Od svih glazbenih žanrova i podžanrova, elektronička glazba je najbrže i nekako najlošije ostarjela. U svojim skromnim počecima – nazovimo ih erom Kraftwerka – bila je ispred ostatka svijeta otprilike koliko su računala bila ispred pisaćih mašina. Devedesetih godina prošlog stoljeća, zahvaljujući strelovitom uspjehu bendova kao što su The Prodigy i Daft Punk, elektronika praktički postaje zamjena za izumrli rokenrol, utopljen u prosječnosti britpopa. No nakon toga se utapa u moru sterilne pop glazbe, iznjedrivši tek par megazvijezda poput Skrillexa ili nesretno preminulog Aviciija, čija je priča interesantnija od glazbe, a ostavljajući inventivnost tek po rubovima opskurnih podžanrova čije plodove uglavnom možete čuti na psihodeličnim festivalima u čudnim šumama bogatim plodovima bunike.

Zato s neobičnom dozom radosti pratimo globalni entuzijazam koji već peti dan kruži internetom nakon neočekivanog flashbacka u zlatnu elektroničku prošlost. Inicirao ga je DJ set legendarnog dvojca Underworld, održan u sklopu londonskog festivala Boiler Room, globalno prepoznatljivog brenda koji originalnom vizualnom estetikom i prilagođavanjem vremenu uspijeva održati ono što je ostalo od elektroničke glazbe na životu.

Odgoj potomstva

Underworld je, s druge strane, dvojac koji je tijekom skoro 40 godina postojanja uspio preživjeti sve glazbene mijene i zadržati poziciju rodonačelnika elektronike s kraja prošlog stoljeća, ukorijenjene u spoj techna, duba, drum'n'bassa i housea. No ono što ih izdvaja od suvremenika – najčešće tu mislimo na britanske velikane poput The Prodigy ili The Chemical Brothers – epske su strukture pjesama koje tjeraju na neprekidno emitiranje kinetičke energije, nerijetko dulje i od 10 minuta, s tekstovima koji se odmotavaju poput spirale u neprekidnom toku svijesti.

Karl Hyde i Rick Smith, dvojica glazbenika izravno iz Walesa, najpoznatija su vam po generacijskoj himni 'Born Slippy', koju ste prvi put vjerojatno čuli u filmu 'Trainspotting', a onda na svakom partyju u posljednjih 30 godina. Prije nego što ju je Danny Boyle učinio himnom generacije X, Underworld su već napravili hitčinu sa sličnim potencijalom – legendarnu 'Cowgirl' – a nakon što su se proslavili širom svijeta, izdali su još nekoliko sjajnih i nekoliko korektnih albuma, nikad ne kompromitirajući brend i odgajajući potomstvo na kvalitetnoj glazbi. I to ne samo u prenesenom, već i u doslovnom smislu: Smithova kćerka Esme Brownsen-Smith jedna je od najboljih mladih britanskih mezzosopranistica te čak gostuje u pjesmi 'Ottavia' na zadnjem albumu Underworlda, a Hydeova kćerka Tyler uspješno tjera svoju karijeru basistice i pjevačice u jednom od najzanimljivijih britanskih bendova, Black Country, New Road.

Fantazija za staro i mlado

Uglavnom, ta dvojica dobrodržeće gospode – Hyde ima 68, a Smith 66 godina – u prepoznatljivom ambijentu Boiler Rooma okruženi su hordom mladih i rasplesanih ljudi nasmijanih lica, koji u trideset i kusur godina starim pjesmama uživaju kao da su nastale upravo jučer i da ih je sklepala, recimo, Charli XCX. Što više i neumoljivije voze, a koloritna rasvjeta nas ušuškava u prizor, publika se sve više prepušta i stvarno trebaš imati srce od kamena (ili noge malaksale od upale mišića) da se ne pridigneš i sam ne zaplešeš uz euforične prizore s malog (ili velikog) ekrana.

U vrijeme u kojem je viralnost prizora viđenog na ekranu društvena vertikala nije teško definirati viralni potencijal ovog sadržaja što ga, sudeći po reakcijama na oduševljenim subredditima, najviše dijele upravo pripadnici generacije koja se u jeku slave Underworlda uglavnom nije ni rodila. Preko 635 tisuća pregleda u svega pet dana za standarde Boiler Rooma više je nego solidna brojka, no još je važnije to što pulsirajuća atmosfera ovog koncerta jednostavno ne dozvoljava da ga prekinete.

Ovo nam govori da, iako možda živimo u eri albuma koji traju dvadesetak minuta, a u kojih stane petnaest pjesama – ako uopće netko još sluša albume – postoje mladi ljudi koji se mogu ufurati u konzistentne desetominutne elektroničke epove s rukopisom drugog vremena. To je daleko ljepša fantazija od one površinske, s dvojicom dedeka u šezdesetima koji đuskaju okruženi hrpom nabrijanih klinaca.

Ona vam, istina, zagolica maštu i u startu vas teleportira u vrijeme u kojem ste vi bili taj klinac, ali na kraju ipak dođete do važnijeg zaključka koji vam daleko više imponira – onoga da je dok ste vi bili taj klinac nastajala izvanvremenska glazba. A u vrijeme u kojem je elektronika iz 'naše' ere uvelike izumrla, Underworld je jedan od rijetkih dokaza koji potvrđuju tu tezu.