U zabačeno dalmatinsko selo pod okriljem noći stiže Čileanka Teresa. Scena je to koja bi bila neobična i u turističkoj eri koju živimo, ali je još čudnije kada je vrijeme radnje početak 20. stoljeća. Teresa nosi loše vijesti pastirskoj zajednici ovisnoj o kvaliteti bilja za ispašu, koja dobar dio godine provodi van sela, čiji je poglavar raspop Ilija. U selu je ostala tek Milena, žena koju zajedničari smatraju nesposobnom.

Tako počinje novi, dugoiščekivani film Hane Jušić 'Bog neće pomoći', naslova posuđenog iz zbirke priča Marka Pogačara, koji smo prošlog tjedna imali prilike pogledati na Zagreb Film Festivalu. Čak je i jutarnja projekcija bila dupkom puna – jer mnoge je zanimalo što nam je nova, nakon devet godina čekanja i premijere u Locarnu, pripremila nekadašanja predvodnica tzv. ženskog vala hrvatskog filma, autorica hvaljenog dugometražnog debija 'Ne gledaj mi u pijat'. S redateljicom smo tim povodom razgovarali prvenstveno o detaljima novog filma, ali i o brojnim drugim filmskim temama.

Kako vam je pala na pamet ovakva priča? Naviknuti smo na druge stvari, konkretno urbane priče.

Povijesna drama je nešto što sam dugo htjela raditi. Moji raniji filmovi, i kratki i 'Ne gledaj mi u pijat', bili su na neki način 'prljavi' i izgledali su kao da je u njima scenografski sve nađeno, ali nije bilo tako. Snimateljici Jani Plećaš i meni je građenje svijeta iz nule bio jako važan element. Kratki filmovi 'Terarij', 'Da je kuća dobra i vuk bi je imao' i 'Zimica' su realistični i urbani, ali zapravo je njihova scenografija artificijelna – mi smo je izgradile i to na način da su ti svjetovi malo pomaknuti. Kad pogledaš te filmove, vidiš da je to svijet koji ne postoji. Privlači me graditi takve svjetove, ne zanimaju me 'obične' socijalne drame. Ovaj kostimirani film je hrabriji odlazak u nešto što me inače zanima, da je sve izgrađeno, da je to neki univerzum za sebe. Bila sam jako uzbuđena kad sam počela pisati scenarij, a pogotovo kad sam u razgovoru s producenticom Ankicom Jurić Tilić shvatila da ga je moguće i realizirati, da ćemo se nekako pokušati snaći oko financija. U prvom naletu pisanja sam bila nevjerojatno sretna, ali kako je rad na scenariju trajao šest godina znala sam pomisliti u što sam se to uvalila, zašto ne radim 'običniji' film! Sad se već osjećam potpuno izmorena ovim filmom, ne mogu ga više gledati i jedva čekam snimiti film o ljudima koji sjede u kafiću, u urbanom settingu.

Dakle bilo je teško sagraditi svijet iz nule. Koji su bili najveći izazovi?

U fazi pisanja scenarija sam odlučila da će likovi pričati dalmatinskim dijalektom, ali da se neću previše zamarati autentičnošću jer sam se bojala da će se time izgubiti neposrednost, odnosno da će se glumci s tim boriti. Dakle, dopustila sam si historijsku nepreciznost. Također mi je bilo teško osmisliti što ti ljudi – pastiri – rade po čitave dane, odnosno kako izgleda njihov svakodnevni život. Kroz godine priprema smo odlazili u krajeve gdje još ima pastira i ispitivali kako se to nekada radilo. Bilo nam je važno da film izgleda kao vestern, da ima žutu travu i kamenje, a puno planina u ljetno doba je zeleno, pogotovo jer je stočarstvo u zalazu. Te su planine nekad bile goleti, danas je šuma. Kuće kao lokacije snimanja su nam isto bile izazov, da nisu previše raspadnute, ali da nisu ni obnovljene.

Gdje ste snimali film?

Donji stan, mjesto gdje Teresa pronalazi Milenu, snimljena je u podnožju Dinare. Dok smo istraživale, Jana i ja smo gledale film 'Virdžina', gdje smo vidjele selo koje nam se činilo savršeno. Pod Dinarom žive i Hrvati i Srbi, ali nažalost sela su međusobno nepovezana, oni uopće međusobno ne komuniciraju. Na koncu smo našli čovjeka u jednom srpskom selu, pokazali mu 'Virdžinu' i pitali gdje je, a on je rekao da je radio na setu, da to selo ne postoji i da je izgrađeno za film i otkrio nam gdje je. Mi smo vrlo blizu te lokacije našli ruševine kamenog sela koje smo onda nadogradili. Gornje scene su pak snimane na Svilaji, planini nasuprot Dinare, a djelomično i iznad Baške na Krku.

Krajolici su doista fascinantni, a nama su nepoznati.

Bilo mi je uzbudljivo pokazati hrvatske krajolike koji nisu izlizani. Baš su mi nedavno na riječkoj premijeri krčki stočari koji su nam posudili ovce rekli da njihov Krk sjajno izgleda u filmu, baš kao vestern. A i da prestanem okolo pričati da je to Krk, da im ne dođe previše filmskih ekipa.

Prilikom gledanja su me priča i ambijent vukli na 'Mladenku kostonogu'. Jeste li upoznati s tim romanom?

Jesam! Baš sam ga čitala dok sam pisala scenarij i svakako sam bila inspirirana njime. Genijalan je, meni jedan od najdražih hrvatskih romana. Mislim da se o njemu ne priča dovoljno. Znam da će se ekranizirati, to radi kolega Andrija Mardešić.

U neku ruku bi se ono što je Pavičić napisao o romanu – da je to ljevičarski kompjutorski virus u svijetu Ivana Aralice – moglo primijeniti i na vaš film.

Nisam znala da je to napisao, stvarno dobra formulacija! Bila bih jako sretna da se to može reći i za na moj film, to mi je i bila osnovna namjera.

Film je imao premijeru u Locarnu, glumice su dobile nagradu. Kako je bilo nastupiti tamo?

Puno mi je to značilo, makar Locarno i svi ti festivali bolje zvuče u teoriji, kad se ljudi slikaju na crvenom tepihu. Gledam slike i mislim si – da je to netko drugi, rekla bih da je uspio u životu. Kad si stvarno tamo, osjećaš samo napetost i nervozu, osjećaj zadovoljstva ili trijumfa nekako izostaje. S druge strane, objektivno je bilo lijepo i projekcija je dobro prošla, a nakon projekcije imaš dobar osjećaj – film koji je donedavno gledalo petoro ljudi u montaži sad gleda 800 ljudi u velikoj dvorani, stranaca i neznanaca. Pogotovo kad ti nakon projekcije dolaze ljudi i govore da ih je film dirnuo. Pa pomisliš, neku je ženu iz Belgije dirnuo moj film, pa lijepo.

Pogotovo kad film nastaje toliko dugo. Zašto je to kod nas toliko teško, zašto filmovi nastaju toliko dugo? Znamo očiti odgovor, ali me zanima insajderska perspektiva.

Troškovi produkcije su u zadnje vrijeme jako porasli tako da odobreni filmovi dobivaju više novca, ali ukupna suma namijenjena kinematografiji nije se značajno promijenila, tako da se nažalost snima manje filmova. U jednom razdoblju iznosi nikako nisu mogla pratiti rastuće troškove, mi smo dobili sredstva u kunama, što nam ni tad nije bilo dovoljno, a s godinama je svota još izgubila na vrijednosti. U Hrvatskoj su cijene iste kao u Parizu, a plaće puno manje, a slično je i s filmskim budžetima. S jedne strane, ako se snima izvan Zagreba i ljudima treba npr. platiti smještaj na Jadranu, to je postalo praktički nepriuštivo bilo kojoj produkciji. S druge strane, inozemne koprodukcije dovele su do rasta honorara filmskim ekipama, što našim filmskim radnicima čini domaći film neisplativim i neatraktivnim. Prisiljeni smo tražiti koprodukcije.

Vaš je film primjer mnogih koprodukcija. Koliko je to zahtjevno? Postoji jezična barijera, kao i u filmu.

Bilo je smiješno jer nas je bilo iz sedam različitih zemalja, a film baš to tematizira. Mislim da je najveći teret koordinacije svega toga pao na producenticu Ankicu, ali ona je to super ishendlala. Koprodukcije su dosta lud koncept gdje ti netko iz neke druge zemlje, netko koga nikad u životu nisi vidio, dođe na važnu autorsku funkciju unutar filmske ekipe, što znači da nešto lako može poći po krivu. Srećom, Ankica je radila s producentima s kojima je bliska i koji su nam poslali dobre suradnike. S druge strane, na primjer skladatelje smo izabrali montažer Jan Klemsche i ja, nakon što smo pretražili i preslušali sve grčke autore koji rade tip glazbe koji smo tražili. Talijanska scenografkinja Laura Boni je napravila nevjerojatan posao, imala je iskustvo ogromne povijesne serije. Tako da mogu reći da sam sa stranim suradnicima imala puno sreće.

Kad smo kod stranaca, glavna glumica Manuela Martelli je Čileanka. Odakle ona, kako ste je izabrali?

Imala sam sreće kao i na prethodnom filmu s Mijom Petričević, u koju sam se zaljubila na plaži. Vidjela sam Manuelu na ekranu, u kratkom filmu 'Valparaiso' u kojem ima pet rečenica, ali mi se urezala u pamćenje, tjednima nisam mogla prestati razmišljati o njoj. Zapisala sam njeno ime u bilježnicu, gledala filmove u kojima je glumila. Nakon pet godina pisanja scenarija, pomislila sam da je ta fiksacija luda i odlučila se za casting s čileanskim glumicama. Manuelu sam onda i upoznala spletom okolnosti jer se počela baviti castingom. Dogodila mi se scena kao iz romantičnog filma, zvala sam je s figom u džepu da radi casting, a da joj nisam rekla da je inspirirala lik Terese. Njoj se scenarij toliko svidio da je odlučila ne raditi nego doći na casting, koji sam odradila u Čileu s 20-30 glumica, a s njom sam samo popila piće i shvatila – to je to!

Sad bih još proširio priču. Sjećam se vaših ranih filmova, gledao sam ih kad su bili aktualni. Ubrzo se počelo pisati o ženskom valu koji stiže da bi spasio hrvatski film, najviše o Sonji Tarokić i vama. Kako vam je to izgledalo tada, a kako izgleda danas?

Nedavno sam o tome razmišljala. Tad nisam puno znala o feminizmu, uvijek me više zanimala klasna priča. Sve što sam znala o feminizmu je bilo preko kolegija Željke Matijašević na Komparativnoj književnosti, ali feminizam nije bio moj fokus interesa. Spontano sam osjećala da je ta priča o ženskom valu pogrešna, da se najrazličitije autorice trpa u ženski val zato što su žene, kao da smo životinje. Nije se toliko o tome pričalo na svjetskoj razini, prije 15 godina je bilo mnogo manje žena autorica. U međuvremenu je rodna ravnopravnost postala veća tema. S jedne strane još uvijek se slažem sa starom sobom, glupo mi je to i na neki način getoizirajuće. S druge strane, stvarno je potrebno jer bitka nije dobivena, svaki korak naprijed je značajan. Nama je to tada pomoglo da nas primijete kao autorice. Mislim pomogle smo si i same jer smo bile dobre, možda bolje od naših kolega u tom trenutku. Ali ono što je važno jest i da je zbog tog tzv. ženskog vala puno cura upisalo režiju, puno ih se povezalo s našim filmovima. Nastajali su filmovi o problemima djevojaštva, a prije toga nije bilo.

Mislim da prosječni ljubitelj filma ne može nabrojati tri aktualne redateljice.

Da, suludo je. Imaš Jane Campion, Andreu Arnold, Kelly Reichardt, to su možda te tri. Zatim Lucreciju Martel, Alice Rohrwacher, Maren Ade. Tu su i po meni jako precijenjene Celine Sciamma i Julia Ducournau. Nakon toga je teško, moramo ih izvlačiti...

Kad smo već otvorili tu temu, u filmskom svijetu je mnogo zlostavljanja. Što mislite o #MeToo pokretu?

Nemam neki pametan odgovor na to pitanje. S jedne strane #MeToo je američki proizvod koji je u neku ruku baš to, američki proizvod, ponekad stupidno pojednostavljen bez stavljanja u širi društveni kontekst. S druge strane mislim da je, posebno u nekim svojim manje elitnim odjecima, donio stvarne i vrlo pozitivne promjene. Ipak, čini mi se da se žene još uvijek ne usuđuju javno govoriti o tome, vjerojatno i zbog senzacionalističkog novinarskog tretiranja tih tema.

Naša kinematografija svakako spada među manje elitne kinematografije, no uspjesi se već dugo bilježe, priča se o renesansi hrvatskog filma. Kako vam to izgleda?

Mislim da već dugo postoje kvalitetni filmovi kod nas, da možeš ponosno preporučiti hrvatski film, da postoji cijela lista dobrih filmova. Sa Zlatnom palmom Nebojše Slijepčevića i golemim uspjehom Igora Bezinovića sad smo možda dobili taj bljesak uperen prema nama.

S obzirom na to da predajete na Akademiji, vidite li neke nove i uzbudljive glasove na našoj filmskoj sceni? Znam da je to nezahvalno pitanje.

Ne bih htjela preskočiti ovaj odgovor i htjela bih reći da ih stvarno vidim, da ima zanimljivih mladih autora. Međutim, nije pedagoški isticati ih. Mi profesori na Akademiji nažalost nemamo pedagoško obrazovanje, ali nekako mi se čini da ljude ne treba previše dizati ni spuštati, nego ih naučiti najbolje što možemo i opremiti ih za svijet.

Kad smo kod Akademije, moram pitati za slučajeve seksualnog uznemiravanja tamo. Medijski interes je splasnuo, na kraju nismo ništa saznali. Što je bilo s tim?

Bila sam u prošlom sazivu povjerenstva. Mi smo to rješavali tako da smo ljude za koje smo dobili prijave pozivali na disciplinske razgovore, a razgovarali smo i sa svjedocima i prijaviteljima – naravno, ako nisu bili anonimni. Dosta prijava je bilo anonimno, a i većina prijestupa se odnosilo na neki tip verbalno-psihičkog zlostavljanja ili stravično neprimjerene komunikacije sa studentima. Svaki slučaj smo ispitali i ti razgovori s optuženicima, našim kolegama, su bili izuzetno neugodni, nije da smo bježali od toga, takvi su i trebali biti. Na kraju smo u svakom od slučajeva dali naš sud i preporuku dekanu, očekujući da se postupci dalje nastave. Tu je naša ingerencija stala, na toj preporuci. Jako mi je žao da se sve to ispuhalo, ali čini mi se da su neke pozitivne promjene ipak ostale.

Mislim da smo pokrili većinu toga. Za kraj, što je sljedeće za vas?

Htjela bih što prije početi pisati novi scenarij! Devet godina pauze između prvog i drugog filma je stvarno puno. Jako me zanima tema glumica, htjela bih da u tom scenariju glumica bude glavni lik. Možda neka ne pretjerano dobra glumica koja je dovoljno inteligentna da je toga svjesna i koja se s tim bori, koja jako želi uspjeti. Vidim to kao neku crnu komediju.