Kada Nikola Strašek govori o sebi, često dodaje: 'Moja dijagnoza je politoksikomanija.' Ta brutalna iskrenost prožima sve o čemu piše. Za njega je literatura ono što Josif Brodski naziva 'evolucijskim ciljem naše vrste', ali put do nje vodi kroz skladišta, ovisnosti i pauze za pivo.

Razgovaramo u kafiću na Kegliću nakon objave njegova potresnog romana 'Heroin, kruh i rudnici sumpora', a on se nadovezuje na zbirku poezije 'Leptirići u trbuhu, glave na kolcima' iz 2024. godine. Knjiga pod uredničkom palicom Krune Lokotara označava Strašekov romaneskni debi u prestižnoj nakladi OceanMora, a njegova će se promocija održati u utorak u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića.

Godine 2013. Strašek je imao 35 godina i ispisane bilježnice koje nikome nije pokazao. 'Ispisivao sam bilježnice kojih je pun ormar i ne želim da ih itko vidi', kaže. Kada je u dvadesetima otkrio Semezdina Mehmedinovića, počeo je sanjati o svijetu književnosti, ali tek 2013. skupio je hrabrost da se javi svojim idolima.

Jergovićev poguranac

Nabavio je adresu Miljenka Jergovića i Mehmedinovića te poslao fan mail. Sljedećeg jutra stigli su odgovori koji su mu promijenili život – Mehmedinović i Jergović rekli su mu da je to što piše literatura. Jergović je ponudio objaviti njegove tekstove u Eiffelovom mostu, svom književnom časopisu. 'Meni je bilo bolesno važno da se pojavim tamo', prisjeća se Strašek.

Dok su njegovi tekstovi cirkulirali književnim krugovima, Strašek je radio u skladištu šest dana u tjednu. Bio je to iscrpljujući fizički rad, ali čak je i u tom okruženju uspijevao naći vremena za pisanje – kao ispušni ventil, način preživljavanja.

U tom je razdoblju pisao filmske kritike za emisiju 'Filmoskop' Trećeg programa Hrvatskog radija, što mu je omogućavalo nešto zarade sa strane, ali što je važnije: omogućavalo mu je da se osjeti dijelom svijeta kojem pripada. Naime Strašek je studirao filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti. S pisanjem filmskih kritika započeo je još 2011. godine – pisao je o Danima hrvatskog filma, kolegama, festivalima – no njegov se pristup tijekom godina radikalno promijenio.

'Na početku je to bilo dosta hladno i puno podataka', priznaje Strašek. Pisao je kako misli da treba pisati filmsku kritiku – objektivno, distancirano, zasićeno činjenicama, ali urednici su ga gurali u drugom smjeru: 'Poanta je da im kažeš nešto drugačije.'

Život kroz film

Transformacija je bila oslobađajuća. Strašek je počeo upisivati sebe u svoje kritike. Tehnički aspekti postali su bolji, no važnije je bilo to da su tekstovi postali osobni. Više nije pisao ono za što misli da bi filmska kritika trebala biti, već ono što on vidi, osjeća, misli. Nije to bilo samo pisanje o filmovima – bilo je to pisanje o životu kroz film, o sebi kroz tuđe priče.

Usporedno s filmskim kritikama, krenuo je objavljivati crtice na društvenim mrežama. 'To bi bila jedna rečenica ili statistički podatak', prisjeća se početaka. Međutim, kako je svakog dana izlazio iscrpljen iz skladišta, fragmenti su se počeli širiti. Pisao bi u pauzi, objavio na Facebooku, znao da navečer neće imati snage mijenjati. Paradoksalno, ograničenja su oslobodila njegov glas.

Strašek se nikada nije prijavio na natječaj za nagradu Post scriptum. Učinila je to prijateljica koja je pratila njegovo pisanje. Nazvala ga je dok je bio u skladištu, upitavši je li se prijavio. Kada je rekao da nije, ona je preuzela stvar u svoje ruke i godinu kasnije dobio je nagradu.

'Ovo je sve istina, što znači da nije'

Put od nagrade do romana 'Heroin, kruh i rudnici sumpora' nije bio pravocrtan. Prvo je objavljena zbirka poezije 'Leptirići u trbuhu, glave na kolcima' – naslov koji savršeno sažima Strašekovu poetiku kontrasta između nježnosti i brutalnosti. Poezija je za njega 'jedini razgovor koji vodim sa sobom'.

Kada govori o svojoj knjizi, inzistira na jednoj stvari: 'Ovo je sve istina, što znači da nije.' Naizgled kontradiktorna, izjava je srž njegova pristupa pisanju. Nije riječ o autobiografiji u klasičnom smislu, već o određenom pogledu na vlastiti život.

'Može se osoba zvati Nikola Strašek. Može imati moje godine, može imati sve moje osobine, izgled, život... Ali to što je zapisano, to je moja perspektiva. Ja ne vidim iz... Razumiješ? Nisam ja sveznajući pripovjedač.'

Svijest o subjektivnosti sjećanja temelj je Strašekova pisanja. On razumije da pamćenje nije pouzdan arhiv, već aktivan proces rekonstrukcije, i – važnije – da je zaborav jednako važan kao sjećanje.

Savršeno pamćenje nije dar, već prokletstvo

'Ti pamtiš stvari koje su na neki način naličje onoga što zaboraviš', objašnjava. 'A bez zaborava teško smo preživjeli.' Poziva se na Borgesovu priču o Ireneu Funesu, čovjeku koji pamti apsolutno sve – svaki list na svakom stablu koje je vidio, svaki oblak na nebu. To savršeno pamćenje nije dar, već prokletstvo. 'Kada se ujutro probudiš, baš i nisi siguran što je bilo loše. I bolje je da ne znaš.'

Strašek citira Mehmedinovićevu priču o tome kako je u Americi dobio 'čestitku' prometne policije – fotografiju u prebrzoj vožnji. 'To sam ja, to je moj auto, ali tog se dana uopće ne sjećam.' Ideju razvija dalje: 'Zamisli album fotografija na kojima si ti negdje u pozadini, ispred crkve, ljudi se fotografiraju... I da tako vidiš svoj život. Kako malo toga zapravo pamtimo!'

Ono što je ključno nije točnost sjećanja, nego emocionalna istina. 'Možda nije bila ta ulica. Možda nije bio taj grad. Ali ja znam što sam osjećao kad smo se upoznali. Jedino su ti osjećaji stvarni. Ako ne osjećaš, ne postojiš.'

Ova filozofija pamćenja direktno se odražava u njegovu pisanju. Kada ga ljudi pitaju je li sve u knjizi istina, kada traže provjeru njegovih priča, Strašek odgovara: 'Kako vi znate da je sve to istina? Jeste li bili tamo?' I dodaje: 'Mogao sam izmisliti 90 posto toga.' Kada pričamo priču, mi je rekonstruiramo, a on to ne skriva – on to čini središnjom temom svog pisanja.

U najtežim trenucima života pronašao je utjehu u govoru američkog pisca Davida Fostera Wallacea 'This is Water'. Taj mu je tekst postao toliko važan da ga je ugradio u svoj roman, odnosno u trenutak u kojem protagonist upada u komunu.

'Sjajno oslikava našu poziciju', objašnjava. 'Gdje ne vidiš očite stvari, ono što ti je pred nosom.' Foster Wallace govori o default settings – automatskim postavkama kojima gledamo svijet, uvijek stavljajući sebe u središte. Za Strašeka je to ključna kritika kapitalizma koji propagira da su 'tvoje želje najvažnije, tvoje misli su najvažnije, sve se događa tebi'.

Tako on koristi trenutak da prepriča scenu s kioska koja kao da je ispala iz govora Fostera Wallacea: čovjek u ogromnom džipu parkirao je nasred ulice, blokirao promet i ispitivao prodavača o cigaretama. 'Možda ima bolesno dijete u autu', razmišlja Strašek, pokušavši razumjeti. 'Ne možemo znati.' Poanta nije u opravdavanju, nego u pokušaju da vidimo dalje od samih sebe.

'Kad je pustim, više nije moja', kaže o poeziji. To je radikalno otpuštanje kontrole, priznanje da djelo kada ga pustimo u svijet živi vlastiti život. Ova filozofija povezana je s njegovim razumijevanjem pamćenja – slično kao što ne možemo utjecati na pamćenje, ne možemo kontrolirati ni to kako će naše djelo biti pročitano.

Heroin nije metafora

Strašek ne romantizira svoju ovisničku prošlost. 'Ja ne konzumiram samo jednu stvar', kaže otvoreno. Heroin i zamjenska terapija su ga, veli, uništili, no prošlost ipak nije postala njegov identitet – ona je dio priče, ne cijela priča.

U naslovu romana 'Heroin, kruh i rudnici sumpora' vidimo izostanak sentimentalnosti. Heroin nije metafora, nije poetska slika – to je stvar koja uništava. Doduše, ona stoji uz kruh, osnovnu namirnicu, svakodnevicu. Kontrast govori sve o Strašekovu pristupu: ovisnost nije nešto izdvojeno, dramatično, holivudsko. Ona je dio svakodnevice, banalna koliko i razorna.

Zajednička krv teče svima

Zanimljivo je da Strašek opisuje i 'legomaniju', to jest ovisnost o čitanju. 'Nikamo nisam išao bez knjige', kaže. Opsesivna potreba za riječima, bilo tuđim, bilo vlastitim, dokaz je da je za njega književnost bila više od hobija, svojevrstan način preživljavanja.

'Altruizam bez interesa, napraviti nešto, olakšati nekome, pomoći, ne gurati se...', nabraja ono što se gubi u kapitalističkom svijetu koji stalno viče 'moje, ja, daj, meni!'

Isti taj svijet inzistira na 'objektivnoj istini', a Strašek ga podsjeća na važnost subjektivnog iskustva, na pravo da ispričamo vlastitu priču vlastitim riječima. Njegovo pisanje nije bijeg od stvarnosti – ono je pokušaj da se stvarnost sagleda iz perspektive koju samo on može ponuditi.

'Zajednička krv teče svima', reći će za kraj. U vremenu radikalnog individualizma Strašek inzistira na tome da smo svi u ovome zajedno, shvaćamo li to ili ne. Možda je upravo pisanje način da tu povezanost učinimo vidljivom. Njegova književnost nije utjeha, ona je poziv na evoluciju. Naslovi njegovih djela sažimaju tu poetiku: nema ljepote bez užasa, nema svakodnevice bez apokalipse.