja stvari – jer se to neće dogoditi. Prava promjena nije zamjena jednih lica drugima, nego sistemska transformacija – promjena načina na koji zadovoljavamo svoje potrebe za obrazovanjem, zdravstvom, prehranom i stanovanjem. Te potrebe treba izuzeti iz diktata tržišta i učiniti dostupnima svima. Elite to neće dozvoliti.

Dobro je što, u odnosu na revolucionarne promjene u odnosima moći, poput Francuske ili boljševičke revolucije, suvremeni svijet uz pomoć novih tehnologija ima potencijal puno lakše osigurati temeljne potrebe širokih masa. Ključ je demokratizacija proizvodnje – široke mase moraju odlučivati što, kako i za koga se proizvodi. Time bi se mogle izbjeći i ekološke krize i ratne kataklizme. I jedna i druga posljedica su cikličkih kriza u kapitalizmu i ostvarivanja interesa kapitalističke klase.

Govoreći o masovnim prosvjedima u Srbiji, koje ste usporedili s pasivnošću u Hrvatskoj, ustvrdili ste da su srpski studenti održali lekciju o direktnoj demokraciji. Zašto se u Hrvatskoj ne događa sličan "protagonizam odozdo"?

Treba reći da su upute o direktnoj demokraciji nastale iz iskustva hrvatskih studenata tijekom blokada fakulteta 2009. godine. Dakle, i u Hrvatskoj smo imali epizode na koje možemo biti ponosni. No već dugo vremena ne vidi se snaga društvene promjene. Ipak, u ovom trenutku organizacijski kapaciteti za vođenje prosvjeda u Hrvatskoj postoje, što dokazuju prosvjedi za Palestinu, noćni marš za 8. mart i antifašistički prosvjed u studenom 2025.

Aktivisti su danas skloniji organizirati prosvjede sinkronizirane s prosvjedima u Europi i svijetu. Jedan od većih problema su najveći sindikati, koji su od 2024. ukinuli prvomajsku povorku, smatrajući da za njom nema potrebe – iako su upravo radnički prosvjedi ono što nam treba. Također, političke stranke gledaju samo svoje uske interese, a stranačko djelovanje više se ne doživljava kao općedruštveni angažman, iako bi stranačko organiziranje trebalo biti upravo to – djelovanje za opće dobro.

Razlikujete lijevi patriotizam, utemeljen na ljubavi prema zajednici i socijalnoj pravdi, od šovinističkog nacionalizma koji se temelji na mržnji prema Drugome. Može li ljevica u Hrvatskoj uopće povratiti pojam domoljublja iz ruku desnice?

Treba razlikovati toksični nacionalizam, koji se gradi na mržnji prema drugome, i domoljublje. Domoljublje je osjećaj pripadnosti i sigurnosti. Kako to pjeva Alen Vitasović: 'sam se rodija', 'skule pasa', tamo ću i 'umrit'. Domoljublje je bilo snažan pokretač i progresivnih ideja, što pokazuju pjesme iz narodnooslobodilačke borbe, gdje se ideja 'naroda' i 'naše zemlje ponosne' nije gradila na identitetima pojedinačnih nacija, već na kolektivnim idejama antifašizma, zajedništva, jednakosti i socijalne pravde.

Usporedite to s pjesmama Marka Perkovića Thompsona koje pljušte nacionalističkom mržnjom, rasizmom i slavljenjem zločina. Thompson i Škoro prizivaju motive poput 'opet će se gusta magla spustiti', što je citat pjesme koja slavi Antu Pavelića i ustaše. Slavi se i bitka za Kupres 1942., u kojoj su poginuli mnogi partizani, kao i ustaša Rafael Boban i Crna legija, čije su postrojbe zarobljenike tukle toljagama. Thompson slavi režim koji je imao dječji logor, slavi rasizam: '... plave krvi, bijelog lica, rađaju se nova dica...'. Da ne spominjemo Bojnu Čavoglave u kojoj se koristi ustaški pozdrav 'Za dom spremni'.

Zalažete se za vraćanje simbola poput imena Trga maršala Tita – ne kao puku nostalgiju, već kao otpor potpunoj normalizaciji ustaškog nasljeđa. Kako odgovarate na kritike da je to bavljenje prošlošću dok su pred nama gorući ekonomski problemi?

Trebalo bi vratiti ime trga upravo iz razloga koje navodite – potreban je otpor normalizaciji ustaštva. Ekonomski problemi povezani su s antihumanističkim politikama. Fašizam, nacizam i ustaštvo samo su oblici "borbe" kapitala 'drugim sredstvima'. Javljaju se u trenucima kapitalističkih kriza, kao odgovor elita koje žele zaštititi vlastite interese. Elite su 'liberalne' sve dok to sebi mogu priuštiti, a kada voda dođe do grla, potiču i raspiruju mržnju kako bi se društvene mase ne usmjerile prema njima kao pravim neprijateljima.

Često se ističe kako je Trump nedosljedan ili proturječan u svojim izjavama, lud. No, on je savršeno dosljedan u obrani interesa elita i kapitala – od uvođenja carina kojima štiti domaće kapitaliste do pokretanja ratova radi financiranja vojne industrije. Fašizam i nacizam više su bili obrana interesa kapitalističke klase a manje 'bezumlje masa', kako ih se često pojednostavljeno prikazuje. I danas od ratnih sukoba neki imaju itekako koristi. Samo narod pati, a elite se bogate, i s jedne i s druge strane.

Što se tiče ekološke krize, upozoravate da je fokus na individualni 'ugljični otisak' zapravo pranje savjesti srednje klase, dok je stvarni problem industrijski otpad i fosilni kapital. Je li ekološka borba uopće moguća unutar granica tržišne ekonomije?

Na svaku tonu kućanskog otpada dolazi sedamdeset tona industrijskog otpada – toliko o dosezima individualnih praksi. Potrebno je promijeniti postojeći kapitalistički sustav, odnosno način proizvodnje koji se temelji na tome da je svrha proizvodnje – profit, a ne zadovoljavanje potreba. Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, neka šuti o ekologiji. Srednja klasa, koja predvodi ekološke politike, svodi problem na individualne prakse i zagovara manje konzumacije. No puno konzumacije – primjerice, vožnje – za većinu radnika ne predstavlja puki 'izbor', nego nužnost socijalne reprodukcije, jer radnici moraju doći na posao. Okolišno održivi proizvodi (s niskom otiskom) često su znatno skuplji, pa ih sebi mogu priuštiti samo oni bogatiji. Ekološke politike koje nisu antikapitalističke ne mogu biti učinkovite. One služe samo za pranje nečiste savjesti pripadnika srednje klase.

Upozoravate i na pojavu korporativnog totalitarizma kroz primjer Elona Muska i Jeffa Bezosa, koji izravno preuzimaju političke funkcije i režu javne propise u korist svojih tvrtki. Prijeti li nam svijet u kojem će milijarderi postati novi suvereni iznad država?

Nekada, kada bismo rekli da svijetom 'vladaju elite', podrazumijevalo se da djeluju 'iz sjene' – utječu na političare koji onda po njihovu nalogu donose zakone i kroje politike u njihovu korist. Obično je to značilo da treba otkriti 'tko vuče konce'. Danas je sve jasno – elite se više nemaju potrebu skrivati. To smo slikovito vidjeli na inauguraciji Donalda Trumpa, gdje su iza njega stajali najveći svjetski bogataši. Elon Musk, osnivač i direktor SpaceX-a i Tesle te vlasnik platforme X, kao i Jeff Bezos, osnivač Amazona – prema procjenama Forbesove liste milijardera za 2024. godinu, prvi i drugi najbogatiji čovjek na svijetu. Donalda Trumpa podržavaju najveći bogataši svijeta, kao što su Benita Mussolinija podržavali talijanski industrijalci.

Vaša stranka, Radnička fronta, našla se na udaru kritika zbog potpore iranskom narodu i otpora američko-izraelskoj agresiji, pri čemu vam se zamjera podrška autoritarnom režimu. Kako mirite svoje zalaganje za ljudska prava s potporom civilizacijama koje desnica naziva teokratskim diktaturama?

Ni Radnička fronta niti ja nismo dali potporu iranskom režimu, kako je objavila Slobodna Dalmacija, već smo dali potporu iranskom narodu, a osudili američko-izraelsku agresiju. Sjedinjene Američke Države u prošlosti su sudjelovale u smjenama demokratski izabranih pro-zapadnih iranskih političara i vlada, a njihov intervencionizam nema nikakve veze s obranom ljudskih prava, već s interesima američkog establišmenta. Nejasno je zašto te interese brane i hrvatski režimski mediji i političari, a većina političara, uključujući i opoziciju, šuti. Režimi koji spaljuju djecu nisu demokratski. Nakon genocida nad Palestincima, u kojem je poginulo dvadeset tisuća djece, u samom početku napada na Iran američko-izraelske snage bombardirale su školu za djevojčice u južnom iranskom gradu Minabu, pri čemu je poginulo oko 160 djece.

Analizirajući stambenu krizu u Zagrebu i Hrvatskoj, istaknuli ste da 600.000 praznih stanova koegzistira s nemogućnošću mladih da riješe stambeno pitanje. Zašto smatrate da je rješenje u porezu na neto bogatstvo i javnom najmu, a ne u daljnjoj izgradnji stanova za prodaju?

U Hrvatskoj već postoji oko 600.000 praznih stanova, dok velik dio mladih nema riješeno stambeno pitanje, što je jedan od ključnih razloga iseljavanja. Rješenje vidim u porezu na neto bogatstvo, jer mnogi bogataši gomilaju nekretnine kao oblik štednje i time podižu cijene najma. Sezonsko iznajmljivanje, koje je vlasnicima profitabilnije, također dodatno povećava cijene najma. Potrebno je poticati dugoročni najam koji je moguće plaćati s hrvatskom plaćom. Javni najam je također rješenje, jer bi s time ograničila cijena najma i mladima osigurao priuštiv stan. Država i gradovi, umjesto da prodaju stanove u svojem vlasništvu, trebali bi ih zadržati i povećavati stambeni fond, kako bi osigurali priuštive stanove za najam. Ljudima nije toliko važno da imaju vlasništvo nad stanom, već da imaju riješeno stambeno pitanje.

Često ponavljate da ljudi nisu glupi kada glasaju za desnicu, već da je to često racionalna reakcija na iznevjerena obećanja nominalne ljevice. Što je točno SDP u svojim mandatima učinio radnicima da ih je toliko trajno otuđio?

SDP je u svoja dva mandata donosio antiradničke izmjene Zakona o radu. Milanovićev Zakon iz 2014. omogućio je lakše otpuštanje radnika, neplaćene prekovremene sate i porast privremenog zapošljavanja, koji nas je smjestio na prvo mjesto u EU prema udjelu ugovora do tri mjeseca. Time je započela era nesigurnih radnih uvjeta, prekarnih ugovora i podzaposlenosti. Podzaposlenost je danas ogroman problem; ona znači da ljudi rade dva-tri posla kako bi spojili kraj s krajem.

Istovremeno, SDP je u tom mandatu donio Zakon o predstečajnim nagodbama, kojim su velikim tvrtkama oprošteni milijunski dugovi (Varteks, TOZ, EPH, Taxi Cammeo, Dalekovod, Magma, Kerum i drugi), dok su radnici ostajali na ulici, a sve putem zakona koji je Pravni fakultet proglasio koruptivnim. Danas Hajdaš Dončić priznaje da su nekritički prihvaćali neoliberalne politike, no teško je povjerovati da su od njih odustali. 'Plan 21' bio je deklarativno proradnički, ali kada su došli na vlast, nisu ga se držali. Obrazac je isti – u opoziciji govore jedno, na vlasti rade drugo.

Tvrdite da je inspektorat rada u Hrvatskoj sustavno devastiran kako bi se pogodovalo velikim trgovačkim lancima i eksploataciji strane radne snage. Na kraju, koje su ključne mjere potrebne da bi se radnik u Hrvatskoj, bio on domaći ili strani, ponovno osjećao zaštićenim?

U Zagrebu postoje samo 22 inspektora rada. Time Vlada namjerno omogućuje uvjete u kojima poslodavci mogu brutalno eksploatirati radnike. Često je riječ o stranim radnicima, kojima je zbog jezične barijere otežana borba za radnička prava, a čije su radne dozvole vezane uz poslodavca, čime ih se čini ovisnima o njemu. Takav polu-robovlasnički odnos, koji se inače naziva 'kafala sistem', šteti svim radnicima. Jer poslodavcima je Vlada omogućila da zapošljavanjem stranih radnika snižavaju cijenu radne snage. Desnica to koristi politički, no ljevica bi se trebala baviti tim problemom.