Ako imate imalo interesa za povijest glazbe, teško da ste mogli propustiti najvećeg prošlogodišnjeg gubitnika Oscara, 'Potpunog stranca' Jamesa Mangolda – biografski film o Bobu Dylanu koji je u Dolby Theatreu ostao bez ijednog kipića, iako je bio nominiran za njih osam. Mangold nije prvi koji je ekranizirao život Roberta Allena Zimmermana, ali je odlučio obraditi biografski najpodatniji fragment dugačke i komplicirane priče o Dylanu – fazu od kantautorova dolaska u New York 1961. do famoznog 'električnog preokreta' na Newport Folk Festivalu 1965.

Tamo ga se kantautorska zajednica odrekla i pritom ga propisno izvrijeđala jer se drznuo okaljati ime i misiju folk festivala 'muzikom na struju', no ako je suditi po poanti filma, tad još mladi namćor Dylan napušta Newport uzdignutog čela, zadovoljan zbog toga što je svojim prgavim karakterom uskomešao učmalu folk scenu i među ljude bijele puti iz crnačkog svijeta na velika vrata uveo glazbu koju ćemo poslije svi zvati – rock 'n' roll.

Potpuni stranac, drugi dio

Film ne odgovara na pitanje što je bilo poslije, jer tek poslije, u veljači 1966., stvari postaju zanimljive. Unatoč izgonu iz kantautorskog svijeta na Newportu, Dylan još tvrdoglavije nastavlja gurati Sizifov kamen te kreće na turneju, odlučan predstaviti svijetu svoju viziju budućnosti glazbe dvostrukim setom – akustičnim i električnim.

Za tu potrebu angažirat će bend Hawks, a on će poslije postati poznat kao The Band, jedan od prvih velikih folk rock bendova s američkog kontinenta. Njihov osnivač, nedavno preminuli Robbie Robertson, prisjetit će se kako se ni s njima nakon povratka s turneje nitko nije htio družiti, jer stigma Dylanova električnog zaokreta pratila je svakog tko mu je odlučio ostati vjeran.

Dylan se nadao da će plodnije tlo za glazbenu revoluciju pronaći u Europi, no i tamo su ljudi u nezanemarivom broju šokirano bježali iz dvorane čim bi bend krenuo s električnim dijelom seta. Tako je bilo i 17. svibnja 1966., kad je zasvirao u Manchester Free Trade Hallu, gdje je snimljen koncert koji danas znamo kao 'The Royal Albert Hall Concert' (i ime albuma piše se s navodnicima). Koncert u Royal Albert Hallu u Londonu zapravo je održan deset dana kasnije, no dilanolozi su pažljivom provjerom ustanovili da je album, službeno objavljen tek 1998. u sklopu Dylanove 'Bootleg Series', snimljen u Manchesteru.

Ključni detalj po kojemu je utvrđeno da je riječ baš o tom koncertu jest vjerojatno najlegendarnija svađa izvođača i posjetitelja u povijesti publike, toliko kultna da ju je čak i Mangold uglavio u film kao da se dogodila u Newportu. Netko iz publike – kako tvrdi The Independent, stanoviti student prava iz Cumbrije John Cordwell – doviknuo je Dylanu potkraj nastupa 'Judo', referirajući se, kao i brojni ometači koncerata u to doba, na tvrdnju tradicionalista da je elektrifikacijom zvuka izdao folk. Dylan mu je uzvratio: 'Ne vjerujem ti, ti si lažov', a potom bendu naredio 'Sviraj jebeno glasno!', nakon čega su uronili u katarzičnu verziju 'Like a Rolling Stone', kojom je koncert završen.

Cat Power, Juda mlađe generacije

Doslovno isti detalj, ali i doslovno cijeli koncert, rekonstruirala je 2023. na albumu 'Cat Power Sings Dylan: The 1966 Royal Albert Hall Concert' danas pedesetdvogodišnja Chan Marshall, poznatija pod projektnim alter egom Cat Power, čiji zvuk vrluda od bluesa, folka i soula preko punka i rocka do elektronike. Gledali smo je dvaput – jednom davno, pod nesretnim okolnostima, dok se borila sa svojim psihičkim demonima te utekla s pozornice nakon jedva trećine festivalskog nastupa, a drugi put u rujnu 2016. u Tvornici kulture, dovoljno nedavno da se sjećamo oduševljenja što je nastup uopće uspjela dotjerati do kraja, i to gotovo savršeno.

Marshall je od onog posebnog soja umjetnika jer ima genijalan kantautorski nerv, no karakter joj ne drži mjesto, pa ne možemo zamisliti kompatibilniju osobu s mušičavim Dylanom za ovu vrstu eksperimenta. Na ideju da obradi cijeli koncert došla je nakon što je dobila ponudu da nastupi u Royal Albert Hallu, izvodeći svoje pjesme, pa je onda zaključila da je bolje rekonstruirati jedan od ključnih koncerata glazbene povijesti na mjestu na kojem se zapravo trebao dogoditi.

Tko je 'bolji Dylan' - Timothée Chalamet ili Chan Marshall?

I ne, nije to napravila u maniri nekakvog cover benda, već odmjereno i pošteno, vrlo malo odstupajući od načina na koji je Dylan otpjevao i odsvirao danas kanonsku zbirku pjesama, tek blago podvaljujući svoju harmonijsku razigranost, ali toliko da se nadrndani starac ne naljuti. Za dozvolu ga nije pitala, fiškali su sigurno odradili posao u pozadini, a srela ga je, kaže, tek nekoliko puta u životu.

Prvi put u Parizu prije petnaestak godina, čemu je kumovao onaj zlotvor Roman Polanski, dok su se posljednji put vidjeli, kako je prepričala za Variety, baš u Londonu, tri dana prije koncerta u Royal Albert Hallu. Šetao se ulicom s kapuljačom i maskom za zaštitu od covida, ona ga je prepoznala, on nju nije, no sjetio se tko je kad mu se predstavila, lijepo su se izgrlili i ušli u hotel u kojemu su, slučajno ili namjerno, oboje bili smješteni.

I to je isto nešto što bismo mogli očekivati od Dylana, lika pod stare dane uvjerenog da je Timothée Chalamet njegova reinkarnacija – što možda i jest točno, gledamo li kontekst Mangoldova filma, trud koji je glumac uložio da zbilja skine i odsvira te pjesme te ulogu koja se tražila od njega. Ako je tako, neka onda inkarnacija Dylana nakon završetka filma, onog iz 1966., koji trpi dovikivanja publike i tvrdoglavo pokušava promijeniti glazbu, bude upravo Chan Marshall zvana Cat Power.

Živo nas zanima hoće li u Lisinskom biti igrokaza s nekim tko joj dovikuje 'Judo' i nekim mladim rokerima koji utišavaju nezadovoljnika. Tih šezdesetih, naime, na koncertu u Royal Albert Hallu tu su ulogu imala četvorica mladića iz Liverpoola. Znate koji su.