INTERVJU: HRVOJE KLASIĆ

Nije mi jasno kako je Jugoslavija opstala tako dugo

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 27.02.2012 15:16
  • Objavljeno 27.02.2012 u 15:16
hrvoje klasic

hrvoje klasic

Izvor: Cropix / Autor: Dragan Matić

Povijesno-publicistička knjiga Hrvoja Klasića 'Jugoslavija i svijet 1968.', u izdanju Naklade Ljevak, razotkriva mitove o studentskoj pobuni šezdesetosmaša. Riječ je o izvanrednom djelu koje će biti predstavljeno večeras 27. veljače u 19.30 sati u Knjižnici Bogdan Ogrizović. U intervjuu za tportal Klasić govori o komunističkom spinu, ulozi časopisa Praxis te zbog čega je Tito bio vrhunski manipulator

Hrvoje Klasić (rođen 1972.) zaposlen je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U svojem doktoratu bavio se studentskom pobunom 1968. u Jugoslaviji, koju se dosad u javnosti smatralo buntom rigidnih komunista s ciljem provođenja uravnilovke. Klasić je u svojem doktoratu, sada prerađenom u pitku i uzbudljivu knjigu, pokazao da je riječ o povijesnoj neistini koja je rezultat fame dirigirane od tadašnjeg komunističkog režima. 'Jugoslavija i svijet 1968.' je odlično publicističko djelo koje pokazuje novonađenu vitalnost hrvatske historiografije, konačno spremne – barem kada je riječ o znanstvenicima poput Klasića – izaći iz standardnih ideoloških okvira ustanovljenih početkom devedesetih.

Zbog toga smo s Hrvojem Klasićem razgovarali o važnosti studentske pobune u današnjem kontekstu, ali i zanimljivim detaljima koje je otkrio istražujući u arhivima, poput komunističkog tvrdolinijaštva budućih nacionalističkih tvrdolinijaša Šime Đodana i Vladimira Veselice.

Kako je nastao taj mit o staljinističkim, maoističkim studentima 1968? Zašto i danas vlada fama o takvom karakteru studentske pobune u Jugoslaviji?

Smatram da je najveći domet moje knjige to što sam znanstveno pokazao da to nije tako, da sam okrenuo priču. U Jugoslaviji se uvijek tražio neprijatelj s obzirom na okolnosti. Primjerice, kada je uhapšen Andrija Hebrang, optužen je za stvari koje su se u tom trenutku smatrale najgorima: da je surađivao s ustašama za vrijeme rata i da je bio staljinist. U drugoj polovici šezdesetih godina najveći je krimen bio biti Rankovićev čovjek.

Privredna reforma je bila zapela i svi kritičari su proglašeni rankovićevcima, unitaristima koji su protiv demokratizacije. To je bio jedan od najboljih spinova Saveza komunista od 1945. do kraja njegova postojanja. Dakle, priču koja je započela Praxisom i Korčulanskom ljetnom školom te se nastavila studentskom pobunom 1968, koja je najliberalniji dio socijalističke nadogradnje, Savez komunista je uspio pretvoriti u potpunu suprotnost tome. O svemu najbolje svjedoči uvid u dokumente. O tome se pak u Jugoslaviji nije smjelo pisati ili samo onako kako je režim propovijedao, a od 1990. se pak drukčije gleda na sve, jer 1968. dobiva jaku konkurenciju u 1971, kao primjeru nacionalno osviještenih studenata nasuprot navodno unitarističkih šezdesetosmaša. U hajku na studentske demonstracije 1968. su se uključili i politika i mediji, primjerice inače odlična novinarka Neda Krmpotić je u Vjesniku pisala o 'našim Kinezima'. Tako se počela stvarati predodžba koja traje do danas. I meni mnogi kažu, kad spomenem šezdesetosmaše, da je riječ o lijevim radikalima koji obožavaju Che Guevaru. Još gore, i ljudi koji su u tome sudjelovali povjerovali su u takvu interpretaciju!

Ljevak

Ljevak

Izvor: Promo fotografije / Autor: Ljevak



Studenti su ukazali na licemjerje tadašnje službene politike?

Apsolutno. Lako je bilo Titu i komunistima kada su ih napadale ljudskopravaške organizacije iz Amerike, ustaška emigracija ili bugarski diktator Todor Živkov; na to je Tito imao spreman odgovor. No studenti 1968. bili su zapravo najaktivniji podržavatelji privredne reforme, jer se tražilo ljude s visokom stručnom spremom. Ali je još uvijek veći kredibilitet Sutjeska i Neretva. Dakle, studenti traže dosljedno provođenje privredne reforme, nitko od njih ne spominje uravnilovku. Ta riječ se doslovno nigdje ne spominje. Studenti kažu da je njihov program – program Saveza komunista Jugoslavije, za koji misle da su ga vlasti napustile.

Studenti na Zapadu traže promjenu sustava, dok su studenti u Jugoslaviji tražili promjene unutar postojećeg sustava. Odličan primjer tog izvrtanja je Praxis. Taj časopis tadašnje hrvatsko rukovodstvo, Bakarić i Tripalo, opisuju kao američke agente koji žele rušiti socijalizam. Filozofa Ljubomira Tadića, oca današnjeg srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, optužuje se da je previše liberalan, da je 'čak za demokraciju', a protiv komunizma. Nakon 1968. Praxis i Korčulanska ljetna škola su proglašeni tvrdokornim komunistima i ultralijevim radikalima, dakle potpuno suprotno od onoga prije.

Praxis je dakle ključan za studentsku pobunu 1968. u Jugoslaviji? Može li se reći da je on bio teorijska podloga tih demonstracija?

Da, kao što su Herbert Marcuse i Nova ljevica na neki način idejni pokretač studentskih demonstracija na Zapadu. Praxis pak poziva na povratak mladom Marxu i nudi kritiku svega postojećeg. Ali još veći utjecaj od samog Praxisa i tekstova objavljenih u njemu predstavljala je činjenica da su praksisovci bili profesori na fakultetima te su svakodnevno radili sa studentima.

U Zagrebu su to bili profesori Gajo Petrović,Čaldarović, Sutlić, Kangrga, a u Beogradu Tadić, Mihajlo Marković, Zagorka Golubović itd. Zato, kada pišem o događanjima u Beogradu, koristim izraz 'profesorsko-studentske 1968', jer su profesori vodili tu pobunu, sudjelovali u njoj, tiskali letke, bili na čelu barikada. U Zagrebu se pak profesore moralo zamoliti da se priključe, koji su to učinili vrlo mlako, a kada im je Partija rekla da se povuku, to su i učinili. U Zagrebu studenti nisu imali podršku ni profesora, ni medija, ni kulturne javnosti.

Zašto?

Na to pokušavam odgovoriti u knjizi, ali nemam pravi odgovor. Je li to bio konformizam? Ima nekoliko razloga, a prvi je to što je krajem 1967. s čela studentske organizacije smijenjena Vesna Gudelj-Velaga, koja je bila trn u oku vlastima, pa se tako dobrim dijelom pacifizirala studentska organizacija. Također, u Beogradu su studenti iznenadili komunističko rukovodstvo, a kako je studentska pobuna u Zagrebu kasnila dva-tri dana, režim je imao vremena smisliti kako reagirati. To i dalje ne znači da se u Zagrebu nije mogla dogoditi prava studentska pobuna, nego imam osjećaj da je u Zagrebu bilo više straha od policije i represije. Tu je i ekonomski faktor, jer su zagrebački studenti u boljem položaju od beogradskih. Hrvatskom rukovodstvu su trebali saveznici koji će gledati ekonomsku politiku slično njima, što se dogodilo 1971. Na pobunu 1968. u Zagrebu se ne gleda blagonaklono. Zanimljivo je da tada studenti nisu završili u zatvoru, iako su bili protiv vlasti, dok su studenti 1971. masovno završili u zatvoru, a bili su na strani komunističkih vlasti u Zagrebu.

Mogu li se povući paralele između studentske pobune 1968. i nedavne blokade Filozofskog fakulteta? Tko su danas ti profesori koji bi poveli svoje studente?

Mnogo profesora je tijekom blokade dalo podršku studentima, neki pak nisu. I sam sam sudjelovao u tadašnjim studentskim aktivnostima. No 1968. profesori su nudili studentima nešto što se smatralo zabranjenim voćem u Jugoslaviji, dok je danas manje-više sve dozvoljeno. Danas možete vikati i da ste trockist i čitati što god želite, što u Jugoslaviji nije bilo moguće. Zato su profesori oko Praxisa bili toliko primamljivi studentima. Danas više nema profesora koji je toliko drugačiji od mainstreama, koji bi na takav način privukao pažnju. Kada je riječ o blokadi, neki profesori nisu uspjeli razaznati što se tu točno želi. Slično je bilo i 1968, kada se nije osporavao cilj, nego sredstva borbe. Pa tako pišu studentima borci NOB-a, rudari iz Zenice, da nije u redu razbiti vatrogasno vozilo, jer znaju li studenti koliko ono košta?!


Tito u Pragu
Pa to je najgora malograđanština...

Naravno. U knjizi ističem da se srednji sloj u socijalizmu pokazao mnogo rigidnijim od srednjeg sloja na Zapadu. To su generacije djedova i očeva šezdesetosmaša koji su odrastali tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata te velike neimaštine između. Da je njima netko rekao 1935. da će živjeti u stanovima, moći putovati u inozemstvo, imati poslove i školovati svoju djecu, ma da će uopće imati struju – oni ne bi vjerovali. Zato ne mogu razumjeti mlade koji im kažu da ih je briga za sve Kozare i Neretve te ukazuju na aktualne probleme. To je bio sukob generacija koji je tada došao do izražaja u cijelom svijetu.

Zašto danas ne postoji sukob generacija u Hrvatskoj?

Itekako postoji! Bio sam nedavno kao predavač u jednoj školi ljudskih prava, gdje su mi se mladi iz Vukovara žalili da i danas moraju voditi bitke svojih roditelja. Jedna djevojka, koja je rođena 1993, kaže da su im roditelji najveći teret jer traže da i oni danas ratuju. Sukob generacija postoji i kada je riječ o medijima i načinu prenošenja informacija, čega je odličan primjer ACTA. Roditeljima nije jasno kakva se to sloboda traži na internetu, dok mladi potpuno drugačije gledaju na to: za njih je internet otvoreni prostor slobode. I blokada na Filozofskom je bila primjer sukoba generacija.

Da se vratimo na 1968. Prilično je zabavan, ali i indikativan, dio knjige u kojem pišete o ulozi Šime Đodana, Vladimira Veselice i Dušana Bilandžića.

Đodan i Veselica su u tom trenutku štrajkbreheri, pravi politički aktivisti Partije koji imaju energije ići po fakultetima i govoriti što Partija očekuje od njih. Oni brane platformu Saveza komunista Hrvatske, koja je tražila veću ekonomsku neovisnost republika. Bilo je tu i mnogo podmetanja o tome da će iz Beograda doći srpska vojska. Bilandžić sam kasnije priznaje da su mu rekli da kaže stvari koje su bile potpune laži. Đodan i Veselica smatraju studentske demonstracije nečime što ide prema jačanju jugoslavenske federacije, a to je protiv njihove vizije. Ali oni nastupaju i tako da optužuju studente za nacionalizam, kojeg tada nema. Đodan i Veselica su tada jastrebovi Komunističke partije Hrvatske. Oni se u svojim govorima pozivaju na stvari koje su spin: povlašteni Srbi i slično. U knjizi sam pokazao da to baš i nije tako. No socijalistička Jugoslavija s ekonomskog aspekta, nažalost, još nije dovoljno obrađena u historiografiji, nego se s određenih nacionalnih ili političkih pozicija dokazivalo tko je u pravu.

Zanimljiva je i inverzija koja se dogodila među praksisovcima. Zagrebački profesori su na neki način izdali svoje studente, ali devedesetih nisu postali ekstremni nacionalisti, dok su beogradski profesori stali uz studente, a kasnije postali teški nacionalisti. Kako se to dogodilo?

Treba reći da nisu svi beogradski profesori postali nacionalisti. Ali korijene toga također treba tražiti u 1968, jer zagrebački profesori nisu stradali na isti način kao beogradski, koji su se angažirali. U Beogradu su profesori u sljedećih deset godina izgubili poslove na fakultetu, nisu smjeli javno istupati te su postali persone non grate. To je bila velika greška Partije, koja je stvorila opozicijski krug u kojem su uz praksisovce bili i ljudi poput Dobrice Ćosića i Brane Crnčevića. Svi zajednički imaju kritički stav prema Partiji te shvaćaju da je problem Jugoslavije nesloboda, iako su svjesni međusobnih razlika.

U Jugoslaviji nije bilo demokracije, ali je nevjerojatno to koliko je Savez komunista bio heterogen, što se vidi u vašoj knjizi.

Što se više bavim Jugoslavijom, sve mi je manje jasno kako je ona uspjela toliko dugo opstati. Postojalo je mnogo antagonizama, gledajući i vertikalno i horizontalno. Postojale su i potpuno različite vizije te federacije, i ekonomske i društvene i političke. Ključan faktor je bio Josip Broz Tito, kao vrhovni arbitar, ali i veliki manipulator. Jedna od njegovih najvećih zasluga je što su svi ti narodi do njegovog dolaska vodili bratoubilačke ratove, što se dogodilo i nakon Titove smrti. On je uspio održati da do toga ne dođe. Ipak, svima je bilo jasno da poslije Tita - unatoč poznatoj paroli – neće biti Tita. Primjerice, našao sam u dokumentima da Bakarić i Tripalo kažu da 'treba rastjerati onu bandu oko Kire Gligorova', koji je tada bio potpredsjednik jugoslavenske vlade! Pa je nevjerojatna i sjednica na kojoj su se srbijanski komunistički rukovodioci posvađali s Jakovom Blaževićem; tu su pljuštale nevjerojatne optužbe. Pritom ističem da sam čitao zapisnike, pa tko zna što se još doista reklo i psovalo.

Studentske demonstracije
Ključan trenutak studentske pobune 1968. bio je Titov govor kao vrhunac manipulacije. U čemu je tu bila stvar?

Tita sedam dana nije bilo u javnosti. Nije nestao pa da ljudi ne znaju gdje je. On je na Brijunima, gdje dobiva telegrame studenata na koje ne odgovara. Ali u tom periodu prima Willyja Brandta, kardinala Tisseranda, šalje telegram sućuti udovici Bobbyja Kennedyja. Tito je o svemu odlično informiran, što pokazujem u knjizi. Njemu, osim službenih izvještaja, informacije dostavljaju i osobni prijatelji koji nisu dio visoke politike, poput Vlajka Begovića, kojeg je Tito poslao na beogradske fakultete da mu dojavi što se događa. Međutim, za Tita je studentska pobuna bila šok, kao i cijelom Savezu komunista, jer je to bio prvi politički motiviran bunt u Jugoslaviji. Zato on čeka, i tada se pokazuje njegov nevjerojatan osjećaj za tajming, čeka da se stvar ispuše. Tito se onda vraća s Brijuna u Beograd, a Jovanka se pita hoće li ih netko kamenovati. Na sjednici Partije Tito je vrlo oštar prema studentima. U jednom trenutku dolaze novinari s televizije da bi Tito dao izjavu. On izlazi usred sjednice, koja se nastavlja, te daje izjavu koja će se emitirati kasnije te večeri. Na sjednici pak kaže da je dao izjavu, ali ne i što je rekao, jer kaže potpuno suprotno od onoga o čemu se raspravlja. Ne kaže studentima da su huligani s kojima neće pričati, nego ih naziva dragom djecom i poziva ih da mu se obrate i dođu razgovarati. Što su oni već učinili, ali javnost to ne zna. Tito se postavlja iznad situacije, kao da nije dio političara na koje su studenti ljuti. Velika demagogija. Tito izjavljuje za televiziju da razumije studente, da su velikim dijelom u pravu, jer je rekao ono što studenti žele čuti. Ali već nekoliko dana kasnije je na Kongresu sindikata vrlo oštar i prema studentima i prema profesorima i prema Praxisu. Tito je rekao ono što je znao da javnost očekuje.

Danas bi trebalo deset spin doktora za osmišljavanje takve PR strategije!

Tito je cijelu 1968, koja je bila jedna od najturbulentnijih godina njegove vladavine, potpuno preokrenuo u svoju korist. Studenti su na ulicama, Rusi prijete invazijom, što je pak Tito iskoristio da homogenizira narod. Mladi ljudi su prvo na ulicama i prosvjeduju protiv vlasti, a uskoro se pak javljaju za obranu domovine. Neki koji su otišli iz Jugoslavije u Njemačku, jer nije bilo posla, vraćaju se u zemlju i javljaju se u vojsku. Tito je pak nakon dan-dva znao da od sovjetskog napada neće biti ništa, ali je to iskoristio u javnosti. Povrh svega toga, postao je ključna osoba Pokreta nesvrstanih jer je dosljedno napadao sovjetsku invaziju na Čehoslovačku, koju je, primjerice, podržao egipatski vođa Naser.

Koja je onda najvažnija lekcija koju možemo naučiti iz 1968. i studentske pobune?

Ljudi su tada bili spremni, u jednom mnogo rigidnijem sustavu, boriti se za svoje ideale. Bili su spremni na sukobe s policijom i vojskom te političkim establišmentom jer su primijetili da nešto nije u redu. Pitanje je koliko danas uopće imamo ikakve ideale. Bila je to velika dosljednost i istrajnost mladih ljudi koji nisu bili pasivni članovi društva jer su rekli ono što ih smeta, možda ne uvijek na vrlo jasan način, što uostalom od njih i ne treba očekivati. To je ključna poruka: ne biti inertan, promišljati svijet u kojem živiš. Sve je to baza jednog društva za bolji život i bolje sutra.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi