PROMETEJ NA FSK

Nakon Beča, Jan Fabre dolazi 'zapaliti' Zagreb

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 22.07.2011 10:52
  • Objavljeno 22.07.2011 u 10:06
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Tko se u djetinjstvu nije barem jednom poigrao protupožarnim aparatom, taj u zrelosti neminovno postane kazališni redatelj. Ova parafraza primjenjiva je na neke domaće primjere, ali i na Jana Fabrea, sudeći po novoj produkciji ovog starog provokatora

Belgijski umjetnik koji odavno ne bira sredstva hrvatskoj je publici dobro poznat zahvaljujući Eurokazu, Dubrovačkim ljetnim igrama i Festivalu svjetskog kazališta, na kojem će sudjelovati i ove godine. I to s predstavom 'Prometej - Krajolik II' koja je, putem festivala ImpulsTanz, 'zapalila' Beč.

Fabreova veza s hrvatskim kazalištem ne staje na čestim gostovanjima. Tijekom proteklog desetljeća inspiraciju je pronalazio u plesačici Ivani Jozić, a i neke je hrvatske glumce, poput Gorana Navojca ili Katarine Bistrović Darvaš primio na audicijama za nove komade, pa je 'Prometheus – Landscape II' već treća produkcija Fabreove kompanije Troubleyn u kojoj sudjeluje ova članica ansambla Zagrebačkog kazališta mladih.

I redatelj i koreograf i performer, Fabre je i vizualni umjetnik trajno fasciniran kukcima, u čijoj biografiji stoji i to da je jedini imao samostalnu izložbu u Louvreu. U Beču je u tijeku i izložba intervencija u stalni postav Kunsthistorisches Museuma, gdje svojim radovima u jedinstvenoj tehnici kemijske olovke na umjetnoj svili, papiru, kartonu i drvu, želi parirati ikonama svjetskog slikarstva. Njegova predimenzionirana platna, i to nije igra riječi, prekrivaju, naime, i po nekoliko ne baš minijaturnih radova Rubensa i Van Dykea istodobno. Na vrhu zgrade muzeja, viša od brončane Marije Terezije, njegova je zlatna skulptura 'Mjeritelj oblaka', i samo zato što je okrenut licem prema nebu, teško je sa sigurnošću tvrditi ima li on lice Fabreova brata, kao što se tvrdi, ili ipak njegovo. Jer, reinterpretirana Michelangelova 'Pieta' izložena ovoga ljeta u Veneciji ga ima, i to ne umjesto Bogorodičina.

Teško je stoga predstavu ne gledati u istom svjetlu. Prometej u njoj, doduše, nema redateljevo lice, ali kristolika pozicija koju zauzima nimalo slučajno također na svoj način razapet vatronosac iz grčke mitologije i nauk koji se pritom obrazlaže, sami za sebe već upućuju u tom smjeru. Nemoguće je, naime, s autorom prodornosti kakvu Fabre ima i kojom se uspijeva konstantno probijati kroz umjetničke discipline, medije, stilove i izraze, ne interpretirati, barem podsvjesno, još jednu u nizu lamentacija nad onime što Eshil pišući 'Okovanog Prometeja' još nije znao - koliko će vatra, tj. znanje i tehnologija, ovladati i zaprijetiti ljudima zahvaljujući ljudima samima.

Mnogi su se već time bavili, ne uz toliko buke, bijesa i golotinje kojima Fabre gradi svoje tek naoko snažne scenske slike. Za njih se ne može reći da su bez pokrića, riječ je o stilu koji se razvijao još od autoironičnih, provokativnih i zaista kritičkih ranih dana, ali mesijanski zov je, čini se, hipertrofirao. Zato Fabre ovom inačicom 'Okovanog Prometeja' ne želi ništa manje nego istodobno zahtijevati od današnjeg vremena nove heroje i upozoriti kamo herojstvo može odvesti. Prometej, okovan, svoju je lekciju naučio, iako iz romantičnih razloga i dalje Zeusu viče svoju gluhu želju za pobunom, dok mu ispod nogu Pandora, s poklonima smrti, kuge i mržnje, staloženo objašnjava da je uništenje ponekad jednako vrijedno kao i stvaranje, i jednako poučno. I da ih treba prihvatiti u kompletu.

Sa svime time bi se još i bilo lako složiti, kad Fabreova vizija ne bi bila toliko jednolična – svaka pala grčka božica i bog na sličan su histeričan način potrošeni i slabi, svaka vatra koju pokušavaju sami upaliti plod je jalove tjelesne pomame i svaki bol zapravo izraz frustracije. Svi su, naravno, i previše ljudski, a ako takvi već jesu prikaz ljudi, onda ih se i ne isplati spašavati.

U tome je pogreška fokusa ove predstave: ona izrijekom traži novog junaka, ali si ne dopušta da ga pronađe jer mu ni ne ostavlja mjesta, osim u čistoći radikalne vizije za koju čak ni Fabre nema hrabrosti. On svog Prometeja nije oslobodio, niti je pokazao novoga, i zato vatru sam gasi i prije nego što se na pozornici pojave ogromni aparati za gašenje požara. Poziv na instruktivnu destrukciju tako je samo privid autora čija nekadašnja zavodljiva 'radikalnost' ima sve kraće i djelovanje. Stila ionako, i izvan kazališta, već ima previše, i to bi 'jedan od najvećih umjetnika našeg vremena' mogao znati.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi