KAZALIŠNA KRITIKA: GUSLAČ NA KROVU

Kvarnerski spektakl u okvirima tradicije

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 26.06.2012 11:00
  • Objavljeno 26.06.2012 u 09:37
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Održana u sklopu Riječkih ljetnih noći, pretpremijera mjuzikla 'Guslač na krovu' ujedno je i otvorila Opatija Festival. Unatoč produkcijskoj ambiciji, zajednički projekt svih ansambala HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci ipak nije odgovorio na osnovno pitanje – kako se nositi s tradicijom? Ili ipak jest

Čemu služi tradicija? Da se na njoj inzistira, da ju se propituje ili da joj se potpuno okrenu leđa, pa da 'živi' još samo u prašnjavim svicima? Ići u korak s vremenom, modificirati zadržavajući sukus, izvući nove imperative iz onoga 'kako su činili naši stari', nije najbezbolniji način prelaženja historijskih pragova. Naravno, ukoliko se pristaje na tezu da je evolucija bolja od revolucije. Manje je krvava, ali je li i učinkovita – to je pitanje koje danas postavlja ne samo kazalište. Kazalište možda čak i ponajmanje.

'Guslač na krovu' Jerryja Bocka, Josepha Steina i Sheldona Harnicka nije samo još jedan mjuzikl, on je i muzička drama sasvim razvijenog sadržaja, koji bi čak i bez glazbe mogao kazališno funkcionirati. Baš zato što ima i tu vrijednost ne može ga se otpisati u žanrovskom ili repertoarnom smislu, nego ga treba smatrati ozbiljnim projektom koji pored produkcijske baze treba i neku vrstu nadgradnje. Međutim, riječko-opatijska verzija izgleda kao da je mogla nastati bilo kada i bilo gdje, franšiznim nastojanjem da se brodvejski original zrcali u sadašnjosti kvarnerskog spektakla. Prepoznatljiva strategija koju čine red pjesme i red plesa, pa kombinacija smijeha za početak i suza za kraj, očekivano radi sama po sebi, kako za ljubitelje izvornika tako i za nove poklonike. Od svjetske se praizvedbe 1964, ili hrvatske 1970. u zagrebačkom kazalištu Komedija, ponešto u pristupu kazalištu možda i promijenilo, ali se u ovoj predstavi to ne vidi.

Redatelj Ozren Prohić, zajedno s timom u kojem su i scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Irena Sušac i oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović, do prave premijere koja će otvoriti sljedeću sezonu Zajca može još samo 'peglati', ali ne i radikalno izmijeniti koncept baziran na realističnoj scenskoj imitaciji. Malo selo u carskoj Rusiji znači i male kućice, koje u, nažalost samo jednom, inventivnom trenutku počnu i same hodati po pozornici, a kostimi su tradicionalni bez odmaka. Da bi sličnost bila dotjerana do paradoksa, ulogu Rusa Fjedke s odgovarajućim izgovorom igra Sergej Kiselev, član zbora riječke Opere. Za naslovnu je ulogu, kao svojevrsna posveta celuloidnom 'Guslaču' iz 1971, posuđen violinist Krunoslav Marić iz Zagrebačkih solista.

hnk rijeka

hnk rijeka

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Možda i nema boljeg načina da se ovdje postavi jedan od enciklopedijskih primjera 'brodvejskog long-runa' od doslovne rekonstrukcije, koliko to već kazalište dopušta.
Ali slično ipak nije i isto. Bojan Šober može otpjevati sve po čemu je Tevje nezaboravan lik, ali ne i istodobno odglumiti, jer mu to ne dopušta operni 'herojski' gard. S druge strane, iskusni riječki glumci poput Andreje Blagojević i Olivere Baljak sigurno vladaju scenom, ali ne i svojim glasom. Izuzeci su Leonora Surian i Voljen Grbac, ona zato što je u glazbenoj drami u svojem prirodnom 'fahu', a on jer uspijeva pomiriti suprotnost i ostati dostojno u ulozi. Pored tehničkih nedostataka koji mogu, ali i ne moraju, pratiti ljetne open air projekte, svi izvođači pod ravnanjem Igora Vlajnića morali su se suočiti i s četrdesetak godina starim prijevodom, ponegdje zaista neodgovarajuće doslovnim i silabički upitnim.

No, ukoliko je konačni cilj bio postići dojam spektakularnost, na kraju se to i dobilo, jer po broju izvođača čini se da je ovdje uposleno sve što pleše i pjeva ne samo u riječkom HNK nego i oko njega. Na primjer, jednu od ključnih scena 'Guslača', 'masovku' u krčmi koja je apoteoza i zdravica životu samom, publika je dobila u totalu. Uz poneko plesačko 'pogubljenje', što i ne čudi s obzirom na brojnost izvođača i zahtjevnost koreografije Snježane Abramović Milković.

Kao i mnogo puta ranije, dvojba je jasna: s jedne strane je publika koja očekuje, pa onda sigurno i zavređuje izvedbu što vjerniju poznatom originalu, a s druge mogućnost da se čak i u zadanim gabaritima autorskim pravima zadane 'istosti' ponešto pomakne. O tome govori i radnja 'Guslača' u kojoj tradicija od apsolutne kategorije i stupa na kojem počiva življenje i preživljavanje postaje tek jedna od varijabli u jednadžbi koju svaki pojedinac rješava pojedinačno, a svaki čovjek – ljudski. Pojedina predstava također to čini, tako da ostane u žanru ili se izdigne iznad njega.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi