BALETAN DUILIO INGRAFFIA

Kako je Talijan otkrio i zaljubio se u hrvatski balet

  • +8
  • +5

Talijan u HNK-u: Baletan Duilo Ingraffia

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Carla Moro/Aurelio Dessi

Unutar naše najveće nacionalne kazališne kuće, zagrebačkog HNK-a, postoji balet što se može pohvaliti međunarodnim ansamblom unutar kojeg djeluju mnogi strani plesači obrazovani na vrhunskim svjetskim akademijama. Upravo zbog te mješavine kultura i vrhunskih plesačkih tehnika zagrebački balet privlači sve više poklonika. Talijanski plesač Duilio Ingraffia jedan je od stranaca koji uživaju u toj multikulturalnoj sinergiji. U intervju tportalu ovaj umjetnik porijeklom sa Sicilije otkriva svoje zanimljive plesne početke, zašto ga je dojmio zagrebački balet te zašto uživa živjeti u Zagrebu

Gospodine Ingraffia možete li se ukratko predstaviti našim čitateljima i otkriti nam kad ste spoznali svoju ljubav prema baletu.
Osjećam se počašćenim što mogu kao Talijan govoriti hrvatskim čitateljima o svom umjetničkom iskustvu. Prije svega želim naglasiti kako je moja baletna priča satkana od mnogo događaja, susreta i mjesta koji su me oblikovali u osobu kakva sam danas. Imam 25 godina i dolazim iz sicilijanskog mjestašca nedaleko od Palerma. Još od malih nogu imao sam sreću odrastati u obitelji koja mi je dala mogućnost otkrivanja svijeta umjetnosti, kazališta i baleta. Taj svijet me privlačio već od moje druge godine zahvaljujući mom tati, velikom obožavatelju opere i plesa, koji je običavao gledati video kazete velikih klasičnih baleta. Sjećam se, primjerice, da je balet 'Orašar' bio jedini sadržaj koji me kod kuće mogao umiriti. Ples je bio jezik koje mi je uvijek odgovarao. Iako su me za vrijeme odrastanja moja prijateljstva odvukla u druge smjerove te me prvotno udaljila od klasičnog baleta, život mi je dao drugu priliku koja me radikalno promijenila. U dobi od 13 godina, a sve zbog moje prekomjerne težine, slomio sam nogu te sam bio podvrgnut nizu zahvata, nakon čega je uslijedila rehabilitacijska terapija. Može se reći da sam po drugi put naučio hodati. Zbog svega navedenog nisam bio zadovoljan samim sobom. Rehabilitacija me približila vježbanju, a primijetio sam da baš u pokretu otkrivam svoj svijet te da je želja za studijem klasičnog baleta bila samo zaspala. U tom se trenutku probudila i postala življa nego ikad prije.

Tako sam se nakon rehabilitacije i liječničke dozvole za bavljenjem takvom zahtjevnom aktivnošću odlučio iz hira upisati školu klasičnog baleta. Još uvijek se sjećam uzbuđenja na prvom satu, mirisa plesne dvorane, podloge, pa čak i parfema moje nastavnice…Bilo je teško početi s 14 godina, trebalo je puno žrtve, napora i želje za dostizanjem razine mojih kolega, no odmah sam shvatio da je to moj svijet i samo tamo sam se mogao izraziti u svojoj punini, osjećati se drugačijim od ostalih. Ukratko, pronašao sam svoj kod. Nekoliko godina kasnije, uz svesrdnu pomoć obitelji, preselio sam u Rim gdje sam započeo studij u Plesnoj školi rimske opere - Scuola di Ballo del Teatro Dell’Opera. Nije to bilo lako razdoblje, daleko od kuće, ali ljubav i strast prema onome što te čini potpunim je valjan razlog za savladavanje svih poteškoća. Od tog trenutka je započeo moj san.

Što vas je dovelo u zagrebački HNK?

Zagrebačko iskustvo za mene je bilo sasvim neočekivano. Nakon godina u Italiji odlučio dati prostora ostalim iskustvima koja bi me testirala i koja bi me profesionalno obogatila. Tako sam tražeći po internetu vidio da HNK u Zagrebu traži plesače za izvedbu 'Orašara'. Odmah sam stupio u kontakt s direktorom baleta, gospodinom Sveborom Sečakom, koji je uvijek bio na raspolaganju. Nakon što je gospodin Sečak vidio moje materijale, odmah mi je pozitivno odgovorio mailom ponudivši mi ugovor o radu. Tako sam žarko želio taj posao, jer sam osjećao da bih si mogao otvoriti mnoga vrata i krenuti novim putevima. Inače, hrvatski nacionalni baletni ansambl se može pohvaliti mnogim strancima, pa tako ansambl čine Talijani, Japanci, Portugalci, Australci, Egipćani, Rusi, Ukrajinci, Nijemci, Bugari i Rumunji – mješavina kultura i vrhunskih plesačkih tehnika s najprestižnijih svjetskih akademija. Oni obogaćuju prekrasnu stvarnost Zagreba afirmiranu kroz ples. Već prvi dan sam shvatio da sam dobro izabrao. Možda zbog veličanstvene dobrodošlice , a možda i zato jer je sve bilo drukčije u odnosu na moja iskustva u Italiji. Osjetio sam da me respektiraju i više nego što sam mogao slutiti. To je, nažalost, nešto što danas rijetko mogu susresti u Italiji.

Na ljestvici od 1 do 5 koju biste ocjenu dali ovom baletnom ansamblu?

Razdoblja provedenog unutar ansambla ispunjavaju me velikim zadovoljstvom. Jest da je intenzivno i naporno, ali čini me zadovoljnim zbog prilika za umjetnički razvoj. U trupi ima izvrsnih solista koji se s velikom poniznošću predaju napornom radu, izvrsnih repetiteura (trenera baleta koji plesačima pomažu što bolje interpretirati ulogu), koreografa međunarodne reputacije i mnogih mladih plesača koji se sjajno razvijaju, odnosno na dobrom su putu postati solisti u budućnosti. Direktor baleta, Svebor Sečak je izvrstan u svojoj ulozi, human, često i pomalo zahtjevan, ali i pun poštovanja. Posvećuje mnogo vremena mladima, pokušava im dati puno prostora te čini sve kako bi razina izvedbe bila uvijek na najvišoj mogućoj razini. Naš posao je timskog karaktera. Zbog toga mogu reći da sam jako zadovoljan, dakle, ne mogu drukčije nego balet zagrebačkog HNK ocijeniti peticom.

Koji balet preferirate? Jeste li skloniji klasičnom ili suvremenom plesnom izričaju?

Bez razmišljanja mogu reći da je moj omiljeni balet Giselle. Odmalena sam bio ludo zaljubljen u ovaj balet, samo sam ga gledao, pregledavao i upijao i najmanje detalje o likovima, kostimima i koreografiji. Ne znam što me točno privlači, jer taj balet ne daje puno mjesta muškim ulogama, k tome koreografska evolucija je u potpunosti ženskog karaktera. Muzika Adolpha Adama je pravo remek-djelo koje zajedno sa sjajnim koreografijama Jeana Corallija i Julesa Perrota svrstava taj balet među najpoznatije i najprihvaćenije na svijetu. Ne mogu ne voljeti romantizam koji se iščitava iz priče i koreografije, a pogotovo 'ballet blanc' u drugom činu. To je klasik repertoara kojeg ću, nadam se, ponovo plesati u rujnu u prekrasnoj i iznimno dotjeranoj hrvatskoj verziji u HNK-u koju smo izvodili zimus te s kojom smo već gostovali i postigli veliki uspjeh pred mnogobrojnom publikom. Bitka između klasičnog i modernog baleta možda nikada neće završiti. Mnogi mi postavljaju to pitanje, a ja svaki put zaključim da nisam u stanju dati odgovor. U biti, meni se sviđa ideja da su klasični i moderni balet dvije različite i odvojene stvarnosti. Za mene su to dva potpuno različita jezika. Rođen sam kao plesač klasičnog baleta, ali različite emocije uspijevam prirodnije izvući u koreografiji modernog baleta. Ne preferiram jedan stil u odnosu na drugi, jer jedan proizlazi iz drugog. Sudjelovati svaki dan na jutarnjem satu klasičnog baleta je kruh svagdašnji svakog plesača, budući da je to baza iz koje možemo stvarati i otkrivati nove jezike tijela. Volim sve ono što mi omogućuje dijeljenje emocija s onim tko me promatra. Isto tako, ne mogu ne priznati da postoje vrste suvremenog plesa u kojima se osjećam kao riba u vodi. Suvremeni ples je stvorio jezik kojim se mogu ispričati osjećaji i još puno toga na subjektivan i introspektivan način. Ansambl koja postavlja na scenu balete klasičnog, neoklasičnog i suvremenog repertoara je svestran, daje prostora različitim kanalima komunikacije, kompletnijim plesačima, ali i široj te upućenijoj publici.

Kako ste doživjeli Zagreb: sviđa li vam se živjeti ovdje te koji dojam na vas ostavljaju ovdašnji običaji i stil života?

Volim Zagreb od trenutka u kojem sam kročio ovdje. Priznajem da sam u početku bio malo uznemiren idejom da živim tu, jer godinama živim u Rimu, pa je teško uspoređivati gradove u koje dolazim s Rimom, 'ROMA CAPUT MUNDI'. U Zagreb sam došao tek kad sam dobio ugovor. Još se sjećam da sam kad sam prvi put ugledao Trg bana Jelačića, ostao zadivljen. Volim se informirati o povijesti i kulturi mjesta koje prvi put posjetim, pa sam se imao prilike diviti ljepoti spomenika i mnogih lijepo uređenih muzeja. Jedna od stvari na koje definitivno možete biti ponosni jest veliki broj ljudi koji govore engleski jezik i želja za komunikacijom sa strancima. Nikada neću zaboraviti koliko mi je ljudi u ovom gradu htjelo pomoći kad sam došao. Sreća? Ne vjerujem. Mislim da u Zagrebu živi izuzetni pojedinci: Ovo je zemlja u kojoj se kratko vremena od rata, osjeća i vidi ogromna volja, ne samo za mirom i vedrinom, nego i za razvojem i prilikama. Među kolegama i prijateljima imao sam prilike upoznati mnoge Hrvate koji su me primili u svoje kuće kao da sam im član obitelji. Proveo sam prekrasne večeri u Tkalčićevoj zajedno s mnogim ambicioznim studentima, izuzetno načitanima i svjesnima svoje perspektive u budućnosti. Možda je jedini nedostatak važnost koja se pridaje predrasudama prema drugačijima. Inače, Dolac, rascvjetani parkovi, 'fritule' i odlični restorani moja su strast!

Na kraju bih htio nešto poručiti svim čitateljima, a posebno mladima: 'Ne dopustite da se vaša kultura i tradicija zaborave…čuvajte je i njegujte je. Dakle, ne dopustite da kazalište, u ovom slučaju balet, izgube vitalnost i visoku reputaciju koju su do sada uspjeli zadržati. Također ili prije svega, kazalište je mjesto u kojem se čuva duh vaše prošlosti i tragovi veličina koje su stupile na pozornicu. To vam kaže Talijan koji silno želji da i njegova zemlja bude bolja te da zna prepoznati i sačuvati svoje korijene.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!