Tko ili što su uopće Stereolab? Okosnicu benda tvore dugogodišnji par, Tim Gane i Laetitia Sadier, žena koja se zbog ljubavi prema Ganeu potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća iz Pariza doselila u London. Dvojac se romantično povezao oko još nekih vrijednosti, poput sklonosti nadrealizmu i marksizmu. Takvu filozofiju morala je pratiti i kompleksna glazbena slika, a ona pokriva sve od krautrock ritmova, preko funka, jazza, latinoameričkih i easy listening zvukova, pa sve do šarmantnog francuskog popa.

Ovakav spoj je i tada, da ne govorimo sada, djelovao kao hrana za teške glazbene geekove – tek je s vremenom njihov utjecaj eksplodirao, pa ih danas, među ostalima, obožava i ponajveći reper današnjice, Tyler the Creator. Ipak, bend se sredinom devedesetih, nakon solidnog uspjeha debi albuma 'Peng', u Americi ipak uspijeva lansirati u stratosferu velike izdavačke kuće Elektra. Slijedi niska od nekoliko zapaženih albuma, od kojih je nama ponajbolji 'Sound-Dust' iz 2001., objavljen godinu dana uoči prekida Ganea i Sadier, ali i tragične smrti gitaristice i vokalistice Mary Hansen.

Australka Hansen, koja je sa Sadier patentirala šarmantno harmonijsko preklapanje, po kojemu nepogrešivo prepoznajete zvuk Stereolaba, smrtno je stradala kad ju je na biciklu pokupio kamion, a ovi su događaji u neku ruku presjekli do tada uzlaznu putanju benda i on se konačno raspao 2010. Ipak, oproštajni album 'Not Music', sastavljen od otpadaka s posljednjeg službenog izdanja 'Chemical Chords', vjerojatno je jedan od najboljih albuma otpadaka u povijesti glazbe.

Povratak u budućnost

Nakon deset godina pauze, u kojoj nas je Laetitia Sadier 2014. posjetila sa svojim solo projektom u zagrebačkoj Močvari, Stereolab ponovo počinje svirati uživo, a potkraj svibnja stigao nam je i najnoviji, jedanaesti album. Već po prvim tonovima antiknih sintesajzera i stihova Sadier, koja, ovoga puta u kontrastu s novom suvokalisticom Marie Merlet, pjeva o sistematskom konzumerizmu koji otupljuje ljude, znamo da smo na poznatom teritoriju.

Narednih sat vremena vozit ćete se utabanim stazama kriptičnog otpora: enigmatični naslovi pjesama poput 'Esemplastic Creeping Eruption' ili 'Vermona F Transistor' izmjenjuju se s kaleidoskopskom, gustom i bogatom glazbenom slikom, iz koje i dalje izviru ljudi koji uživaju u skladanju i izvođenju glazbe. I dalje iza svakog ugla vrebaju iznenađenja, ovoga puta u vidu čudnih zvukova instrumenata poput korneta (svira ga jazz trubač Ben LaMar Gay), ritam mašine koja poput čelične kugle razbije pjesmu, promijeni tempo i odvede šansonu u Kraftwerk ili muških pratećih vokala iz pluća novih članova, klavijaturista Joea Watsona i basista Xavija Muñoza, poput ovih što ih čujemo u singlu 'Aerial Troubles'.

No važnija promjena od same glazbe u petnaest godina, koliko smo živjeli bez Stereolaba, jest – kontekst. U eri u kojoj autokratske vlasti gase fakultete, sloboda novinarstva je u sve većem dijelu svijeta misaona imenica, a kakofonija društvenih mreža kritičke glasove čini ironičnim contentom, marksistički eklekticizam Stereolaba zvuči kao poziv za buđenje i resetiranje na mlađe, naivnije, razigranije, ali istovremeno pametnije i čistije nas. Slušajući ovaj album, osjećate se zbilja kao da ste godinama sjedili i čekali revoluciju za koju ste i tada znali da se neće dogoditi, no niste mogli ni sanjati da će i zadnja trunka optimizma i nade u bolji svijet biti pregažena bagerom novca, moći i medijske kakofonije. Stereolab nam je, ukratko, potrebniji nego ikad.